Livija Less

Gledam na Viasat Nature.
Znate kako se jeleni pare, tj.jebu.
Jelen piša, pa se valja u svojoj pišaći
i to je, slušaj ovo- Neodoljivo ženki.
Oplakah od smijeha....

Oznake: Jeleni i srne

Često mislimo da smo nevažni i nezanimljivi, nemajući ni najmanjeg uvida u to koliko nas drugi vole. Koliko smo posebni u njihovim životima. Koliko nezamjenjivi.
To potječe iz naših rana u djetinjstvu kad smo se osjećali bespomoćno.
Bespomoćno da promijenimo situaciju,
utješimo odrasle.
A odrasli su veliki glumci. Teško je to prihvatiti.
Odrasli su skloni drami i pretjerivanju koju jednostavna dječja ljubav ne može pojmiti.
I onda hoće pomoći. Kome? Glumcima na sceni. Nikako odgovornim ljudima.
Putem i mi postanemo izdramatizirana verzija svojih odraslih, željna pažnje.
Budite svjesni da ste važni.
Jedinstveni. Božanski print.
Budite nježni prema svojim malima.
Oni sve vide i čuju bolje nego i pomišljate.
Oni vaše šutnje gutaju kao knedle u grlu.
Svaki put kad ste potišteni, njihova jedna zvijezda se ugasi.
Budite pažljivi sa sobom.
Ako vam netko pruža pažnju, ne ignorirajte je.
Poruke pažnje i ljubavi su transparentne.
Budite dijete koje grli Volim te na način koji mi odrasli više ne znamo.
Budite autentični. Sve na vama je vrijedno, istkano latinskim nakitom prošlosti.
Nosite odoru odraslog ponosno.
Predajte štafetu na vrijeme i na pravom mjestu.

Uz današnji dan nek nam počivaju u miru sve žrtve Vukovara. Pamtiti ćemo ih dok smo živi.
I oni će naš nezaborav ponijeti u vječnost.

Oznake: Osobno

Disciplina je vještina samopromatranja koja se uči. U sebi držimo prošlost, i oživljavamo je u sadašnjosti, time sadašnjost postaje mjesto bez sadržaja, a mi postajemo istraumatizirani prošlošću. To je disciplina samodestrukcije.
Disciplina budućnosti je pak usmjerena na novi sadržaj, novo, nepoznato, znatiželju i izazove. Strah od izazova u nama pokreće disciplina samodestrukcije. Neizvjesnost nepoznatog, iako prošlost koju živimo nije ugodna, ni poželjna.
Disciplina je alat koji svatko u sebi ima, samo ga većina nas ne zna koristiti.
Kao novi bicikl u garaži koji ne voziš godinama.
Ali on je tu i uvijek te čeka.
Postoji i disciplina u ljubavi.
To je čvrsti poredak stvari.
Voljeno biće je smisao i pokretač.
Moguća je i disciplina ljubavi prema sebi.
Ako je imamo, možemo se nazvati sretnima.
Tada nijedan izvanjski događaj ne može uzdrmati našu psihu, pa ni najbliži.
Jer smo svjesni da imamo jedan život koji je potpuno naš i da postoji njegov osnovni dio koji se ne dijeli sa drugima i ostaje u pravilu djeljiv samo sa Bogom ili prirodom, stvarateljem, u šta već vjerujemo.
Disciplina budućnosti je ono što nudi vjera.
Ne mora se nalaziti nužno u crkvi ili na nekom određenom mjestu.
Prostori su za nju fluidni, ona stane svugdje i prilagođava se vremenu koje joj poklanjamo.
Čovjekov odnos prema disciplini budućnosti ga određuje.
Hoće li sutra biti samo još jedno apatično jučer ili ćemo zaista živjeti sutra.

Oznake: pisanje

Godinama se promatram kroz tvoju prizmu,
gospodine M.
A stotinu sam puta bolja od tvog okulara.
Godinama se promatraš kroz njihovu prizmu,
profesora matematike
i profesorice engleskog.
Tvoji roditelji.
Visoki i naočiti.
Rastavljena opna tvog srca.
Godine prolaze, gospodine M.
I vidim jasno,
da mi ljubiš stopala,
tražeći oprost,
koji je oduvijek bio na tvom dlanu,
i mom zapešću.
Uvijek se trudim nešto raditi, kažeš.
Nastavi.
Vrijeme će te prevariti
brzinom svjetlosti.
Tako je i meni bilo.
Kunem se.

Oznake: poezija

Sklepa mu Matan Nogalo pero.
Pero poleti.
Pero i njegovo pero utihnu zauvijek.

