Potaknuta osvrtima na prethodni post dobih inspiraciju napisati ponešto o tekovini aktualne civilizacije – parkingu.
Dovoljno sam dinosaur da pamtim vremena kada se parkirati moglo doslovno sa lijevim kotačima automobila na pločnik a desnima, ako je šofer dovoljno vješt, na obližnji potporni zid, i nitko, baš nitko, od policije do slučajnog prolaznika trepnuo ne bi. Dakako taj komadić prostora bio je neopterećen nekim linijama koje su označavale mjesto za parkiranje. Još pod naplatom, božesačuvaj. Istina je, a ne legenda - nekada se moglo parkirati bilo gdje. Ako nisi ometao promet, kazna se ne bi takarila za brisače. Nikada. Vremenom, kako smo polako evoluirali, razvijali se i rasli u prometnoj kulturi, došli smo do stupnja kada se samo čeka trenutak da društva koja drže raznorazne koncesije za parkirališta uz blagoslov gradskih uprava plavom bojom početi obilježavati dvorišta, vrtove i dječja igrališta. Ponekad mi se čini da jedini razlog nije uopće „uvođenje reda“, već je to isključivo i samo novac. Pušu se baloni troškova, zapošljavaju novi ljudi jer je posla, kontrola, zahtjeva i službi za ovo ili ono u već spomenutim gradskim upravama sve više. Nije teško pretpostaviti gdje se lova najlakše ubere.
Godinama sam radila u centru Rijeke, bolje rečeno Gradu, jer mi Riječani ne idemo u centar, već u Grad. Naplaćala se parkinga i kazni. Pauk je moj plavi Clio odnosio nekoliko puta. Ništa povoljnije ni bolje nije bilo sa mjesečnim parkirnim kartama, jer nisu garantirale i obezbijeđen parking. Pa smo tako kad bi dolazili u smjenu umjesto da kolege upitamo kako si, pitali gdje si parkirao.
Grad sam arhivirala i u njega se spuštam, ako mi nije neka hitnoća, tek kad skupim nekoliko obaveza za odraditi. Parkiram uglavnom u garažama gdje zauzmem samo jedno parkirno mjesto.
Deseta je godina kako radim u Opatiji, na samom početku grada. Hotel je smješten u ulici koja je (još uvijek) posljednji bastion besplatnog parkiranja. Iako je tome tako, u toj ulici ne parkiramo samo mi, djelatnici hotela, već i djelatnici ostalih hotela sa te strane grada, djelatnici komunalnog društva kojem je sjedište nedaleko od te ulice, dejlatnici još neki, ali…negdje u blizini, prema legendi, obitava i gradonačelnik. Ja ne znam gdje živi, ali ako tome jest tako, onda mu je do radnog mjesta nešto više od tri stotine metara. Nedavno iz prve ruke dobijem info da i naša ulica ide pod naplatu parkinga. Okej, u sezoni, zaista u toj ulici zna biti divlji zapad. Hotel tik do našega, predivan ali već nekoliko godina van funkcije u sezoni rampom zatvara svoje parkiralište, lanac je odavno navukao na ono manje pored pripadajuće mu depadanse, obližnji vlasnici apartmana upućuju svoje goste da parkiraju u toj ulici ( i tamo ostave auto barem 7 dana koliko i borave u Opatiji) i tu bude jedan sasvim lijepi kaos. Zasigurno se i gradonačelniku teško probiti do kuće kroz tu džunglu parkiranih automobila.
Sad ću se vjerojatno ureći ali, vozim mali auto, s poslom započinjem nešto ranije, pa mi parking nije toliki problem kao u nekih kolega koji rade dvokratno, na primjer. Saznanje također iz prve ruke, jer donedavno sam odrađivala slično.
Parking kaznu u toj sam ulici u ovih deseet godina platila isto toliko puta, a da niti jedan jedini put moj auto nikome zasmetao nije. Bilo je perioda kad sam također vadila mjesečnu parking kartu za obližnju garažu. I prolazila isto kao u Rijeci.
Uprava hotela nam svake sezone obezbijedi povoljnije (ponekad i besplatno) parkiranje na niti malo bliskim površinama. Sa tih se površina do hotela spušta nizbrdo. Nakon odrađenih desetak sati, po ljetnim temperaturama pravi je blagoslov uspeti se pola kilometra uzbrdo do parkinga.
Autobusna stanica za pravac Rijeka ili Lovran nije daleko. Ali ne stanuju svi baš na tim relacijama.
Svi hoćemo turizam. Hoćemo punjenje raznoraznih kasa od turizma. Hoćemo rekordne brojke kojima će se busati ministri i direktori, načelnici i gradonačelnici. Hoćemo da to sve odrade operativci koji na posao moraju krenuti ranije radi parkinga, parkirati pola kilometra uzbrdo jer bliže nema parkinga, voziti se busom u pravcima koji ih ne vode u smjeru doma, jer jebiga sezona je…
A na kraju krajeva tko im brani, sada kad je potražnja za njihovim vještinama dovela do nikad boljih ugovora i plaća, da si kupe mali motorin. Za njega se uvijek nađe metar i pol (besplatnog) mjesta.
I onda kad svaki pedalj ode pod naplatu.
I kad je put do (nečije) kuće popločen dobrim namjerama.
Post je objavljen 06.07.2023. u 22:31 sati.