Konobarica s tastature
ponedjeljak, 13.05.2024.
Zatvaranje priče, meow
Ono kad kažeš sebi ma neću se nervirat, šta bude - bude.
Iako, kad je naš dečko završio sa nastupom rekoh opet, pa ovo nije moglo bolje bit. Dao je sebe cijelog u tih par minuta. možda ipak...
Čentrine, pomalo zaboravljeni etno predmet koji je bio simbol ovogodišnjeg nam predstavnika, taktički sam rasporedila. Na svaki naslon stražnjeg sjedala u autu po jedan. Na tanki TV treći. Bubija prekrila sa četvrtim. On je pak totalno nezainteresiran za cijelu situaciju sve prespavao, pa nisam dobila nikakav meow back. Do Markovog nastupa slušali smo, secirali i komentirali konkurente i one manje nam opasne. Ukupno gledano nije ovo bio loš Eurosong. Glazbeno.
I onda famozno glasanje. Iako se neću nervirat i šta bude - bude, srce je bubnjalo u prsima.
I bilo je što je bilo.
Danas, dva dana nakon, gotovo da mi je i drago da je baš tako bilo.
Zašto?
Zato što nas je taj divni dečko naučio nekoj dobroti, iskrenosti i jednostavnosti. Zato što niti jednim slovom nije osporio pobjedu svog konkurenta. Nije se zamarao niti glasovima žirija, niti nebinarnošću, niti raznoraznim teorijama zavjere politike i kuhanja glasovima. O čemu smo svi mi ostali onako vrući imali što reći. Kada su ga pitali da li je tužan, iskreno je odgovorio da je mislio da će biti tužan, ali da uopće nije.
Per spare ad astra.
Momak pravih vrijednosti.
Njemu zaista nije toliko, kao nama ostatku države, bitno prvi je ili drugi. On je svoje napravio. Izveo svoju pjesmu najbolje što je mogao. Izvadio svaku stanicu snage i nevjerojatnom energijom uz članove benda i dvoje plesača pomeo pozornicu, a publiku bacio u trans. Iskren.
Osobno, pitala sam se što je to toliko dobro u toj pjesmi pobjednika. Vokal? odličan. Ali bilo je barem 5-6 jednako dobrih vokala te večeri. Melodija? dobra. Ali bilo je barem 10 slično dobrih. Ritam? nema. Scenski nastup? pohvalan. Imali su ga i drugi. Outfit? zbunjujući, priznajem. No bilo ih je još sličnih. Što onda?
Evo odogovora. Ništa. Ni po čemu pobjednička pjesma nije bila najbolja te večeri.
Moje mišljenje, (iako okarakterizirano kao jedna od famoznih teorija zavjere)- stručnjaci su se uplašili izraelske uistinu dobre pjesme, vidjeli u kom smjeru priča kreće, zaokrenuli za 360 i napravili što su napravili davši glasove, i kupujući neke buduće, jednoj manjini.
Nadalje, da su dečko došli odjeveni u, uvjetno rečeno, normalni outfit, neko odijelo na primjer i da nisu cmoljilli svojom popratnom pričom te otpjevali istu pjesmu - bili bi negdje 13. Onako realno. Toliko je ta, eto pjesma pobjednička dobra. E, a upravo koliko je pjesma dobra, toliko je neprirodno bilo pročitati rečenicu treću unatrag.
Postoje 2 spola. Kako će se netko identificirati njegova je stvar. Može se identificirati kao drvo i super. Ima moju apsolutnu potporu. Može se oblačiti u suknje, papuče, hlače ili peraje. Njegov/njen odabir. Može se oslobađati svojih demona na kakav god način hoće, dok to ne afektira i vrijeđa okolinu.
Pa se pitam se, kolika je povreda okoline na defileu zastava izaći sa zastavom manjine, kad je izrijekom to parada izvođača sa zastavama države koju predstavljaju?
I na kraju, svi mi imamo neku svoju priču.
Ima ju i Marko.
Koji je svojom jednostavnošću i iskrenošću, uz zaista dobru pjesmu koju je sam napisao i skladao, na najbolji mogući način predstavio svoju zemlju na toj manifestaciji, ostvario najbolji rezultat otkako nam je samostalne države, a do tamo došao pobijedivši u nacionalnom natjecanju na koje je upao kao rezerva.
The end.
P.S. moja dijaspora, Rim tim, je obavila svoj tagi dim odmah po otvaranju glasovanja.
Wink, wink, meow.
