Nomen est omen. Roman. Tako se zvao, a ništa manje nije iza sebe ni ostavio.
Nikad nije planirao otići. Jednostavno se dogodilo. Pijana noć i njih trojica. Kad se otrijeznio našao se na peronu 2. Mannheim pisalo je na tabli. U životu nije vidio toliko ukrštenih krakova tračnica. Pruge su se račvale nevjerojatnom gustoćom, a vagoni miljeli preko njiih. Teško je otvarao slijepljene kapke. Kraj njega je ležao Emir, prekoputa na dva se sjedala ispružio Koki. Jutro sviće negdje iza grafitima obojenih zidova. Magla u mozgu i pitanje u oblačiću iznad glave. Protresao je Emira koji se bunovan samo promeškoljio i preklopio glavu na drugu stranu. Kako god, uskoro će morati izaći, čini mu se da vlak ulazi u posljednju stanicu. Ostatak putnika kojih je većinu vidio kako ih ispod oka promatraju, počeo se ustajati i pripremati za izlazak. Znao je te poglede. Dobro ih je apsolvirao. Cijela je njena obitelj imala isti pogled kada bi dolazio na njihova okupljanja, rođendane, obljetnice. Kao da je on bio kriv što se dogodila ljubav.
Kotači su zaškripali. Cvilež pritiska željeza o željezo. Emir i Koki su konačno otvorili oči.
-Šta je ovo?
-U jebote, ukočio sam se.
Osmjehnuo se. Činilo mu se da su ponovno mulci. Srednjoškolci koji su napravili neku psinu i sad se bude nakon što pojma nemaju što su, kada i kako napravili.
-Ajmo van. Izgleda da smo stigli.
-Ma di smo stigli, šta je ovo?
-Ne znam ni ja, al zadnja je stanica. U Mannheimu smo.
-U Mannheimu!? -vrisnuo je Koko;- Pa kako, šta?
-Pa eto, ne znam ni ja, al tu smo. Idemo vidjet šta ćemo sad. Moramo izać.
Gurkao je svoje frendove prema izlazu iz vagona.
Tako je počelo. Spletom okolnosti, nevjerojatnim spletom okolnosti, gotovo holivudskim raspletom ostao je tu.
Jer onako iskreno, dosta mu je bilo osuđivanja, teških i promašenih riječi kojima su ga karakterizirali nesvjesni da mu duboko ruju po duši. Nije bio kriv za pigmente koji su njegovu kožu bojali tamnijim tonovima od njihovih, niti za kemiju koja ga je spojila sa vitkom brinetom iz poznate obitelji. Da, mogao se javiti. Odmah je tog jutra mogao ubaciti par kovanica u utrobu telefona javne govornice, okrenuti 00385 i nastavak broja, objasniti sve, kupiti kartu za još isti dan i jednostavno se vratiti. I bio bi to učinio. Samo da je znao.
Ali tog je jutra, obavijenog maglicom koja je svoje koprene pružila preko ukrštenih krakova, sivih zgrada i njegove svijesti na peronu broj 2 osjetio nevjerojatno olakšanje i donio odluku. Ostaje.
Za roman koji je ispisao saznao je dvadeset godina kasnije.
Kada je nakon jednog din-dona i otvaranja ulaznih vrata, na podlošku od tamnih pigmenata, ugledao najljepši osmijeh ikada.
Post je objavljen 12.01.2023. u 22:05 sati.