Aktualiziralo se po tko zna koji put, otkad nam je naše samostalne države, pitanje rada nedjeljom. Fokus je u posljednje vrijeme na obitelj. Nedjelja, obitelj, misa, ručak, druženje, tradicija, jer podatci o demografiji porazni su i borba za nukleus kao temelj opstanka ikakve zajednice ili društva krenula je eto od neradne nedjelje.
No da se zadržimo u okvirima ugostiteljstva, iako bi se dobar dio ovih promišljanja mogao primijeniti i na trgovinu.
8-4, 5-2. Radno vrijeme i omjer radnih i slobodnih dana. Ritam koji mnogi žive od prvog zaposlenja pa nadalje. I drugačije ne znaju. Ako slučajno uleti neka subota ili prekovremeni sat izbezumi ih, pomakne ritam, i sve ispada iz kolotečine. Nije da je smak svijeta, ali blizu im je. Od prvog zaposlenja meni, kao i mnogim mi kolegama, takav je ritam totalni iks ipsilon. Osobno sam imala iskustvo, radeći u dva restorana u centru, da mi nedjelja bude slobodna. Oba su restorana tim danom bila zatvorena. No neovisno o satnici ostalih radnih dana, jer tko je onda brojao, evidentirao, i pitao hoćeš li uopće ostati jedan sat više, ta mi je nedjela nedjelja bila i jedini slobodan dan u tjednu. Kad sam pak, još u onoj umrloj državi tek započinjala svoj profesionalni put, normala je bilo raditi sedam sati dnevno, imati jedan dan slobodan da bi se ispoštovao fond sati. A on se poštovao tako da se po sezoni radilo i po par mjeseci bez slobodnog dana, pa kad posao padne koriste se nagomilani nikad plaćeni prekovremeni. Famozna preraspodjela u kojoj se počesto zna dogoditi da dio sati misteriozno iščezne. Sjećam se tako jedne godine u opatijskom hotelu kada su mi svi dani između prvog travnja i prvog listopada bili radni. Četiri mjeseca bez slobodnog dana. Doslovno.
Neki će reći da je onda bilo zlatno vrijeme, bilo je gostiju, novaca, manče, dalo se muljati pa se eto isplatilo. Onda se radilo, al se i zaradilo. I bit će u pravu. Djelomično. Jer za činjenicu da se isplatilo, onako dugoročno - nije nipošto.
Jer svi ti novci, muljanja, padanje s nogu od umora, manča, sve „blagodati“ koje nam je još tada pružao rad nikad zakonski plaćenim nedjeljama i praznicima došle su na naplatu. Ništa bolje nije bilo ni kada smo umrlu državu zamijenili novorođenom. Ugostiteljski divlji zapad krajem devedesetih i početkom novog milenija teško je opisati i ne ponovio se. Uspješni ugostitelji preko naših leđa, postajali su poslodavci koji su debelo kršili sva radnička nam prava.
A mi smo, i ne mareći za radne sate, dane, neplaćene blagdane, praznike i nedjelje, išli za boljim novcima pa za par stotina kuna više na mjesečnoj isplati i radili neprijavljeni ili odrađivali i više od šihte dnevno prijavljeni na tek četiri radna sata. Bilo je bitno odraditi, zaraditi.
Koliko je patio naš osobni nukleus znamo samo mi.
Pravila igre iako su jednaka za sve, postavljaju jači. Mi na terenu odrađujemo. Ponekad se naljutimo na krivu odluku. Pa nastavimo dalje. Možda u drugom objektu, gdje se pravila malo više poštuju.
Mnoga nepoštivanja radničkih prava, zakona i pravilnika polako dolaze na naplatu. Nedjelja, praznik ili blagdan nikako u svim profesijama ne može bili slobodan dan. No u tim profesijama gdje se spomenutim danima raditi mora to mora biti realno vrednovano. Ni sama se nikad nisam potrudila saznati koliko ustvari iznosi zakonski dodatak na rad nedjeljom, blagdanom i praznikom. Jer znala sam da mi on (iako u ugovoru pod nekim člankom stoji) nije i neće biti ispoštovan. Odmahivala bih rukom jer mogu ništa promijeniti. Što je pogrešno. Da je recimo većina nas odbilo raditi u uvjetima i kod poslodavaca gdje se rad nedjeljom i ostalim neradnim danima ne plaća adekvatno, prema zakonu ili pravilniku, danas rad nedjeljom uopće ne bi bio tema.
Na kraju, za neke pojave i nepravilnosti, za neplaćene i neraspodijeljene prekovremene sate, za sve one naše propuštene obiteljske i neplaćene radne nedjelje, moramo i sami preuzeti dio odgovornosti.
Jer previše smo, u gospodarskoj grani na kojoj država temelji strategiju svoga razvoja (i opstanka), kao operativci sa terena važni i nezamjenjivi da bi ovakve stvari puštali da nam kliznu kroz prste dok nehajno odmahujemo rukom na činjenice da naši poslodavci ne ispunjavaju svoje ugovorne i zakonske obaveze prema nama.
Post je objavljen 12.12.2022. u 22:36 sati.