baš kao istočnjačko jelo spremljeno u woku,
pomislio sam o susretu i razgovoru s poznanikom
kojeg nisam čuo ni vidio dobar broj godina.
izgledalo mi je poput pripremljenog recepta za
pileće bijelo meso ispečenog na sezamovom ulju,
i povrće, uz chili, đumbir, češnjak, soja sos,
kurkumu, cilantru, gustin i Samyang nudle.
s okusom drukčijosti, daleko od hvalisavog
mediteranskog načina kuhanja krepkih jestvina,
nezamislivog bez zdravog maslinovog ulja.
s izvjesnom oklijevanjem ubacio je slatkastu
priču o razmjeni telefonskih brojeva sa sexi granny;
sa štedljivim osjećajem za omjer količina stida i gnjeva,
ugurao je ljute pritužbe kako je mogao biti bolji otac;
obilno je dodao gorku tugu prema školskom oslabjelog srca;
umiješao je i kiselost prijateljeve tužaljke
da mu je upravo smrtno dopizdilo od dosade.
svježe namirnice miješao je i vješto stapao u jedno,
a one su se u dubokoj tavi razgovora,
dizale i spuštale natrag, podjednako važne i tople.
na kraju je ulični kulinar umiješao instant nudle od
govora tijela, a najviše od pogleda u moje oči.
a sve to bez sredozemne ružmarinske prepotence,
popraćeno je bilo s mojim neskrivenim mljackanjem.
Važem travu za osobne potrebe.
Važem prtljagu za putovanje
za koje nemam prijevoz.
Važem težinu vaših laži.
Važem težinu svojih neistina.
Važem težinu udisaja
duha vremena naše epohe.
Važem gustoću izdisaja
klime vremena prije naše.
Važem koliko sam lakši kad uzdahnem
Važem koliko sam teži dok šutim.
Važem znamenja nagovještaja
olujnog nevremena i suše.
Važem ponude mira i rata.
Važem ostatke s gozbe mladosti.
Važem sebe zajedno s vagom, ja vagač
stalnih promjena težine duha težine.
sjedili smo na terasi jednog od desetak kafića
na glavnom gradskom trgu, s pogledom na vrevu i
zanemarenu, uništenu i ispražnjenu robnu kuću,
pričali o bolestima, psiću o kojem se privremeno
brinu, i koji si trlja oči kao neki čovjek, o tome
kada smo zadnji put bili na moru, o našoj djeci.
nas dvoje gutača internetskih objava i, inače, vijesti
o svijetu koji se prijeteći ruši pred našim očima,
spomenuli smo ubojite pokrovitelje kaosa – države,
buržuje i medije, koji se drže načela, neka se ne čuje
druga strana, o vlasti vatre i čelika nad mirom i suradnjom.
naš prijatelj naglo je zašutio, na ljutnju njegove supruge,
valjda zato, jer kvarimo tupi spokoj, hipnotički trans o
modernoj europi, tvrdnjama o njenoj rastrojenosti,
nasilništvu i sluganstvu, o njenoj budućnosti kao muzeja.
zašutjeli smo svi o politici i nastavili žvakati žilave
uspomene, i diviti se fotkama cvijeća u dvorištu...
a ja sam se sjetio mareka hłaska, njegove nerazjašnjene
smrti u wiesbadenu, dok je miješao narkotike i alkohol (?),
sjetio sam se njegovog romana osmi dan u tjednu, i epitafa
na grobu: život mu je bio kratak, svi su mu okrenuli leđa.
sjetio sam se i svog epitafa iz moje knjige pjesama,
a koja nama četirima nikad nije bila tema.
na svijet došao
i živio sam samcat.
plovio protiv struje
i ostao na istom mjestu.
umro u uvjerenju
da su riječi vesla.
ispod teškog kamenja povijesti,
ograničenosti i jednoznačnosti,
ispod predodređenosti, gmižu pitanja.
podrivaju nepromjenjivost priča
koje su se dogodile i koje će se dogoditi:
trebaš li bilo što započinjati ako
vjeruješ kako nećeš završiti,
zašto se natjecati, ako ne planiraš
odnijeti pobjedu i poraziti nekoga,
čemu postojati ako ne pokušaš
osvojiti svemir i upaliti nove zvijezde?
moraš ne vjerovati, poricati sve u sebi,
i sebe u svemu, podignuti kamenje,
pustiti pitanja, odgovoriti, nijekati zadato,
prevrednovati kako bi uspio mijenjati.
ali ti sumnjaš da je sumnja dovoljna,
uspoređuješ da ne bi osporavao postojeće,
ti pristaješ na nepokretnost nepristajanja.
< | srpanj, 2024 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 |
8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 |
15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 |
22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 |
29 | 30 | 31 |
Ja u svijetu, svijet u meni