Konobarica s tastature

ponedjeljak, 18.10.2021.

Crtica broj dva

Odavno već ne broji dane. Svi su isti, svi poluprazni. Nedjelja, petak, utorak… Sve je isto. Sjeća se svaki dan priče koja je trebala trajati, biti njena, njihova. Trebala. Riječ koju nije voljela. Ne zna ni kojom se klasifikacijom u standardu jezika riječ trebati karakterizira. Nije voljela ovisnost koja se iza riječi skriva. Trebati nešto znači biti ovisan o nečem. Oduvijek je bila samostalna, odgovorna, sve po pravilima, po koncu kojim je proštepavala vrijeme svog života. Po tim je štepovima rubova i šavova mnogo toga morala. Rijetko trebala. I onda je došla ta njena, kako je mislila, priča koja je trebala biti njena, njihova. On je mislio isto, mislila je ona. Krenuli su pričom zajedno. Trajat će zauvijek, barem dok ih smrt ne rastavi, jer jedino je ona nepredvidljiva i sklona rastavljanju aktera koji priču ispisuju.
Premeće među prstima listove neke fiktivne priče. Godinama prelistava i iščitava ispisane retke ukoričene u sretne završetke. To je ostalo nakon velikih riječi, prolaznosti i neodržanih obećanja. A nije tražila ništa. Pa ni sretan kraj. Tražila je samo trajanje u vremenu, zajedničku povijest, običan neki život. I on. Sve isto, sve dogovoreno. Dok nije poplavila crtica broj dva.
Jer crtica broj dva značila mu je odmak od života kakav je bio. Od hedonizma na koji je navikao. Od bezbrižnosti kojom se gradio od svijeta. Nije on za to. On bi njih dvoje. Samo njih dvoje i što tu nije jasno. Čemu netko treći, ne daj bože i četvrti u njihovom kozmosu. U balončiću koji savršeno pluta. U maternici iz koje nikada nije isplivao. Njemu treba (treba!) ONA. Produžetak vrste nikada nije bio opcija njemu koji je savršeno funkcionirao u savršeno si posloženom svijetu
Njoj, njoj je crtica broj dva bila sve.
I svaki dan, svaki sat podsjetnik je na brisanje crtice iz njenog života. Hladni instrumenti silinom prodiru u njeno tkivo, hladan liječnik koji ne otvara usta već rutinski struže tragove crtice broj dva, hladne pločice sobe, vruće joj suze klize obrazima. Obrazima? Kako uopće ikad više nazvati taj dio svog tijela obrazom? Bol pod kožom. Prevara savjesti.
Kako pobjeći od slike?
One što iscrtava udesno, pod teretom kofera nakrivljena leđa u koja gleda dok odlaze iz njenog stana i života nakon izgovorene zadnje rečenice: Mislio sam da si malo dosljednija.
Kroz istaljenu joj kožu na hladne pločice curi bol…
Svaki dan, svaki sat u danima koje ne broji.

18.10.2021. u 20:40 • 15 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.



< listopad, 2021 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Svibanj 2022 (2)
Travanj 2022 (8)
Ožujak 2022 (9)
Veljača 2022 (8)
Siječanj 2022 (9)
Prosinac 2021 (9)
Studeni 2021 (11)
Listopad 2021 (13)
Rujan 2021 (12)
Kolovoz 2021 (21)
Srpanj 2021 (14)
Lipanj 2021 (12)
Svibanj 2021 (13)
Travanj 2021 (12)
Ožujak 2021 (12)
Veljača 2021 (11)
Siječanj 2021 (8)
Prosinac 2020 (10)
Studeni 2020 (9)
Listopad 2020 (9)
Rujan 2020 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Blog! Blog! Moraš otvorit blog...
Pa eto, blog.
Priče za čitanje.
Priče za uživanje.
Jer priča je život...
...i život je priča.
Uživajte!

Linkovi

Loading

Arhiva