Potok42

subota, 29.11.2025.

snovi u povratku

snovi, zidari kuće našeg ja,
klice raslinja planova,
naše želje, čežnje,
znaju ostati nedosanjani,
zalutaju, rasplinu se,
nasuču, izgube putem,
preobraze, preinače mirise,
promijene putanje i —
postanu lanac zahrđao,
kamen u đepu,
izlizane kožne rukavice,
poderane patike,
ključevi bez brave,
nepomična igla u kompasu,
ispucalo ogledalo,
rastrgana zastava,
zakrpa na hlačama,
stara putna torba,
drvo neistesano u skulpturu,
suhi cvijet u knjizi,
slomljena čaša, prazan ormar,
bumerang što se vraća
i pogađa u lice ruku
koja ga je bacila.

ponedjeljak, 24.11.2025.

ruka na bilu

pita se
da li bi teške metafore
tumačima vrištanja njegove duše
imale isti smisao
da nisu upoznali pjesnika
kao biće od krvi, kostiju i sna,
sa sudbinom od datuma i toponima?

pita se
da li bi uspjeli prodrijeti do
bezdana njegovog samopropitivanja,
susreta s prazninom
koja traži odgovore, tjeskobe -
uvoda u besmisao i sputanost,
a bez saznanja o njegovim
pretrpljenim osujećivanjima?

pita se
da li bi njegovu poeziju iskustva
pogledali kao pogled ispod površine svijeta,
kao ispovijed žrtve vremena bez časti,
a da ne drže svoju ruku
na njegovom bilu?

nedjelja, 16.11.2025.

Sjena boje ples

U trošnom dvorištu
sjedim u hladu brajde –
sjena skriva očev glas.

***

Pored utabane staze
cvijeće želi biti zapaženo –
unosi boje u svijet prolaznika

***

Mladi cvijet šumarice
okreće se prema svjetlu –
ples u tišini.

četvrtak, 13.11.2025.

kopilad između zemlje i neba

u jednom krugu
bog
njegovi robovi
s bijelim kolarima
koji ponavljaju
priče
o krvi
postanka
vječnosti
trgovci mjestima u raju
država i vojska
čuvari
poretka i izrabljivanja.

u drugom
ljubav
ples strasti
tjelesna bliskost
humor
nemiri
let
strah i nada
nagoni
entropija

a mi
nepripadajući
raštrkani
sa svojim
gladima
klimaksima
bolestima,
slobodom
razlikama,
gomilanjem iskustva
prosjačkim torbama,
skrovitim zvjezdarnicama,
snovima,
osvajanjima
mi smo kopilad
čija je majka
priroda
sirova i nepredvidiva
bujna i plodna
a otac nepoznat
svemogući
koji obuzdava
koji guši
koji nadzire
mi smo kopilad
između
majke
koja uči
da slobodno dišemo
i oca
koji traži da
klečimo.

utorak, 11.11.2025.

Subotnja svjetlost od sto svijeća

Ljeti, u davno predtelevizijsko doba,
subotom se porodica okupljala
na dvorištu toplom od upijenog sunca.
Iz kuhinje bi, iz EI-Niš radija, dopirali
šlageri, šansone, starogradske.
rock je bio u blizini, ali još nije svratio.

Sijalica od sto svijeća osvjetljavala je
skladnost pripadništva i bacala sjene
oca, majke, bake, sina i kćeri
po zidu bijelom kao filmsko platno.
Radio-pjesmama kreketanjem su se
pridruživale žabe iz obližnjeg potoka
što se vukao, i presijecao cijeli gradu, i psi,
revni i vjerni, lajanjem i napinjanjem lanaca.

Sin je zamišljao da je u samom središtu
otoka sreće; kćer da je trebala iznijeti lutke;
otac da uskoro mora otputovati na teren;
majci je bilo žao patke koju će ujutro morati
zaklati, ispeći i poslužiti za nedjeljni ručak;
baka se sjećala neprežaljene bitange
koja ju je ostavila samu s malim djetetom.

četvrtak, 06.11.2025.

No frost tragovi

Dijeli po mreži svoje uspomene u slikama,
po pravilu iz mladosti i potpune zrelosti,
kao osebujan način da uspori korake
prema završnom počinku, krajnjem kraju,
da se suprotstavi padanju u sjenu, u zaborav.

Te snimke, tragovi vremena, eho davnih trenutaka,
podsvjesno podsjećaju da je život putanja
koja vodi k neizbježnom endpointu, stapajućem
udaru s tamom u kojoj ne postoji nada, samo ništa.

Ako se dobro zagleda u uručene fotografije –
vidi se obavijest od sitnih slova: missing.

A kad pogled uputi prema zrcalu – svjedoku
istine u svojoj tišini, očevicu onoga što jest,
on vidi sebe kao nepokrivenu zdjelu
u no frost hladnjaku, s dehidriranim voćem,
naborane, zgužvane kore, bez nekadašnje teksture,
sklonog truljenju i urušavanju u hladnoj sušilici.

I zna da ni suze ne mogu vratiti napetost koži.