Ja se stvarno ovih dana trudim ponovno zavoljeti posao.
Ne ide.
I stvarno pokušavam uvidjeti je li do mene.
Nije.
I znam da sutra odem, naći ću deset poslova u kratkom vremenu, a oni će naći deset drugih koji će raditi ovo moje.
Ali...
Stvar je u sljedećem:
Tu sam htjela dočekati mirovinu, kako je bilo dobro do par godina unatrag.
Do pandemije.
Ironija je, za svu ovu trulež, pandemija uopće nije kriva.
Možda par slobodnih dana pomognu da sve sjedne na svoje.
Nadati se uvijek mogu...
Ovakav je tamo pogled pred početak radnog dana...
I nema tog novca, nema tog vlasnika, nema te provizije koja će moći ovo srušiti. Ikad.