Gledam robusni, nekad moćni Volvo. Starac. Odguralo ga sa pozicije ispod borova, na novu. Ispod šikare. Gume ispuhane, na brisačima talog borovih iglica. Parkiram tik do njega. Zavirujem u unutrašnjost. Napadala prašina po botunima brojnih komandi smještenih na mostiću između dva prednja sjedala. Drveni volan, masivne felge i tko zna koliko još oku nevidljivog luksuza u metalik srebrnom moćniku. Registarske pločice odavno su ga napustile. Kao i vlasnik.
U dvadesetak sekundi koliko mi je potrebno da prijeđem preko parkirališta sto mi misli protutnji mozgom.
Nogomet na parkiralištu, štukalnice na bobice, male praćkice od tvrde žice i municija za njh od mekše, tapkanje sličicama, Zagor, Veliki Blek, Kapetan Miki, Stripoteke, poker, briškula, trešeta, crvena kraljica, trula kobila, oduzimanje polja, lastik, olimpijada, graničar, košarka. Aplikacije našeg djetinjstva. Kasnije škola, prve ljubavi, ozbiljna "hodanja", glazba...
Neki smo se odselili, neki su neke doselili. Neki još traju, drugi su dočekali da ih štošta osim smrti rastavi. Svega.
Volvo već godinama nitko ne vozi. Tužna je priča njegova vlasnika. Ne vjerujem da se on više i sjeća da je imao Volvo. Dječaka s kojim sam odrastala odnijela je rijeka života u neki svijet samo njegov. Nisam ga, kao i mnogi, vidjela godinama...
Nekada, blaženo nesvjesni da nas čeka zrelost, budućnost i život, otkidali smo na uratke sa pucketavog vinila.
Razdijelio sam blagoslove
i smotao džoju
dugo sam tražio obalu
imala je boju mojih potplata
i nisam je uspio naći
a onda su me gonili neki čuvari
i ružno udarali gvoždjem u glavu
stvarno glupi način da se ubije noć
Sad sam štićenik
imam sve što poželim...
I tko je tada mogao znati da će se njegov život posložiti baš po Džonijevim stihovima...
Post je objavljen 13.06.2022. u 22:29 sati.