RIP

Oznake: poezija

Prošlo ljeto sjedim u kvartu sa dvije krasne prijateljice sa face-a.
Hvalimo muževe. Sve tri smo prezadovoljne sa njima i pitamo jesmo li dovoljno dobre koliko su oni krasni prema nama.
Sigurna sam da jesmo.
Nakon 20 godina ponovo sam u kontaktu sa najboljom prijateljicom iz gimnazije.
To je prelijepa priča za posebnu objavu.
Njen muž je također milina od čovjeka.
Nježan, vrijedan, pažljiv i pametan.
Oni sada žive u Njemačkoj, ali nas dvije se stalno čujemo, ništa se ne desi da joj ne javim. I najmanje pojedinosti i sitnice u svakodnevici.
Kad dođu u Hrvatsku, vidimo se i bude tako posebno lijepo.
I preko WhatsApp- a se znamo smijati satima.
Od spomenute Sanje partner je isto tako divan partner. Oni su u Norveškoj sada.
Potpuni sklad i poštovanje među njima.
Par sa kojim se najčešće viđamo muž i ja.
Nata i Dario. Poštovanje, uvažavanje, toplina, brižnost. Još jedan krasan muž.
I to nije tek poza. Nakon toliko druženja, primijetio bi čovjek netrpeljivost, podjebavanje. A i razgovaramo u ovim godinama otvoreno. Ne treba ništa zaglađivati. Družimo se jer se volimo družiti.
Danas sam se nakon dugo vremena čula sa Jasnom, prijateljicom još iz osnovne.
Ima problema sa zdravljem, ali i njen partner se pokazao kao podrška, pun ljubavi i brižnosti.
Žao mi je što žene znaju tako često pisati gadosti o muškarcima. Da su svinje i šovinisti.
To nije istina. Smatram da je čak i gospodin M. osoba vrijedna svakog poštovanja koja drži svoju suprugu kao kap vode na dlanu.
Na svijetu je isto toliko divnih i dobrih muškaraca koliko i žena.
Ovo što ja vidim oko sebe svjedoči u prilog tome.
Vrijeme je dobrih muškaraca.
Samo ga morate naći, pritom ne gledajući samo na izgled i tražiti da se odmah zaljubite preko ušiju.
Neke strasti dolaze sa vremenom i povjerenjem.
A seks je svakako ljepši i ljepši što su muškarac i žena duže zajedno, ako je veza izgrađena na čvrstim temeljima.
Vrijeme je dobrih muškaraca.
Svuda su oko nas. I najvažnije, sa nama.

