...onda bi se smijali.
Žvakali bi nedopečene
bobice slatke srži
kukuruza,
pa one prepečene s druge strane klipa.
Ne bi nam smetale ni jedne.
Veselje mladosti.
Vatra bi još pucketala
pokrivali bi je svježom travom
u nadi da će nas komarice ostaviti na miru
Puno kasnije, ona bi žarulja, što se uistinu trudi
ispod tanjurastog bijelog pleha,
prosula mutno svjetlo na nas
i naše, crveni i crni,
bicikle koje smo polegli
u prašinu.
Mi bi stajali
nevješti
ispod tog drvenog stupa
smijali se,
pričali svaštarije, samo da ne pričamo
ono što bi trebalo.
Kucalo bi u prsima nevjerojatno brzo.
Dlanovi bi
kad se konačno susretnu
vlažili jedan drugog.
A
noć je odavno pala.
I
cesta je prazna.
Čekamo kakvu pametnu riječ izreći
tupo se smiješeći...
Kad ona ne dođe,
približimo glave
sklopimo kapke
i osjetimo si usne.
Mladi.
Sretni.
Konačni.
Post je objavljen 06.05.2024. u 22:12 sati.