Konobarica s tastature

četvrtak, 16.09.2021.

Četvrtak, Rijeka, ja

Slobodan mi je dan.
Sastanak je ugovoren još početkom tjedna sa nedefiniranim vremenom. Oko 12-13 h. Čujemo se još. Priuštim si miran, dug doručak uz radio i čitanje zaostalog primjerka Mediterana (podlistak za kulturu novine u kojoj sam nekoć uistinu uživala), polako se spremim i negdje oko podne krenem prema centru. Nazovem za sastanak, zauzeto, stigne poruka javit ću se kasnije. Nema veze. Kad bude.
Na Rivi me odmah opere sreća. Nađem parking iz prve.
Krenem Gradom.
Odem u Središnji odjel Gradske knjižnice po Simone de Beauvoir koje nema po ograncima. Nema je ni u Središnjem odjelu. Al ima moje R, najdraže knjižničarke. S njom imam zaista povijest. Od osnovnoškolskih dana, čini mi se. Prijetila sam joj se, ne jednom, da ću iz zametskog ogranka u kojem smo obje tada bile ukrasti jedini raskupusani primjerak Andrićevih Znakova. Iz te knjige su doslovno ispadali listovi, bila je sva podvučena (uglavnom mojom) grafitkom i koliko god sam je puta htjela prisvojiti, nikada za to nisam imala hrabrosti. Čitatelji, ona čudna vrsta kojima knjiga je sveta. Zagazilo se već u devedesete i krenulo preispitivati je li Pisac naš ili njihov, pa se njegovih knjiga, za svaki slučaj, nije moglo u Hrvatskoj kupiti. Meni se pak činilo da je On moj i samo moj, jer gađao me riječima i mislima nepogrešivo. I danas je tako. Osim što je raskupusani primjerak odavno u nekom rashodu, a spletom sretnih okolnosti na moje je police došao divni novi primjerak kad sam se najmanje nadala.
Od tada R i ja smo zametski zamijenile ogrankom Turnić, e da bi se ona na kraju stacionirala u Sredošnjem odjelu, a ja na Turniću ostala. Srećemo se uglavnom po Fb-u. Danas fizički susret nakon podosta vremena razveselio nas obje. Po knjigu me uputila u Palaču Modello, Središnji ali stručni i odjel periodike i publicistike. Podivanile smo si malo, nasmijale se, opalile selfi i rastale. Pozdravila me riječima O moji Znakovi. I da se samo to danas dogodilo bilo bi dovoljno. Moja R najdraža knjižničarka, pozitivka i zafrkant oduvijek i zauvijek.
Izađem na jugom pritisnuto Korzo. Ono kuha, vrvi i ne mari za pritisak pred kišu. Njemački, talijanski, engleski, hrvatski, čakavština...svega se čuje. Mislit će neki da se sad furam na i idealiziram sve one karakteristike koje se Gradu pripisuju, ali ne. Prođite Korzom. Istina je.
Kupim si Cedevitu, jer pritisak u zraku i ples hormona malo me vrtuckaju, pa krenem put Palače Modello. Upijam žamor bezbrižnih srednjoškolaca, zastanem pred izlogom i zagledam se u predobre kožne gležnjače, iskapim Cedevitu do pješačkog pred knjižnicom i čekam da se upali zelena djevojčica na semaforu.
U knjižnici blaženi mir i hladovina. Zatražim knjigu, a cura se začudi što je ta knjiga kod njih...kaže nije znala. Nisam ni ja znala da knjiga ima sedam stotina strana, ali jednostavno ju moram barem pregledati i pročitati neke pasuse. Upitam i za jednu o prije navedenom omiljenom. Vani je. Oba primjerka. Davno bile devedesete. Knjigu pod mišku i dalje. Poziv za sastanak ne stiže. Ne brinem se. Stići će.
Odem do auta odložiti knjigu, jer u ruksak mi ne stane i zaista bi mi bilo komplicirano s njom na tradicionalne punktove kad sam u centru.
Crkva, svijeća, molitva.
Placa. Već je kasno za najveću vrevu, pa se lako probijam između štandova. U ribarnicu sam htjela, al odustanem. Znam da ću nakrcati vrećice, a jugo i nije vrijeme za prženja i pečenja ribe u stanu male kvadrature.
Izbijem na istočni dio među cvijeće i pogled mi se zaustavi na velikom panou iznad ulaza u HNK. Leica format -Riječki diptih- Vježbanje života, drugi put Pa odem do table sa programom. Utvrdim gradivo propisa dolaska na predstave i datume. U F.C.C.R.* vremenu, zaista bi valjalo pogledati obje. Možda mi se i poklopi.
Vraćam se na placu. Uberem šnicle za u toć i dve kile ogulinskog za pire. Opet odem do auta, jer ne mogu sa kesama na sastanak. Odlučim pričekati poziv još petnaestak minuta, a on stiže za pet. Ugovorimo vrijeme i mjesto. Imam još pol ure. Otvaram knjigu, čitam uvod. Počela je kiša. Konačno. Malo je podnošljivije.
Prije sastanka svraćam u Bio Bio trgovinu i kupujem si dimljeni tofu. Nisam vegetarijanac, al ovog baš nema svugdje za kupiti, a volim ga. Stane u ruksak.
Odlazim na sastanak.
Knjižara, drugi kat, finih gotovo sat vremena.
Odličan đir po Gradu zaključila sam drugim odlaskom u kasno poslijepodne. Na roditeljski mojoj maturantici. Putem me malo uhvatila sjeta kad mi je sinulo da je to jedan od posljednjih roditeljskih koje ću odraditi.
Unatoč pritisku u zraku, kiši koja je danas padala, plesu hormona koji je trajao mi jedan dio dana, odličan je ovo bio dan.
Dan u kojem je Radio Rijeka proslavio respektabilan sedamdeset i šesti rođendan i cijelo vrijeme vrtio zafrkantske jinglove i odličnu glazbu koji su me pratili i doma i u autu.
Radio Rijeka pozicioniran je na Korzu. Udruženi ritam i bilo Grada. Na njegovom balkonu vijore zastave Hrvatske, Italije, Europske unije i HRTa.
Dok poništavam parking karticu na automatu, a rampa se polako podiže, iz zvučnika s najdraže frekvencije tutnji Moj grad. Pjevam.
Cura iz tamnocrvenog Suzukija s druge strane atumomata osmjehne mi se.
To je naš Grad.

Fotka s ulaza u Klub mladih pozicioniranog preko puta Licea





16.09.2021. u 19:54 • 13 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< rujan, 2021 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30      

Listopad 2021 (6)
Rujan 2021 (12)
Kolovoz 2021 (21)
Srpanj 2021 (14)
Lipanj 2021 (12)
Svibanj 2021 (13)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

Loading

Arhiva