Konobarica s tastature
četvrtak, 19.01.2023.
Mon accordéon
Znaš ono...
Kad razdvojiš bas
i
klavijaturu?
Ne znaš?
Ono kad desna plete po crnom i bijelom. Žao ti bude tog palca koji najmanje skakuće. Žao ti ga bude, jer mu se ostala četiri drugara razmeću po tom igralištu. Dodaju se akordima, raspucavaju sekstama, nabijaju kondiciju u malom i velikom skipu. A on uskoči tu i tamo. Malo manje od njih. Kao kakav rekovalescent. Ili kao onaj sedmi u novoj nebulozi od pravila rukometne igre. Al tu je. Spreman se pridružiti. I tako se oni razbacuju, sceiraju crno-bijeli teren, svoje igralište. Ponekad zapnu pa se neizostavno se čuje uzdah. Vlasnika razigranih drugova i vlasnika igrališta. PŠŠŠŠŠŠŠŠŠŠ. Mijeh se sklapa, kreće se ispočetka. Jen, dva, tri...
A oni drugi tamo lijevo. Što samo po crnom ili bijelom skakuću.
Opet ne znaš?
Ritam. Ritam frende. Osnovni i durski. Pa onaj za mol. Pa križanje sa osnovnim iz drugog dura. Pa u tri tona prijelaz. Da slađe zvuči. Onda raspon. 32, 48, 60, 72, 80, 96, 120, 140, 160... Oni baš pravi majstori i tu mogu razvući cijelu priču. Da se i desna posramiti može.
Iako, kad naučiš na 32, sve do 160 možeš ić u po muke. Osim ako ti ne natovari Czernya. U jebate taj je težak.
Kako god.
U slatke akorde, sekste, po nekad septime, a najčešće dvoglasja. Pa u um-pa-pam ritam pratnju druge strane, jer nikad velika majstorica bila nisam.
Moja terapija.
Crvena je. Mijeh joj mrvicu pušta i pišti. Broji dvije i nešto sitno oktave, šezdeset crnih dugmića lijevo i četrdeset i sedam godina.
Kad uđemo u zonu izgubimo se jedna u drugoj.
Obožavam je.
Godinama.
