On je stao na pola. Nečega. Nju svake godine uhvati tako, mala neka histerija. On je strpljiv, odsluša, ponekad prigovori, najčešće ne zna što i kako bi. Jer uvijek je uglavnom bilo ovako. Ona je odlučivala, on prihvaćao. Ona je nosila, on pridržavao. Ona čistila, on se čudio (jer zašto se mora tooooliko toga čistiti). Ona je bila puna svijeta i informacija, on je slušao.
Ona je znala.
On nije.
A onda mu je rekla da je pasivno agresivan.
Prvi put.
Drugi, četvrti, sedmi...
Ovo je osma godina. Zna to. Mjeri po godinama djece. Inače ne bi znala. Ivan je završio osnovnu, Max srednju.
Sad je Ivan apsolvent. Tako zna.
Saznanje da se u osam godina ništa promijenilo nije.
Ona malo popizdi i ponavlja uvijek jedno te isto, on malo istrpi, pričeka, propuže i kaže da će probati drugačije. To se ne dogodi.
Pakuje kofere.
Ustvari jedan kofer. Ovaj put nije ni ljuta, ni razočarana, nit' histerizira. Ravnodušna je skroz.
Voli ga i dalje i da ponovno može ili treba birati, opet bi njega izabrala.
Ustvari odličan je muž i otac.
I da ju ne povlači za sobom u tu pasivu, bio bi idealan.
Ali više joj se ne da puhati u njegove vjetrenjače neambicioznosti i letargije.
Vratit će se za mjesec dana i podvući crtu.
Pod promijenjene žarulje, ofarbane zidove, uređen vrt...
I onda će
vratiti kofer.
Ili neće.
Post je objavljen 30.05.2024. u 15:10 sati.