Vozim neki dan s posla.
Upeklo, auto se cvrčio na suncu par sati i iako je minijaturan dovoljno je u njemu plastike da napravi saunu. Palim klimu i već nakon nekoliko kilometara postane mi hladno. A kako je auto minijaturan, minijaturna je i snaga njegova motora, pa iza onog broja jedan i točke stoji samo nula. Kad se klima upali, ja vjerujem da se ta snaga upolovi. Mislim nema ništa loše polagano jezdit po cesti i uživat u vožnji, krajoliku, sunčanom danu i svašta nečem, al onako rastavljenoj nakon 8 sati rada i jedne loše vijesti, ne jezdi nit uživa mi se.
Loša vijest se ne tiče mene osobno, ali nekako uvijek me dirne, kad nekog u mikrokozmosu mi nešto dirne. I tako u subotu sat prije završetka radnog vremena saznam vijest o jednom otkazu u firmi. Firma je nedavno promijenila vlasnika. Dobili smo svatko poimence lijepo obavijest o promjeni i uz nekoliko priča, uglavnom za vrijeme pauze po kantini ili pušioni među nama radnicima o mogućem razvoju situacije, te uvjeravanju nadležnih kako se za nas ništa ne mijenja, nastavili smo raditi. A i što bi drugo. Sezona je, posao je, drugačije i ne znamo. Uprijeti, dati maksimum. Odraditi i kad se čini nemoguće, i kad se tijekom osam sati promjeni po nekoliko znojem natopljenih košulja, i kad svi naporni gosti zasjednu na potiljak, i kad žuljevi napadnu onu kost iznad pete... Godinama već to činimo dobro. Jako dobro. Potvrde stižu uvijek na kraju godine. One pisane, relevantne, javne, urbi et orbi (da se ne pomisli na neke druge ;) ).
I sve u tome taman smo zaboravili na novog vlasnika pod kojim nam se ništa ne mijenja, pa čisto da nas podsjeti da na svijetu samo mijena stalna jest, kao bomba stiže vijest o prvom otkazu.
Bam!
Možda nas se i na bi trebalo ticati, jer...ono sve prije navedeno. Radimo, uprli smo, sezona nam je odavno započela, a i taj otkazić, pa dogodio se u višem menadžmentu, to je normalno, oni lete prvi.
Osim ako...
Uručilo ga jednoj odličnoj osobi. Na jedan tužan način.
Baš onako da te tresne po pleksusu i presavije u struku iako se tebe ne tiče.
I da po tko zna koji put tijekom radnog vijeka ponovno i iznova podsjeti koliko si samo broj.
Another brick in the wall.
Malo, majušno, minijaturno, gotovo nevidljivo zrno fažola u maneštri viših interesa, novaca, provizija i igara, gdje stručnost ne vrijedi zrnca soli, a moral i humanost kategorije su davno prohujalih vremena.
Koliko će se tko moći i htjeti iskuhavati dok se kožica bobe graha sasvim ne istali i nestane u kaljuži te kaše, pitanje je koje burgija uskuhali mozak. Sve dok se pod uključenom klimom voziš s posla.
Post je objavljen 20.06.2022. u 22:45 sati.