Konobarica s tastature
četvrtak, 21.10.2021.
Ona ne može više
Kako znaš da je kraj? Kad vratiš sve stvari i podijeliš ono što je bilo zajedničko? Kada prekrižiš svo ono vrijeme koje je trajalo u tom zajedništvu? Kako ustvari prekrižiš to vrijeme? Koje si stvarala, voljela, mučila se, govorila, trajala u njemu, puhala u rađaoni dva puta po dvanaest sati kao da su se dogovorili iako je među njima četiri godine razlike, hitala s jednog kraja grada na drugi ponekad mijenjajući dva autobusa da bi stigla, smijala se...živjela. I onda odjednom, nakon petnaest godina...
-Ne mogu više. Potrošila sam se, Damire.-
-Hmh?-
I upravo taj tako jebeno dobro znani upitni „Hmh?“ jedan je od razloga. Možda bi bilo lakše da sam tu i tamo osvanula na poslu s masnicom ispod oka. Da je dolazio pijan doma svakodnevno. Maltretirao mene i klince. Možda bi onda bilo lakše, jednostavnije...Ne znam. Iako se ponekad pitam kako znam da je kraj, debelo sam svjesna da znam neko već vrijeme. Ne, nije lako. Ali nitko nije rekao da će biti lako. Još tamo petnaest godina unatrag u crkvi Svetog Marka, dvadesetog travnja u petnaest sati poslijepodne pred stotinjak ljudi. Rodbine i prijatelja. Neke od njih slabo smo ili gotovo uopće nismo ni poznavali. Ali jednima smo morali uzvratiti poziv, neki su imali partnere koje nikad prije niti kasnije nismo vidjeli, neki su nam bili i ostali bliski. I samo troje njih tu su s nama kroz sve te godine. Još tada, dakle, nitko nije rekao da će biti lako. Rekli su međutim, u dobru i u zlu, u bolesti i u zdravlju...i šta ja znam kako sve ne. Grozila sam se te ceremonije. Ali pristala sam na nju. Voljela sam Damira i hoćemo li se vjenčati u katoličkoj crkvi ili u kućici na stablu, bilo mi je jednako. Bila sam druge vjeroispovijesti, a to nam je tako malo bilo važno. I tada i sada. Trebalo je zadovoljiti roditelje, tradiciju i vratiti pozive za neka ranija vjenčanja. Voljeli smo se. To je jedino bilo važno.
I onda odjednom, sve se ispuhalo...
-Kažem da ne mogu više.- ponavljam Damiru – vreći koja spokojno, kao i svaku večer sjedi prekriženih nogu u svom kutu kauča, u svojoj polu meditaciji, potpuno nesvjestan svijeta oko sebe.
-Ne možeš šta?- pita odsutno, ne skidajući pogled s fascinantnog prizora škarpine koja pluta jadranskim podmorjem.
Pitam se bi li uopće primijetio da ne sjedim na drugom kraju. Da se jednostavno nekoliko dana ne pojavim u kući. Da malo nestanem. Idem sa Sanjom na par dana do njenih u Istru – slavodobitno sam objavila prije nekoliko mjeseci, ponosna na činjenicu da sam odlučila uzeti malo vremena za sebe. Sanja je moja nekoliko godina mlađa prijateljica. Slobodna, nesputana, sklona avanturi, zaposlena u firmi s kojom moja surađuje gotovo svakodnevno. Znamo se respektabilnih godinu dana, a kao da ju poznajem cijeli život. Kada? kratko je upitao. Čista jednostavnost. Bez puno komplikacija. I na tom mjestu gdje bi neki drugi muškarac postavio milion pitanja, a početno bi zasigurno bilo Jesi li ti normalna? on je pitao samo Kada?. U petak rekla sam jednostavno i okrenula se na peti da vijest objavim i klincima. Marinu i Aleksa sam našla u njihovoj uobičajenoj pozi pred televizorom u sobi. Igrala se neka utakmica Lige prvaka, a njih dvoje rastegli su se po podu i gotovo ritmički, naizmjenično gurali ruke u veliku zdjelu punu kokica. Neshvatljiva ljubav prema nogometu bila je jedino oko čega se nisu kačili i svađali. Voljeli su nogomet. Aleks je trenirao nogomet jer je to normalno za dečke njegove dobi. Marina...jer nije. Kako bilo, u čarima mokrih dresova, trenirki, blatnih kopački, čarapa i štucni, uživali smo već šest godina, od čega tri u duplo.
