Puno mi ovih dana prolazi mislima. O ljudima. Osobama.
Nekako sam blagoslovljena malo iskočiti iz svakodnevne rutine. Dogodilo se nešto pozitive i taman kad me ponese to virenje van okvira, zapadnem u rutinu posla. Pitam se nije li vrijeme za promjenu. Ne smeta me posao. Smeta me mindset kolega. Dobri su to ljudi, nitko nije zloban. Iako ima onih sa karakterom lisice, ali karakter drugoga je nešto na, i da hoću, ne mogu utjecati. Pa se klonim, pardon, nastojim se kloniti ispraznih razgovora, bespredmetnih objašnjavanja i vječnog uvjeravanja da mora malo odgovornije. Umorilo me. Ne da mi se. Svako se jutro pojavim na poslu i obećam sebi da ću samo rutinski odraditi. Obećanje prekršim negdje oko 33. minute radnog dana.
Možda nije do okoline, možda je stvarno do mene.
Što se ne znam maknuti od osoba kojima je vrhunac humora Mujo i Haso, sarkazam ne poznaju, kao ni zajebanciju na svoj račun.
Udaljiti se kad vidim da ikakvo neslaganje ili prepirka drvi po jednom, i samo tom, argumentu, i nema iskakanja.
Što uvijek i iznova želim raditi u redu, čistoći i po nekim pravilima struke, koji su totalni iks ipsilon onima koji si ne trebaju obećati da će taj dan samo odraditi, jer to i bez obećanja uspješno iz dana u dan odrađuju. Jedino tako i znaju. A to odrađeno im je božepomozi.
I onda prođe tih šest radnih sati. Odguli se, odradi, radi ili kako god pa u onom drugom dijelu dana dolaze novi svjetovi. Novi ljudi, drugo okruženje, poneka i obaveza, da se ne lažemo.
Ovih dana okupirani smo organizacijom fešte za Njen veliki osamnaesti. Svatko na svoj način i svatko sa svoje strane kauča. Njegov se broj pročitanih stranica knjige koja mu je trenutno na repertoaru puno brže penje no moj. Odradit će on sve. Samo mu treba reći. Po mogućnosti kada je organizirano. Što ću napraviti ja.
Dobro je što se na svim aspektima ponešto mijenja.
I u poslu i van posla i doma.
O doma sam već napisala. Nakon subote svi smo u obitelji po prvi put punoljetni.
O poslu i onom van njega... U nekim ću narednim objavama.
Malo dosadan post, znam. Al kasno mi je već, a onaj ti ti tit, ti ti tit, ti ti tit u nula pet pet pet nemilosrdan je. I tako blizu.
Živi mi bili.
P.S. Idem provjerit alarm, jer jutros je bio utišan, pa se i prespavalo malo.
Post je objavljen 28.10.2021. u 23:23 sati.