Potok42

ponedjeljak, 30.05.2022.

staro drvo

staro drvo pored staze,
golemo, visoko, grubo,
u sebi čuva vatru sunca,
ušteđena bogatstva ljeta.

otvoreno zastrašuju sve više
sjekire, oluje, kukci, suše.
ožiljaka je oduvijek bilo,
sada rušenjem ubojice prijete.

staro drvo samo žali što više
nitko neće na njegovu koru
urezati svoje i njezino ime,
i željeti da vječno ljubav lista.

subota, 21.05.2022.

dan za kakvim čeznem

od buđenja do počinka
biti ušuškan u ugodu trajanja,
bez osvrtanja i pokazivanja pažnje
za nailazak nepoznatog,
biti zadovoljan siromaštvom
opažaja, biti pomiren s odsustvom
bilo kakvih ciljeva,
ne pomišljati na razgovor s ljudima
za koje ne osjećaš sklonost,
s ljudima koji ne mare za tebe,
odgoditi sve odlaske po nalogu dužnosti,
požuriti polaske po nalogu prava na
ostvarivanja sebe bez zgrtanja i rasipanja,
čitati, besciljno šetati, razumjeti boje i mirise -
tragove podudaranja snova i života,
ne željeti pamtiti, zaboraviti, zaboraviti...
za takvim danom čeznem.

subota, 14.05.2022.

Vijest o smrti

Vijest o vijesti dolazi nam u trenutku,
i doživimo ju ponekad kao probadajuću bol
koju su prvo osjetili pogođeni viješću.
Tako je i mene pogodila vijest o vijesti o smrti.
Saznajem da je moja prijateljica jučer saznala
kako je umrla njena prijateljica.
Imala je rak dojke još od početka rata,
koji se povukao; poslije toga dugo je bila dobro.
Najednom, rak joj se vratio. Nije se javljala,
a moja prijateljica nije ustrajala održavati vezu.
Nekako je vjerovala da će njena prijateljica
uspjeti živjeti s probuđenim rakom u sebi.
Jučer je naletjela na njenu osmrtnicu.
Kao da ju je netko udario šakom u grudi.
Kaže mi da smo svi tako nebitni, prolazni.
ali tužna je, jer umrla joj jako nedostaje.
Možda ćemo daleki H i ja tako
kad jedno umre, a možda drugo neće ni znati,
kaže mi uznemirena od nadolazećeg.

petak, 06.05.2022.

za koga i u ime čega

toliko si pjesama već napisao,
neumoljivo budeći usnula sjećanja,
otkrivajući zagonetke o svrsi onoga što jest.
toliko si već lirskih definicija i formula predočio
kao tajne za statiku tvojih potpornih stupova,
pišući ih tajnopisom, svojom istinom od mašte,
čuvajući ravnotežu svoje građevine koju zoveš ja.
toliko puta si želio ostati svoj, stijena
vlastitosti, ukopana u planinu izvornosti.
toliko puta nisi priznao gospodare nove i stare,
opirući se utjecaju nametnutih autoriteta.
a za koga i u ime čega sve to?
u svijetu lažnog prikazivanja vrlina, prijeti ti
obredno izgnanstvo, protjerivanje na
brodu luđaka. ne treba ti putni trošak,
jer imaš dovoljno melankolije, tjeskobe i straha.