Kada ti kažem da bih mogla bez tebe, mogla bih. Neću lagati da ne bih.
Ali...
Kad te gledam dok navlačiš čarapu koja ti se stalno migolji pa tek iz četvrtog pokušaja pristaje zasjesti na tvoje stopalo, smiješan si mi.
Kad se sjetim gdje smo počeli, a gdje smo sad...
Kad prizovem sve one noći koje smo na smjene probdjeli, jer je toplomjer bio tvrdoglav, ona još malecka, a ti, iako je budilica kao i jutro prije zvrndala u sedam i deset, trudio si se odraditi svoju stražarsku smjenu kraj krevetića...
I kad priznam da i danas, iako me ponekad uspiješ nanervirati počestom neprisutnošću duha u trenutku, volim tvoj uvrnuti i škrti humor, prepoznajem težinu tvojih uzdaha, i predviđam poteze koje vučeš...
Kad šutimo, i kad sve kažemo.
Kad smo totalno nesinhronizirani, a povezani.
Kad se ne čujemo cijeli dan, a onda nam večer donese sve to neizrečeno...
Kad sve to tako pozbrojim...
Mogla bih bez toga.
Bez tebe.
Mogla,
ali nikako
(i nikada)
ne želim.
Post je objavljen 02.10.2023. u 21:45 sati.