Konobarica s tastature
četvrtak, 02.09.2021.
Čajanka
Neki se dotaknu na tren i ostanu zauvijek. Oni su bili suprotno. Dotakli su se odavno, trajali godinama, ne želi ga više vidjeti. Krivi su oboje. Ona što je znala i trpjela, on što nije mogao odbiti nagon.
Pomiče tešku tamnozelenu zavjesu, pušta svjetlost u sobu, jedna zraka pada preko stola i njene šalice. Popodnevnu je kavu zamijenila čajem. Cigaretu prhkim keksićima. Okrenula se za tristo i šezdeset. Tristo i šezdeset bi bio cijeli krug, puna rotacija, povratak na polazište... Ne, onda će radije reći da se okrenula za sto i osamdeset. Tako. To je pola od punog kruga koji vraća na polazište.
Nije da je bila nesretna sa polazištem na početku. Voljela je sve njegovo. Sve joj je bilo lijepo, divno i fantastično. Malu notu napuhanosti uviek je imao, ali nije joj smetala. Nosio ju je na dlanu. Do Alena. Kad se Alen rodio prestao ju je nositi. Nije imao vremena. Ponjeo je tada već kolegicu sa drugog kata. Na dlanu i na još ponekim ekstremitetima nosio ju je godinama. Mia je krenula u prvi srednje, Alen u sedmi osnovne kad je odlučila da više neće podnositi ta njegova nošenja.
Puše u mirišljavu tekućinu. Najuzaludnija radnja ikad. Kako misli rashladiti par decililtara vrelog čaja u šalici puhanjem po njegovoj površini? Uzima keksić, kratko ga umače u tekućinu pa prinosi ustima. Mirišljavi cimet i troma vanililja na trenutak preuzmu vladavinu među osjetima. Keksić se, uhvaćen u zamku između jezika i nepca nemoćno raspadne
Poput nje na početku kraja, kako je tada mislila. Jer bez njega nije znala da može. Bez njega nije bila. Dala mu je sve konope svoga bića da ih on poveže kako želi. A on je potezima vještog mornara sapleo uzlove tih užadi da ih samo on razvezati može, ako mu se ikad prohtije. Dugo joj je trebalo da presječe.
Tigar skoči u njeno krilo i udobno se sklupča. Tu mu je super. Iz nekog razloga, jedino njemu znanog, on dolazi u njeno krilo samo na popodnevnu čajanku. Pa utješno vibrira. Kod četvrtog keksića prestane, udahne, izdahne i sasvim se primiri u svom klupku zadovoljnog sna.
Ispalo je, nakon par godina nemirnog sna, ispijenih čajeva matičnjaka, lipe i lavande i progutanih tabletica od valerijane do onih sa recepta, da i te kako zna i može bez bezćutnog mornara. I da početak kraja bio je samo početak. Nje. Žene. Života.
Probala je ostati na civiliziranoj razini.
Nije išlo.
Probala je objasniti.
Išlo je još manje.
Probe su prestale i bez one generalne.
Sad razgovaraju samo preko računa.
I super joj je.
Tigar se promeškoljio.
Keksića više nema.
Čaj.
Ispijen je.
