Konobarica s tastature
ponedjeljak, 30.01.2023.
Na plaži u zimskom periodu
Hridi su lomile valove. Igra ustrajnosti. Rastuži ga pomisao da će jednom, za dvjesto, tristo, hiljadu godina ova ista hrid u ovoj istoj igri postojano stajati, a njega neće biti. Kako smo moćni dok mislimo da možemo sve, da smo izumili svijet, da nam nitko ništa ne može. Sve dok ne sjednemo na pusti žal u zimsko rano poslijepodne prošarano škrtim suncem, zagledamo se u hrid i pustimo mislima na volju. Ne plaši se svog odlaska. Volio bi da ima malo više hrabrosti, pa da kao onaj čiča tamo u sred januara ležerno uskoči u ledeno more i nonšalantno projezdi par stotina metara gotovo lijeno pljuskajući zamasima po površini. E tada bi se još manje plašio. Ustvari uopće ne bi.
Strah ga je napustio onoga dana kad je i drugorođenu ispratio pred svećenika. Odradio je što je bilo do njega. Iako taj posao nikad ne završava, sada su obje bile u sigurnim rukama, savijenih gnijezda, sretne. Sretan je i on.
Timor mortis samo je davna uspomena na hektične dane borbe, preživljavanja, bolesti, tuge, rastanka.
Ona se ničeg bojala nije. Bila je hrabra za oboje. Smijala se široko tankom razapetom kožom na kostima obraza. Sve će biti u redu, ponavljala je iscrpljena
Čiča izlazi iz mora. Protrljava bicepse kratkim i žustrim pokretima. Sigurno mu je preko sedamdeset. Poprilično je naboran i viškovi mu se prelijevaju preko narančastih kupaćih gaćica koje nekako nisu primjerene njegovoj dobi. Zamahuje glavom lijevo - desno, a kapljice sa sijedih vlasi veselo pršte u zrak. Iako im se divio, nikada mu nisu bili jasni ti likovi koji se po cičoj zimi umaču u more. Prije ili kasnije ni njih, kao ni njega neće biti. Poništit će ih jedna tek sekunda u kojoj će biti izbrisani. A hrid, hrid će i dalje biti tu. Pržit će ju sunce, hladiti bura, valovi ju neumorno zapljuskivati tko za koliko milenija još.
Čiča i on neće postojati ni jednim svojim atomom više.
Ipak, sada, tu i još to neko vrijeme koje im je dano, odživjeti treba.
Okrene glavu na drugu stranu i široki mu osmjeh rastegne lice.
Sva je u poslu, pomisli kad ugleda malenu. Na par metara od njega Ema je, uz malenog dječaka, pod budnim okom njegove majke lopaticom razgrtala krupni šljunak i trpala ga u kanticu koju je dječak pridržavao. Igra jednostavnosti. Djeca nemaju problem sa hridima. Podigne pogled prema nebu i zahvalno kimne glavom.
Imala si pravo. Sve je u redu. Osim što te nema...
