Potok42

subota, 17.01.2026.

Iza zvuka, iza knjiga (Umorni bez nevinih)

Kada slušam Americin A Horse with No Name
Mene proguta osjećaj da svijet me razumije
I da ja razumijem svijet. Evo, i sada se to
Dogodiio s JBL slušalicama na ušima.

Ispod Gogoljevog Šinjela izašao je Čehov,
A ispod Bukowskijevog Post Officea Carver.
Prvi otkriva kako sistem melje beznačajne.
Drugi pokazuje kako sistem melje sve,
I kako se ljudi rado sami bacaju u mašinu.
Jer, tu nema nevinih. Samo umorni.

Kod Gogolja mali čovjek je tragičan, nemoćan.
Kod Bukowskog sitni čovjek je prost, odvratan,
Okrenut protiv vlastitog spasa, ali stvaran.

A mi smo izašli ispod Ginzbergove poeme Howl,
Obuzdane ulijevo naherenom kritikom postojećeg
I prevrednovanjem vrijednosti koje tlače slobodu.
Mi, slomljeni, ali buntovni, protiv svega oko nas.

Slušam i Dylanovu ispovijed u Sick of Love:
Muka mi je od ljubavi… čujem kako sat otkucava.
Ovakva ljubav…bolestan sam od ljubavi.

utorak, 06.01.2026.

posljednji plamen snova

sjaj snova tone u nepostojanje,
gasi se kao petrolejka pred zoru.
prije svog kraja, plamen se skupi,
sažima se, ne širi.
lampa ne osvjetljava sobu, nego stol.
plamen počne treperiti,
ne zato što je slab, nego zato jer je
nestalo pogonske tvari;
fitilj je potrošen,
staklo je zamrljano godinama dodira.
svjetlo je i dalje tu, ali bliže sebi nego svijetu.

a onda dolazi onaj trenutak
kad se nakratko razbistri,
i šalje posljednji jasni odsjaj.
još jednom osvijetli ono što je važno,
još jednom pokaže oblik stvari.
i tek tada, bez buke, bez drame,
srce plamena potamni, svjetlo se povuče,
ne u mrak i hladnoću, nego u mir.

snovi se povlače u sumrak,
dok vjetar svijeta hladi njihov plamen.
ponekad nestanak ubrza dah prostora -
suvišna pitanja, suvišni odgovori,
mutna voda bivanja koja plavi oko sebe,
presušeno strpljenje neprozirne sudbine.

sanjaju oni kojima java nije dovoljna,
i oni koje je java izbacila iz podjele uloga
u predstavi života između plamena i noći.

četvrtak, 01.01.2026.

Ono što smo bili

Lakše je onima
koji nikad nisu vidjeli i osjetili snijeg –
nego nama,
kojima su se pahulje topile na licu
i bijelile vunene kape,
kojima je zima ostavljala sjećanja na koži.

U našim postavkama
izbrisana su sva iščekivanja,
opozvane su sve komande
za prilagodbu.
Mi smo odjavljeni ljudi,
napušteni od vremena.
Ali tragovi zimskih poljubaca
još uvijek čuvaju ono što smo bili.