Konobarica s tastature
ponedjeljak, 30.10.2023.
Šetnja
Kreće dobro poznatom stazom. Jednom će i onim puteljkom desno, davno si je obećala. Ne danas. Danas koracima koji poznatim tragovima i obrascima gaze godinama, desetljećima čak, ide uobičajenom rutom. Okrene glavom u smjeru nekadašnje kulice.
Nekada su visili po njenim granama, točno imali šemu po kojoj ide uspon i spust. Kulicu je ispreplelo čudesno pozicionirano drveće koje je nadvilo krošnje poput krova nad prostor u kojem su se igrali.
Kada bi im tlo dosadilo, verali su se po drveću poput najspretnijih majmunčića. I nikad dosta. Malina, amula, šparoga i onih nekih sitnih bobica koje nisu jestive, pa su služile za štukalnice bilo je u izobilju. Štukalnice, cijevčice od tehničkih olovaka, flomastera ili specijalno izrađene u brodogradilištu rukama spretnog oca tokara bile su im omiljena zabava. Kroz njih bi iz usta katapultirali nejestive bobice. Gađali se međusobno, nervirali jedni druge i likovali kod dobrih pogodaka. U školi pak, bobice bi bile zamijenjene mikro grudicama papira, a štukalnicu bi učas složili oslobodivši flomaster, tehničku ili kemijsku olovku unutarnjeg dijela. Moralo se biti kreativan. Igračaka nije bilo mnogo, a i kad ih je bilo nisu bile tako efikasne. Uostalom, koja li je to igračka mogla biti ravna štukalnici? Jedino možda lopta.
Lopta je bila posebna priča. Loptu su imali njih troje iz zgrade. Ako nitko od vlasnika lopte nije mogao iz nekih razloga van (jer nije se išlo u igru ili na igralište, išlo se van) bacio bi ekipi loptu. Graničar, nogomet, oduzimanje polja, košarka...sve je išlo s nogometnom loptom. Ako je igralište bilo zauzeto, igralo se gdje se stiglo. Po cijele dane, a da su roditelji dopuštali otišlo bi to i u noć.
Kiša igri nikad nije bila prepreka. Selili bi u portune. Karte, sličice, kalodont, cukarikafe čak. Vječne priče o nekim junacima iz škole ili kvarta. Susjedi koji njurgaju, i to po običaju oni koji su na višim katovima dok onima u prizemlju nisu u opće smetali iako bi se i u portunu znali zaigrati s nekom manjom lopticom.
Voli stazu poznatih tragova. Zna kada mora produžiti korak, kada dolazi do izbočene žile korijena lipe i gdje je onaj kamen odmetnik prošaran nekim zelenkastim nijansama sa cjevastom rupom pokraj lijevog ovalnog ruba. Redovito se zagleda u suhozid kada zamakne iza laganog zavoja i osjeti nelagodu pokraj razbujalog trnovitog grma kupine. Ni danas nije sigurna da li joj se, godinama unatrag, samo učinilo da je vidjela gmizavo crno crijevo koje nikako nije bilo gumeno.
Iako utabanim stopama vodi od kuće do bivše škole i natrag, dobro poznata staza neizostavno ju odvede na tako draga i poznata mjesta.
Iako ju uvijek malo trastuži onaj dio kojim prolazi pokraj igrališta.
Gdje je hrpu razigranih klinaca zamijenila hrpa uvelog lišća.
