Potok42

ponedjeljak, 31.03.2025.

algoritmi znatiželje i čežnje

kao da živiš po pravilima stvaranja kolaža s obje
strane ekrana, koja nalažu digitalni algoritmi
znatiželje i čežnje. čežnja je posljedica vjere duboko
u tebi da je moguće imati sve ono što ti izmiče.
navučen si na skrolanje, brze izmjene, površnost,
iščekivanje, ubijanje dosade. u tebi su nemir, obećanja,
u tebi je nemirenje sa sporošću, s istim, s ustajalim.

ispred očiju promiču ti reels od zaraznih memova o tvojim
kikesevima, video isječaka o sve manjem broju plesača
u kolu koje se zove gimnazijski razred, s dronovima koji
siju smrt iz nebeskih visina po plodnoj ukrajini,
tvojim posjetama robnim lancima, feed s prijateljem koji bi
želio analizirati organizaciju sprovoda svoje punice,
pastoralom u dublinskom parku herbert s travom zelenijom
od puterice, na kojoj sjedi tvoj unuk, s kuhanjem gulaša
na način tvoje mame i spotovima o gladi za životom.

ponedjeljak, 24.03.2025.

za koga, u ime čega

poželim ponekad brutalno se ogoliti
kao ann sexton,
ali ne mogu.
za koga, u ime čega?
ni nakon dvanest rundi borbe u ringu,
koju sam izgubio tehničkim nokutom,
intervju dajem zašivenih posjekotina,
istuširan, spreman za opravdanja,
uz priče o taktici, plesu nogu,
nepravednom sucu, lijepo odjeven.

poželim ponekad dati neumoljivu izjavu
kao ann sexton,
puknute arkade, s podljevom ispod oka,
bolnih šaka, s grimasama,
natečenog olovnog mozga,
bez zabrana koje škode karijeri doličnog borca,
izbaciti iz sebe ispljuvak istine pun krvi.
ali, ne mogu.
za koga, u ime čega?
zar nije dovoljno da se vide moji ožiljci,
koji upućuju na borbu, protivnika, mene?

utorak, 18.03.2025.

pohlepa i škrtost

već sredinom popodneva počinješ
odustajati od primanja darova.
dan ti je nesebično i rasipno nudio
sve što je posjedovao, cijelog sebe.
druga je stvar što si uzeo neznatno,
što si polagano prestao biti nezasitljiv.
u tome su te spriječavali umor,
natrpanost već viđenim, kolaps očekivanja.
uzimao si malo, dovoljno da održiš
stečeno u svom skladištu od života.
pohlepa s godinama slabi, a jača škrtost.
gramzivost je neumjerena želja za moći,
a tvrdičluk rastući strah od gubitka
postignutog. o tome su oduvijek pisali
besmrtnici - o mladima i starenju.

ponedjeljak, 17.03.2025.

Kratki dojmovi i iskustva nakon višegodišnjeg blogiranja (ili bloganja)

Bloganje je divan način da podijelite svoje misli sa svijetom – ili barem s nekoliko slučajnih prolaznika. No, prije ili kasnije, naići ćete na ono što svi blogeri (ne)strpljivo čekaju: komentare.

Komentar za komentar – iluzija reciprociteta

„Ja ću tebi komentirati ako ti komentiraš mene.“ Taj stari nepisani dogovor među blogerima, nešto poput „ja ću ti na svadbu ako ćeš ti meni na krstitke.“ Ovo može funkcionirati, ali budimo realni – ne želite od svog bloga napraviti jeftinu razmjenu usluga. Pišite, komentirajte iskreno, i s vremenom će se kvalitetna publika sama filtrirati. A ako ne? Pa, uvijek možete napraviti lažni profil i sami sebi ostavljati pohvale.

Kritika – besplatna, ali ponekad skupa.

Kad netko napiše „Ovo je glupost“, imate nekoliko opcija:

Ignorirati. (Zrelo, ali tko još to radi?)
Obratiti pažnju i vidjeti ima li kritika smisla. (Rijetko, ali korisno.)
Ući u dvodnevni rat s neznancem na internetu i potrošiti dragocjeno vrijeme. (Najčešći izbor, nažalost.)

Zapamtite: negativni komentari su znak da vas barem netko čita. Još bolje, to znači da vas čita netko dovoljno angažiran da vas ne voli. To je već uspjeh!

Pozitivni komentari – kratki i slatki

Kad dobijete komentar tipa „Super tekst!“, vjerojatno je to netko tko je pročitao samo naslov. Cijenite ih, ali ne očekujte duboku analizu. Ako netko napiše detaljnu pohvalu, obavezno odgovorite. Pravi čitatelji su rijetki poput ljudi koji stvarno pročitaju uvjete korištenja na internetu.

Trolovi – prirodna selekcija interneta

Ako naiđete na nekoga tko vas očito provocira, zapamtite: oni se hrane vašom pažnjom. Što ih više hranite, to su glasniji. Ako ih pustite gladne, nestat će. Ili će se barem prebaciti na nekog drugog.
Komentari dolaze i prolaze, ali kvalitetan sadržaj ostaje. Ne pišite samo da biste se svidjeli svima – jer to je nemoguće. Pišite jer imate nešto reći. Ako pritom netko napiše „Bravo!“, sjajno. Ako napiše „Ovo je glupost!“, još bolje – jer to znači da ste ih natjerali da osjećaju nešto. A to je zapravo cilj, zar ne?

Klasičan slučaj digitalne tišine – blogerski ekvivalent prijatelja koji je uvijek dolazio na kavu, a onda jednog dana samo prestao. Bez objašnjenja, bez oproštajnog „reagiranja“, bez emotivnog GIF-a.

