Konobarica s tastature
četvrtak, 30.09.2021.
It's o.k.
Kaže Sarah B "Ljubav je ljubav je ljubav.". Pravo ima. U danu v'džajna monologa na anketi, jedna poluprigodna. Peace.
I
...ne sjećam se kad sam se posljednji put osjećao ovako spokojno, mirno i zadovoljno. Tu s njim na njegovom trosjedu. I na kraju, nije ta vojska ispala niti nešto strašno. Da nisam popustio svome tati, koji još uvijek misli da tko nije za pušku nije ni za ženu, koje li ironije, vjerojatno ga ne bih ni upoznao. Hvala ti tata!
II
...žao mi je karijere...ali ovo je nešto što ne želim skrivati, što želim za cijeli život, a u ovoj zemlji zasigurno, gay časnici ne opstaju. Sreća pa mi se ovo dogodilo sad kad sam samo narednik. Još malo, još samo malo...još godina, što mi je prvi uvjet za vojnu, kakvu-takvu mirovinu i gotovo.
I
...kada samo pomislim da neki nisu te sreće da kroz cijeli život upoznaju ovo. Ovu sreću pripadanja, ljubavi...s onim kog zaista voliš. Ne smijem ni pomisliti da se moglo dogoditi da vojni rok služim u civilnoj službi, u gradskoj biblioteci...volim knjige, uživao bih u toj biblioteci, ali on vjerojatno nikada ne bi ušao u tu biblioteku..kao što je te večeri onako autoritativno ušao u spavaonicu i nama golobradim novacima održao impresivan govor...
II
...i danas, pet godina poslije, sjećam se da sam, te večeri dok sam im držao pozdrav dobrodošlice, između njih dvadeset i dvoje osjetio magnet koji me vukao prema njemu...stajao je u stavu mirno, kao i ostali, tamo pokraj trećeg kreveta lijevo. Lud od brige, prestrašen, ali odlučan da odradi tu vojsku, kad već mora. Sladak, mlad, neodoljiv. Činilo mi se da tih deset mjeseci nikada neće proći...
I
...i pomalo sam tada, negdje na pola vojnog roka, počeo gubiti nadu da će se ikada išta dogoditi, iako sam ga pomno proučavao i nije bilo sumnje da smo u istom timu. Bio sam zaljubljen do ušiju, toliko da sam gotovo fanatično odrađivao sve vojničke gluposti, ne bih li ga impresionirao. No, kao da ga se nije ticalo...a mene je izluđivalo.
II
...nije znao da nisam smio. Nisam niti milimetar smio odstupiti od svojih ovlasti. Niti milimetar mu se približiti, a tako sam to očajnički htio. Nikada me niti jedan ročnik, od kada sam, nakon nekoliko pokušaja, postao u svojoj dvadeset i drugoj svjestan da me žene ne zanimanju, nije toliko privukao, da sam bio totalno lud. Bio sam profesionalac. Oduvijek, unatoč svemu.
I
...i onda se dogodio taj dodir. Kad mi je postalo savršeno jasno. Meni, mulcu od 19.
II
...i onda je jednostavno došao trenutak kad sam morao nešto napraviti. Postalo je neizdrživo.
I
...hrapavi fascikl formata A4 bio je dovoljno velik da ga, kad sam mu ga pružao, uhvati, pa i objema rukama, i da me ne dotakne. Ali nije. Spretno, položio je svoj dlan na moj, pogledao me kratko i zatim povukao fascikl. To je sve, vojniče. Najljepše četiri riječi koje sam kroz cijeli vojni rok čuo. Okamenio sam se.
II
...dotaknuti ga, dok mi pruža dnevne dokumente u hrapavom fasciklu bilo je naviše što sam mogao. Nadao sam se samo da shvaća. Taj mladac od kojeg sam bio deset godina stariji trebao je u tom trenutku shvatiti da će morati pričekati dok ponovno ne obuče civilnu odoru. Ako uopće želi isto što i ja.