Oznake: muškarci

Kad već pišem, odlučila sam se pisati nešto što bi bilo edukativno.
Dakle tema nam je školski primjer depresije.
Opsesivno kompulzivni poremećaj.
Kod mene se manifestirao u obliku- Šta ću obući?
To nije tinejdžersko spremanje za grad, pa kao isprobaš sto kombinacija i zaključiš da nemaš šta za obući.
Ovo je patologija. Počinje sa depresijom.
Sjećam se jednog događaja iz 2004- e.
Oprala sam na ruke dvije veste i stavila ih sušiti.
U Zagreb su došli roditelji i sestra da idemo na Velesajam i poslije na ručak.
Jedino na što sam mogla misliti je kako će se veste osušiti.
Hoće li se rastegnuti? Jesam li ih dobro oprala? Šta me čeka, ljudi moji, kad se vratim kući.
Sad vas ubrzavam u vrijeme 2012- e godine.
Radim u knjižnici u jednom selu nedaleko Siska.
Tijekom tog perioda sam živjela kod roditelja kratko i sama.
Majka koja zna za moju kompulziju mi priprema navečer odjeću za sutra.
Krasnu kombinaciju.
Sivu dolčevitu, vestu bez rukava i krasan sivi nakit.
Ali ja po noći ne spavam jer:
NE ZNAM ŠTA ĆU OBUĆI!
Ujutro preumorna od nespavanja odlazim na posao.
Potom živim u podstanarskom stanu u svom kvartu. I dalje radim, ali mi nije sve posloženo u ormaru kako treba.
Ne znam kako ću se obući.
Zovem sestru. Organiziranu i urednu osobu do krajnjih granica i molim da mi posloži.
Ona dođe, sve izvadi iz ormara i složi.
Kad je otišla zaključujem da nije napravila ništa. Moj pokušaj je propao.
Nakon nekog vremena, odlučujem da neću odustati.
Bivši momak, vojnik. Kod njega se zna šta je red. Kad kosi travu, čupa joj dušu.
Živjeli smo godinu i pol zajedno sredinom 2000 ih. Uredan do besprijekornosti.
Zovem ga da mi pomogne.
Dolazi i napravi istu stvar kao i sestra, sve izvadi i poslaže.
Odlazi. Nije napravio ništa.
Prelazimo u 2013.- u.
Sad već živim u drugom podstanarskom stanu u kvartu Zeleni brijeg.
Upoznajem u međuvremenu na nekoj djevojačkoj večeri Sanju Gnjatović, svoju buduću prijateljicu.
Radi u St. Oliveru. Ima brdo robe koje mora poslagati svaki dan u skladište.
Primjećujem u posjetu k njoj da je savršeno uredan njen dom.
Pozivam ju k sebi. Kažem samo da imam problem.
Sanja je onako umjetnički, alternativni tip osobe po oblačenju, muzici i hobijima.
Sjedimo uz kavu i ja joj govorim da imam problem i da mi treba posložiti ormar.
Ona kaže: Mene bi čudilo da ti nemaš takav problem. Da je neki prizeman.
Srediti ćemo to.
Ja govorim: Moramo krenuti odmah, trebat će par dana.
Ona kaže za pol sata ćemo to riješiti.
Tako i bi. Za pol sata je sve izvadila i uredila.
Ključ je u sljedećem: Mene bi čudilo da ti nemaš takav problem.
Ta rečenica je počistila svu moju kompulziju.
Uputila mi je poruku: Ti si posebna! Ti si na svoju ruku!
Od tada do sada, dakle od 2013.- e do 2023. nakon deset godina mučenja, ja sam slobodna.
2016.- e smo se muž i ja preselili u Zagreb.
Od tada sam dio odjeće podijelila sestrični, susjedama, prijateljicama.
Predivne haljine, bluze, veste.
Težina mi je porasla uslijed inekcija koje primam svaki mjesec.
Da bi se vratila na staru težinu potrebno mi je bar dvije godine.
Sve što ne nosim, razdijelila sam.
Dva ormara sam odnijela u podrum.
Ostavila sam jedan sebi i jedan mužu.
Kad otvorim ormar, toliko je malo stvari u njemu, par odjevnih kombinacija, da uvijek znam šta ću obući.
Višegodišnje mučenje opsesivno kompulzivnim poremećajem je riješila Sanja Gnjatović rečenicom koja je bila ključ.
"Mene bi čudilo da ti nemaš takav problem."
Danas kad sam nervozna zbog pms- a
ili iz nekog razloga samo otvorim ormar i smiri me kao sedativ.
Mogu se obući.
Čistite si ljudi bespotrebno. Lakše se diše.

Oznake: depresija

Na svakom koraku na internetu su oglasi o dijetama, vježbanju, receptima, lice couchevi.
Razni gurui.
Internet ti nameće svoje vrijednosti koje su lažne i sve više se počinješ osjećati nedovoljno i ružno.
Ali isto tako imamo genocid čaršije kojoj smo izloženi od malih nogu.
Šta će ljudi reći.
Moja glava je puna predrasuda.
Imam osjećaj da si ne mogu dopustiti druženje i izlazak u grad ako nisam dovoljno mršava i jer sam nezaposlena,
pa ne zaslužujem da se osjećam dobro jer ne vrijedim ko čovjek.
Moja glava je puna misli o prošlosti koje su potpuno besmislene.
I sada kada mi je dobro i dobro živim,
to me prati. Da nisam dovoljno dobra.
Da je u meni nešto istinsko ružno.
Učinim desetine lijepih gesti prema ljudima,
ali svejedno ne valjam sama sebi.
Jer sam tako naučena. Da sam loša.
To mi je uvijek majka govorila. Da ne valjam.
Uvijek je govorila: Ista si ko tetka! Dok je nisu zaklali u ratu. Bila je iz Sarajeva. Tad mi je prestala to govoriti.
Tetka je bila predivna osoba. Vedra, velikog srca, nasmijana, ali mama je na nju bila užasno ljubomorna.
Što je najgore, tetka ju je obožavala, okrenula bi se u grobu da zna šta je ova mislila o njoj i njenoj djeci.
Tetkin muž je zaklan kad i ona. O njemu je mama imala samo lijepe riječi. Uvijek ga je cijenila.
Nego da se vratim na propagandu zbog koje se želim u potpunosti maknuti sa društvenih mreža.
To je vidljivo i sad kad sam to osvijestila moram i djelovati.
Ipak ću ovaj tekst objaviti jer želim podijeliti ovo što osjećam.