Što sad?
Prva faza: Poricanje

„Možda su na godišnjem.“
„Možda su izgubili lozinku.“
„Možda su otkrili offline život… ali tko bi to radio?“

Prvih par dana možda nećete ni primijetiti. Ali onda dolazi trenutak istine – tekst objavljen, svi su tu, a njih nema.

Druga faza: Ispitivanje vlastite vrijednosti

„Jesam li dosadio?“
„Je li moj zadnji tekst bio loš?“
„Možda sam ih uvrijedio… ali kako, kad sam napisao samo surovu istinu o modernom društvu?“

Ne brinite, svi blogeri prolaze kroz ovo.
3. Treća faza: Suočavanje sa stvarnošću

Ljudi dolaze i odlaze. Neki imaju životne obaveze, neki se zasite, a neki su se možda prebacili na TikTok i sada im je vaš 1000-riječni blog previše naporan.

Ovo je trenutak kad trebate odlučiti:

Poslati im suptilan znak (možda ubaciti njihov omiljeni inside joke u blog i vidjeti hoće li reagirati).
Prihvatiti da su otišli i pustiti ih da budu digitalni duh.
Pisati dalje – jer pravi blogeri ne pišu zbog jednog čitatelja, već zbog pisanja samog.

A ako se ipak jednog dana vrate i ostave komentar tipa „Ej, dugo me nije bilo, ali ovo mi je super!“ – znajte da ste pobijedili. Ne samo njihovu pažnju, već i neumoljivu prolaznost internetskog svijeta.

Klasična blogerska dilema: pišeš kao genije, a komentara ni za lijek. Može biti frustrirajuće, ali nije nužno znak da je nešto loše s tvojim blogom. Evo mogućih razloga:
Ljudi čitaju, ali ne osjećaju potrebu komentirati
Mnogi uživaju u sadržaju, ali nisu navikli aktivno sudjelovati. Blog im je poput dobre knjige – pročitaju, razmisle, ali ne napišu pismo autoru.
Publika se preselila na društvene mreže
Nekada su komentari cvjetali ispod blogova, danas su se preselili na Facebook, Twitter, Reddit… Ljudi su skloniji lajkati i komentirati tamo gdje već provode vrijeme.
Tema ne potiče raspravu
Ako pišeš savršeno zaokružene tekstove, čitatelji mogu pomisliti: „Ovo je odlično, nemam što dodati.“ Paradoksalno, lošiji, provokativniji tekstovi često dobiju više komentara jer izazivaju reakcije.
Strah od javnog izlaganja
Neki ljudi ne žele komentirati jer se boje da će ispasti glupi ili da će ih netko ispraviti. Čudno, ali istinito – pasivna publika ponekad misli da mora biti stručna da bi komentirala.
Blog nema jasne pozive na interakciju

Ako tekst završava bez pitanja ili poziva na diskusiju, čitatelji jednostavno pročitaju i nastave dalje. Ubaci na kraju nešto poput:„Što vi mislite o ovome?“
„Jeste li imali slična iskustva?“
Čitatelji su lijeni
Realno, najčešći razlog. Ljudi konzumiraju sadržaj brzo i pasivno. Čak i ako su oduševljeni, pomisle „Moram se ulogirati? Moram tipkati? Meh.“

I ne zaboravite: tihi čitatelji nisu loši čitatelji. Možda te vole – samo u tišini.

subota, 15.03.2025.

sjećanja su kao zamućenja na googleovim mapama

sjećanja su kovitlaci, mrlje ponegdje,
kao zamućenja na googleovim mapama;
nisu pravolinijska i filmski detaljna.
zato nastojim pažljivo i jasno upamtiti
slike, mirise, zvukove i misli
koji čine sam današnji dan.
prizvat ću ga jednom, ponovo
poslušati besmislene telefonske razovore,
udisati zagađeni zrak, kupovati
crvene rotkvice, pročitati analize
ratnih kretanja u kursku, fandomske
strasti prema čeliku, vatri i krvi,
trpjeti zimsku jaknu u osvit proljeća,
čitati antologiju najboljih pripovjedaka,
diviti se uvjerljivosti engleskih glumaca,
bojati se, čekati, biti tjeskoban,
nadati se kako neće biti bolova,
radovati se buci ulice, dizanju roleta,
lažima – umiljavanju, obećanjima i sjećanjima.

četvrtak, 13.03.2025.

Odužit će se dani kao tjeskoba u dugim noćima

Prije putovanja u Dublin očekivali smo
S blagom nelagodom i nespokojem
Kako će se dvanaest dana predviđenog
boravka vući kao puž po vrućem asfaltu.

A dani su klizili kao vjetar nad pustinjom
Brzo, naglo, neumoljivo, neuhvatljivo.
Posljednjeg dana osjetili smo, i još uvijek
Osjećamo, tugu zbog uzvitlanih, nestalnih
zrnaca pijeska sjajnih, neuporedivih trenutaka.

Poslije boravka u Dublinu imamo dojam u duši,
I blagu nelagodu i nespokoj, kako će se preostali
beskrajni dani do povratka u jedinstveni Dublin
Odužiti kao tjeskoba u dugim noćima.

ponedjeljak, 10.03.2025.

poljubac zime i proljeća

onemoćala zima je u znak predaje
visoko podignula ruke – do sunca.
njenim pokoravanjem prestaje
vladavina leda i ledenog daha.
pobjednik proljeće skida promrzlim
dušama kapute i kape, oslobađa ih
teških štitova od strelica hladnoće,
i one postaju preobraćenici,
vjernici zagrljaja prirode, trubaduri
pjesama buđenja i oda novom životu.
nije zima očekivala da će poljubac
s proljećem skončati njenim padanjem
u slabost, inače bi nastavila gristi.