Konobarica s tastature
ponedjeljak, 28.07.2025.
Od male do centralne plaže
Po ne zna ni sama koji put u životu gleda kako se krošnje povijaju pod vjetrom. Nebo je sakrilo sunce, sivo je, prijeteće i krcato oblaka. Ne zna da li je normalno što voli takvo vrijeme. Sunce, bura, vedrina, plavo more - sve joj je to drago. Ali u sivilu zadnjih godina nemjerljivo uživa. Rashladilo je dane, a tek je polovica ljeta.
Ipak, valovi su maleni.
More joj do gležnja.
Nikome nije rekla kuda se uputila.
Jer da nekome kaže da ide voljeti se sa morem u ovom plesu vjetra i sivila, netko bi se već ponudio da joj pravi društvo za svaki slučaj. I nije problem u tome, društveni je tip.
Smeta ju što nitko od njih koji bi s njom, ne osjeća. Ne osjeća kako se uživati može u toplini sivog mora dok se oblaci prijete rastvoriti, iskrcati svu vodenu muku koju jedva susprežu tamo gore.
Pruži korak po oblucima i uđe do koljena. Za koji će trenutak cijela nestati u malenim kratkim valićima, ispuhivati mjehuriće zraka, grabiti more, pjeniti stopalima, mjeriti koliko je metara izgrabila kraulom, koliko leđno od male do centralne plaže i natrag.
I koliko god se trudila, ne može se točno sjetiti trenutka kada se zaljubila u ritam zamaha rukama, pljuskanje nogama, u izdahe ispod i udahe iznad površine. Klor ili sol u nosnicama i isušenom grlu, svejedno joj je. Samo da je grabiti.
Kruži kukovima, ruke joj na već mokrim bokovima.
Podigne ruke iznad glave, ukrsti dlanove i obavi nekoliko udaha i izdaha na suho. Osmjehne se, odrazi i nestane ispod površine.
Kad izroni kod prvog joj se zamaha otme zadovoljni krik.
Sretna, zahvali vjetru, prijetećem nebu i teškim oblacima.
I krene.
Lagano.
Gotovo lijeno.
Od male do centralne plaže.
