Konobarica s tastature

subota, 02.10.2021.

Nataša XXVI

-Kako?-
-Kada?-
Uzviknuli su istovremeno moji dragi roditelji kad smo im Ivan i ja par dana nakon prvog ultrazvuka objavili vijest. Bilo je ugodno nedjeljno poslijepodne i Ivan je „svratio na kremšnite“ koje mama nije propuštala praviti barem jednom tjedno, otkad je otkrila da su Ivanov omiljeni kolač. A nas dvoje smo se dogovorili da ćemo starcima reći na prvim kremšnitama, pa tako evo nas sad, za stolom na kojem je centralni objekt tacna puna domaćih kremšnita. Mama i tata s jedne strane stola, Ivan i ja s druge. Ispod stola moje koljeno koje poskakuje u ritmu nervoze, i na njega položena Ivanova ruka koja ga bezuspješno pokušava primiriti. Srce mi se popelo u grlo i tu bubnja, ruke mi se znoje. Proživljavam ponovno ispit Rimskog prava koji je, osim Željkove pogibije, bio nešto najtraumatičnije u mom životu...
-Kako misliš kada, mama?- odgovorila sam glupim pitanjem na njeno refleksno pitanje.
-Ma ne mislim kada, nego, malo me iznenadilo...Uf...- pogledala je u pod
-A i nas je. Mislim, nismo to baš planirali.- preuzeo je Ivan i ispod stola me stisnuo malo jače za to koljeno koje je poskakivalo i bar za kratko ga uspio primiriti;- Al eto dogodilo se i...nadamo se da će vam biti drago postati djed i baka po treći put.- malo se nervozno osmjehnuo. Mama i tata izmijenili su poglede.
-Znači da se pripremamo.- zaključio je tata i osmjehnuo se:- pa meni je drago...ne da mi je drago, nego mi je jaaako drago.- ustao se, obišao stol i došao me zagrliti. No tek kad sam čula da se i mamina stolica odmiče od stola odahnula sam glasno. Ustala sam i nestala u maminom zagrljaju. Oči su mi se napunile suzama. Kad sam se malo odmaknula, još uvijek u njenim rukama, vidjela sam da su njene suze krenule niz obraze...
-Ovo je od radosti, samo da znaš. - uspjela je progovoriti, i opet smo nestale u dobrom, ljekovitom, oslobađajućem zagrljaju. Preko maminog ramena sam pogledala u Ivana i dala bi se okladiti da su mu oči bile pune suza dok mi se ohrabrujuće osmjehivao. Nakon nekoliko trenutaka tatin glas vratio me u stvarnost:
-Onda, zete, šta ti kažeš, jesi spreman postati tata?-
Nastala je kratka tišina. Onda je Ivan progovorio:
-Tata da, apsolutno, ali zet.- zastao je. Osjetila sam da ovaj dio trebam odraditi ja.
-Ovaj...odlučili smo da se nećemo ženit.- rekla sam kratko.
Ovo nije ni na sekundu zbunilo moje roditelje. Mama i ja smo opet sjele na svoja mjesta.
-Ma dobro je.- rekao je tata ;-Nisam mislio ništa prejudicirat, samo sam tako rekao. Jer kako god, Ivan ulazi u obitelj. Jel tako?- namignuo je Ivanu
-A je, da. Istina. Ustvari, beba je i nas iznenadila. I odlučili smo da se ne želimo ženit, bar ne još. Al da svakako želimo malu točkicu.-
U tom sam trenutku iz džepa izvukla u plastificirane korice brižljivo spremljenu prvu fotkicu naše bebe, koju smo spontano počeli zvati točkica. Pružila sam ju mami preko stola:
-Evo, ovo je naša točkica.- rekla sam ponosno. Ivan me zagrlio i poljubio u obraz. U tom sam trenutku, oslobođena svih strahova mogla proletiti kroz krov naše jednokatnice. Bila sam lagana kao perce i neizmjerno zadovoljna. Unutra, duboko u sebi.
-Koliko?- upitala je mama
-Sad je već deveti tjedan.- rekla sam ponosno.
-Kako se osjećaš?- upitao je tata. Ni on ni mama nisu dizali pogled sa snimke ultrazvuka.
-Pa ustvari i ne osjećam neke promjene. Osim što sam možda malo osjetljivija. A možda i nisam nego je to od cijele situacije. Šta ja znam.- nisam baš tati mogla reći da mi je seksualni nagon (a nisam baš bila ni sigurna da je to normalno za ovako ranu trudnoću) daleko jači od uobičajenog.
-Oooo, ako si na mamu, moglo bi i ostat tako.- rekao je tata i nježno pogledao mamu;- Sa svakim od vas radila je do sedmog mjeseca trudnoće. Ja sam ponekad padao s nogu, al ona je bila fit total.- nasmiješio se.
-A nadam se da će onda i ostat tako, i da ću u tome bit skroz na mamu.- rekla sam
-Okej, sad još imamo moje roditelje obavijestit. Nadam se da nitko neće past u nesvijest. Nekako su uvijek od Svjetlane očekivali da prva poriješava te stvari, a eto...-
-Kako to misliš poriješava te stvari? – upitala sam
-Pa ona je ipak starija od mene, i uvijek smo nekako kontali da će se ona prva udat, dobit djecu. Ne znam. Al eto...-
-Ljube, to nije rješavanje stvari, to je jednostavno život.- rekoh.
-Ooookej, onda da će se njoj prvoj dogodit taj život. – osmjehnuo se;- Al eto, život ponekad iznenadi.- zaključio je i posvetio se zaboravljenoj kremšniti koja je polupojedena sve to vrijeme stajala ispred njega. Ako je išta mogao, Ivan je mogao jesti. Uvijek. Bez obzira na okolnosti. Ja sam, naprotiv imala osjećaj da mi se kremšnite rugaju...nisam ih mogla ni pomirisati.

02.10.2021. u 19:11 • 6 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< listopad, 2021 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Svibanj 2022 (2)
Travanj 2022 (8)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (8)
Siječanj 2022 (9)
Prosinac 2021 (9)
Studeni 2021 (11)
Listopad 2021 (13)
Rujan 2021 (12)
Kolovoz 2021 (21)
Srpanj 2021 (14)
Lipanj 2021 (12)
Svibanj 2021 (13)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

Loading

Arhiva