Konobarica s tastature
ponedjeljak, 05.12.2022.
Kritika ili ne
Od današnjih 128 minuta utakmice plus penali nisam gledala 105 plus penale.
Kada je počela utakmica bila sam kod mame. Kako moja majka, nikad osobita ljubiteljica nogometa, nekim šesnaestim čulom gotovo uvijek predvidi pobjednika, molila sam se da to ne učini danas. Negdje oko 23. minute susreta prekinula sam gledati. Ne zato što ne bih sa guštom gledala nogomet. Utakmicu osmine finala SPa u kojoj igra Hrvatska. Naše hrabre dečke koji nižu bravurozne poteze...Ne.
Odustala sam jer su i ovaj put po prikazanoj igri pokazali igru ne baš dostojnu ovog kruga i njih samih. Znam, lako je iz naslonjača komentirati, imati svoje mišljenje, i trkeljati o igri i (ne)angažiranosti. Ali isto tako, postoji razlog zašto su ti igrači na terenu a mi navijači na tribinama ili u naslonjačima.
Večeras gledam dociranje jednog od komentatora u studiju nacionalne dalekovidnice, a ono se dogodilo nakon prve naše utakmice, kako nam objašnjava da je zgranut lošim komentarima na igru naših momaka koji su nas zadužili za cijeli život. Oni koji nas u biti jesu zadužili i koje smo debelo razočarali, ako se mene pita, nažalost više nisu među nama. Istina je, četiri godine unatrag momci u crveno bijelim kvadratićima podarili su nam golemu količinu radosti. Bilo je nestvarno. Neopisivo. I dečki su igrali. Grizli, borili se i kad nisu mogli, do zadnjeg atoma snage. Došli do finala odigravši po minutaži ukupno jednu utakmicu više od suparnika. I danas sam dojma da je i ta finalna utakmica, da je bilo pravde, trebala završiti neriješeno.
No, na staroj slavi teško se živjeti može. Nitko od ovih momaka ne očekuje da neizostavno moraju biti svjetski prvaci iako se svi tome potajno nadamo. Nakon osmine finala, sve što dođe ja osobno doživljavam kao bonus. Jer velika je stvar plasirati se uopće na SP. Kao što je jako velika stvar proći prvu eliminacijsku utakmicu. I dečkima svaka čast. No realno, od četiri utakmice, ukupno gledano (pogledala sam ostatak utakmice naknadno) skupila bi se jedna utakmica dobre igre. One u kojoj smo četiri godine unatrag uživali u svakoj utakmici. One na koju su nas navikli. One koja jest prava igra hrvatskih nogometaša.
Vaditi statistike i žaliti se na uvjete i termine odigravanja utakmica samo je izlika za nedobru igru. Nerijetko se pri takvim prilikama sjetim našeg košarkaškog Mozarta, tadašnjeg kapetana reprezentacije, koji je jednom prilikom svojim suigračima koji su se žalili na smještaj na nekom turniru jasno i glasno rekao: Došli smo ovdje igrati košarku, a ne žaliti se na smještaj. Točka.
Možda jednostavno realni navijači, oni koji kažu svoje mišljenje, nisu pravi navijači...
Možda su pravi navijači jedino oni koji slijepo vjeruju da je svaka utakmica dobro odigrana. I onda kad nije.
A možda su pravi navijači i oni koji kukavički ne odgledaju utakmicu, pa kad čuju prasak petardi zaplaču od radosti i nakon toga na najjače odvrnu Samo je jedno u mom životu vrijedno...