I
...ništa manje fanatično nastavio sam i dalje odrađivati iste vojničke gluposti...i više mi ništa nije bilo teško, ništa naporno, ništa uzalud. Postalo je kristalno jasno da on ne smije, ne može više od toga. Tog dodira. I iako sam očajnički želio još poneki, znak, dodir, nešto...negdje u sebi slutio sam da ih više neće biti...tek možda kasnije, jednom. Meni je bilo dovoljno. Vremena sam imao.
II
...da sam s jednakim nestrpljenjem čekao da iscuri to njegovo vrijeme uniforme, kao i on, sasvim sam bio siguran. Iako bih ga najradije svaki vikend poveo sa sobom u ovaj svoj stan i ovdje gledao kako se, baš kao i sada, bori s otvaranjem vrećice čipsa, ni u najluđim si snovima nisam to smio dopustiti. Dok ne dođe veljača. U životu nisam ništa tako čekao kao tu veljaču.
I
...polako su se topili dani, a ja sam bio sretan...Došao je Božić, išao sam kući i bio sam sretan. Iako sam odavno već znao da nikada, nikada Božić neću moći slaviti u potpunoj obiteljskoj atmosferi bio sam kao vjerojatno niti jednog Božića, sretan...Novu sam godinu čekao u vojarni, jednako sretan. U siječnju te nove, friške godine, pao je prvi snijeg...bio sam sretan. A kada je veljača na kalendaru zamijenila siječanj...huh!
II
...dane na kalendaru križao sam s veseljem i strepnjom istovremeno. Totalno nespreman za 17.veljače, iako sam se gotovo deset mjeseci spremao za taj dan. Naravno, nije on trebao reagirati, imao sam sve njegove podatke. Mogao sam ga nazvati...kad god...nekako ipak, želio sam da sam odluči. Nevjerojatno. Iza sebe imao sam dvije solidne veze, sa dečkima otprilike svojih godina, nekoliko prolaznih veza, nije da se baš nisam nikad zaljubio, al ovaj mi je plavooki momak zavrtio cijelim bićem i izbacio iz centra kao niti jedan do sada.
I
...i kao u svakom dobrom filmu, uvijek postoji netko, neki prijatelj, slučajni netko koji nas kuži, netko ko je tu i ne osuđuje. Ja sam u svom vodu imao Marina. Super tip. Jedan od onih cool dečki kojima se možeš povjeriti. Nakon samo dva mjeseca otvorio sam mu se, rekao mu da sam gay. Nisam ga nešto iznenadio. Samo je kratko rekao o.k. I nastavili smo po starom. Nakon još dva rekao sam mu da sam zaljubljen u narednika...
II
...taj dečko, Marin, i danas se družimo. Divan je. Mangup generacije. On je bio totalno neopterećen tim datumom 17.veljače.Njemu je to bio dan kada će ga autobus u sedamnaest i trideset odvesti iz ovog mjesta. Datum kojeg će se možda sjećati još koju godinu i onda zaboraviti. Meni je to bio dan po kojem ću Marina pamtiti cijeli život. Jer on se između nas dvojice spustio valjda, kao neki posrednik poslan od, samo nebo zna, koga.
I
...nisam tog dana mogao praktički ništa. Jer nisam znao što dalje. Što trebam učiniti, reći. Reći nešto vojnom starješini koji je desetak godina stariji, u kojeg sam zaljubljen do ušiju...nemoguća misija. Nisam tog dana mogao disati. S Marinom sam i ranije razgovarao o tome Interesantno, inače se hetero dečkima gade takvi razgovori...Marin je bio totalno cool. I toga dana, kada je vidio da bi mi moj strah mogao stati na put ka bilo kakvom ostvarenju mojih maštanja u vezi narednika, uzeo je stvar u svoje ruke.
