Sjena svoje postojanje
duguje svjetlu i meni.
Pjesma je sjena –
hod između jasnoće i sumnje,
granica viđenog i prešućenog,
tiho skrovište
od sljepila očitog.
Svjetlo,
ja te presijecam.
Sjeno,
bez toga te nema.
ljetne dane doživljavam kao vlažnu kožu,
uzaludan trud ventilatora, uznemirene
zavjese, uporne muhe koje su nekako
probile u potrazi za hladom, frižider –
skladište mrzlog, tekućeg spasenja.
ljeto je milostivo prema nepalcima na
biciklima, natoverenim glovo sanducima.
prizori plavog neba, spaljene trave, kratkih
sjena izdržljivih prolaznika, isplaženih psećih
jezika, ne daju ni blizu sjećanjima na zimu.
toplina mami na izlazak pod gostoljubivu
nebesku kupolu, ali i prisiljava na povratak
između zidova, u bazen pun vijesti hladnih
kao tekući dušik, iz kvarnog, rascijepljenog
svijeta. ljeto pojačava kaos neodlučnosti.
prolazim užarenim naseljem na putu
prema klimatiziranim trgovištima hrane,
crkvama obredničkog obilja i obmana.
ovo je vrijedno pjesme, pomislim, to
zgrušavanja smisla trgovačkog duha,
nabavne, požudničke, novčarske moći.
Istovremeno, u glavi mi se, komešaju
sjećanja sa svježeg ruba prošlosti,
koja se nisu slegla, jer su šapat kaosa,
začuđenosti koja se rodila bez poziva,
s epilozima koji su sapleli moja očekivanja:
mrežno čavrljanje s ptičicom koja reče da
joj je filet oslića dovoljan za dva ručka;
kad mi je prijatelj na viber pitanje je li
partner njegove nećakinje iz istog grada,
odgovorio kako ne zna puno, a ako je
dobar njoj i djetetu, onda je i njemu;
izjava poznanika, na lokalnom portalu,
znalca književnosti i filozofije, kako
već deset godina hodočasti, jer ga je mati
zavjetovala svetom antunu padovanskom.
kao da ponekad zamijenim blistave naočale za
one s izgrebanim staklima. ogrebotine su laž.
i umjesto glasnog uzdaha užitka ispustim,
breptaj razočaranog srca zbog zamagljene slike.
ili, kao da netko prekine rečenicu mog pogleda,
i svijet ostane iza tog zareza - čudan, nečitak.
sunce se iskazuje u potpunom sjaju i snazi,
hlad se nudi kao spas za izbjeći njegovu
vlast, sjene su štitnik od vreline koja raste.
sjede u javnom zaklonu, na terasi kafića;
jedan ispija mineralnu iz čaše s aromom sline
prethodnika, pije kao iz staklenog groba užitka.
u razgovoru nema prostora za poniranje
u svijest, ni poriva za sijanjem zrna obnove,
za teme o ezoterijskoj i mitološkoj tradiciji.
obojica, dvije postarane duše, pričaju običnosti
u mračnom hodniku i ne čuju zagonetni
udarac bubnja što poziva na klanjanje svitanju.
| < | lipanj, 2025 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | ||||||
Ja u svijetu, svijet u meni