Konobarica s tastature
ponedjeljak, 18.10.2021.
Crtica broj dva
Odavno već ne broji dane. Svi su isti, svi poluprazni. Nedjelja, petak, utorak… Sve je isto. Sjeća se svaki dan priče koja je trebala trajati, biti njena, njihova. Trebala. Riječ koju nije voljela. Ne zna ni kojom se klasifikacijom u standardu jezika riječ trebati karakterizira. Nije voljela ovisnost koja se iza riječi skriva. Trebati nešto znači biti ovisan o nečem. Oduvijek je bila samostalna, odgovorna, sve po pravilima, po koncu kojim je proštepavala vrijeme svog života. Po tim je štepovima rubova i šavova mnogo toga morala. Rijetko trebala. I onda je došla ta njena, kako je mislila, priča koja je trebala biti njena, njihova. On je mislio isto, mislila je ona. Krenuli su pričom zajedno. Trajat će zauvijek, barem dok ih smrt ne rastavi, jer jedino je ona nepredvidljiva i sklona rastavljanju aktera koji priču ispisuju.
Premeće među prstima listove neke fiktivne priče. Godinama prelistava i iščitava ispisane retke ukoričene u sretne završetke. To je ostalo nakon velikih riječi, prolaznosti i neodržanih obećanja. A nije tražila ništa. Pa ni sretan kraj. Tražila je samo trajanje u vremenu, zajedničku povijest, običan neki život. I on. Sve isto, sve dogovoreno. Dok nije poplavila crtica broj dva.
Jer crtica broj dva značila mu je odmak od života kakav je bio. Od hedonizma na koji je navikao. Od bezbrižnosti kojom se gradio od svijeta. Nije on za to. On bi njih dvoje. Samo njih dvoje i što tu nije jasno. Čemu netko treći, ne daj bože i četvrti u njihovom kozmosu. U balončiću koji savršeno pluta. U maternici iz koje nikada nije isplivao. Njemu treba (treba!) ONA. Produžetak vrste nikada nije bio opcija njemu koji je savršeno funkcionirao u savršeno si posloženom svijetu
Njoj, njoj je crtica broj dva bila sve.
I svaki dan, svaki sat podsjetnik je na brisanje crtice iz njenog života. Hladni instrumenti silinom prodiru u njeno tkivo, hladan liječnik koji ne otvara usta već rutinski struže tragove crtice broj dva, hladne pločice sobe, vruće joj suze klize obrazima. Obrazima? Kako uopće ikad više nazvati taj dio svog tijela obrazom? Bol pod kožom. Prevara savjesti.
Kako pobjeći od slike?
One što iscrtava udesno, pod teretom kofera nakrivljena leđa u koja gleda dok odlaze iz njenog stana i života nakon izgovorene zadnje rečenice: Mislio sam da si malo dosljednija.
Kroz istaljenu joj kožu na hladne pločice curi bol…
Svaki dan, svaki sat u danima koje ne broji.