II
...stajao sam na ulaznim vratima komande. Bilo je hladno. Prilazili su mi vojnici koji su se htjeli pozdraviti...oni koji od sreće nisu znali što bi, vojni rok je gotov. No njega nisam vidio .U jednom trenutku mi je prišao Marin. Uz uobičajene riječi pozdrava, rekao je kratko:-vi ste stariji, nemojte ga pustiti samo tako i ne znate koliko mu je stalo.-vragolasto mi je namignuo. Osmjehnuo sam se i kimnuo mu glavom. Srdačno sam ga zagrlio i zahvalio mu. Marin je u svom stilu šaljivo salutirao i krenuo prema izlazu iz vojarne.
I
...sjedio sam sa spremnom torbom na krevetu u spavaonici. Sam. Srce mi se popelo u grlo i udaralo u nekom novom divljem ritmu. Imao sam vremena do polaska autobusa. Imao sam pet sati. Dečki će se naći u Greenu, kafiću blizu kolodvora, gotovo svi ćemo tamo malo proslaviti kraj ovog našeg vojničkog druženja. Ja bih prije toga trebao pozdraviti se s njim i reći mu NEŠTO. Raspadao sam se, jer nisam imao pojma što bi to trebalo biti. A kada su se vrata spavaonice otvorila, kada sam na vratima ugledao njega...prikovao sam svoj pogled u mrlju na podu, nesposoban da ga usmjerim prema njemu.
II
...u tom mi se trenu, kad sam ušao u spavaonicu učinio tako malen, nezaštićen, prestrašen, da sam poželio uzeti ga u naručje i, poput male bebe nježno njihati dok ne zaspi.Ali...na meni je još bila odora, a za dva sata dolazili su drugi dečki koji će zauzeti mjesta dojučerašnjih ročnika. No ipak, sjeo sam na krevet pokraj njega.-ovdje i sada, mogu te samo pozdraviti za sretan put, ali, za tri dana, u subotu, kad se budemo dogovarali za izlazak, možeš ti meni poželjeti sretan put...do tebe.- raspekmezio sam se, nesvojstveno sebi.
I
...o Bože !I skočit će mi srce kroz grlo van, počet će plesati po ovim hrapavim daskama kojima je prekriven pod spavaonice...usta suha, pogled i dalje u mrlju na podu...deset sekundi nevjerice. A onda su mi njegove riječi polako došle do mozga...on se hoće vidjeti sa mnom, u subotu...u subotu.. ovu subotu, bit ću s njim u subotu...ahhh...konačno sam progovorio.-Čekao sam deset mjeseci, mogu i do subote.- i uspio ga pogledati u te predivne zelene oči koje su vjerujem, jednakim intenzitetom slamale i ženska i muška srca.
II
...dopustio sam sebi uzdah olakšanja i potapšao sam ga po ramenu. Više od toga zaista nisam smio, sad već manje zbog odore, više zbog činjenice da se vjerojatno ne bih uspio iskontrolirati...-Daj mi svoj broj.-rekao sam kratko izvlačeći mobitel iz džepa.
I
...ne znam kako, ali i izdiktirao sam mu neki broj. Pozvao ga je i moj mobitel je zazvonio. Osmjehnuo sam se, sretan i prebacio torbu preko ramena. Ustao sam se s kreveta. Sada, imao sam hrabrosti, okrenuo sam se i kratko rekao -Trebala ti je cijela vječnost.-.
II
...a ta godina do mog umirovljenja, bit će taman godina do njegove diplome. I za otprilike nešto više od godinu dana vikende u mom stanu, ova izležavanja na trosjedu, zamijenit će zajednički stan i zajednički život...naravno, van granica ove zemlje, još uvijek nespremne za nas...
I
...sestri sam rekao.I nije joj važno.Voli me, bez obzira, i sretna je da sam sretan. Nije rekla svom dečku, jer nije sigurna da bi on to prihvatio. Shvaćam. Roditelji...najvjerojatnije nikada neće saznati da, iako sam bio za pušku, nisam za ženu. Zvono na vratima...
II
-Ko zvoni?Očekujemo nekog?- u trenutku kad sam to izrekao sjetio sam se.Danas nam dolaze
budući kumovi. Marin i njegova Sandra. Vjenčat će se za dva mjeseca. A nas su odabrali, jer ljubav prepoznaje ljubav. I naravno, jer smo im cool.
