Potok42

subota, 26.03.2022.

poslije buđenja

probudio sam se osjećajući
neodlučnost i nelagodu.
prestao sam spavati, ali i dalje
stvarnost nije ulazila u mene.
kao da sam se nalazio na sredini
uskog zavojitog stubišta
i da moram odlučiti hoću li se
penjati ili spuštati.
zazvonio je mobitel i čovjek je
rekao da se javlja na oglas za
iznajmljivanje kuće.
počeo sam se spuštati.

zbacio sam pokrivač i otkriven
sjetio se davnih buđenja
koja su me razdirala.
morao sam stići na vlak za zagreb,
na fax, na predavanja.
bolje bi bilo odlaziti nedjeljom popodne,
ali, volio sam se buditi polumrtav
ponedjeljkom, u žurbi.
vlak je polazio u cik zore, a do ponoći
slušao bih mjuzu koju je na radiju
puštao rock slastičar ante batinović.
program bi završavao himnom.

putovanja su premještanja
u koja su ugrađene i nedoumice,
a pjesme su fotografije raspoloženja.
jer, što bih napisao i gdje bih dospio
da sam se stubištem počeo penjati?

subota, 19.03.2022.

lovci u prividu

u rastućem svijetu internetskog privida
i društvenih mreža, tih imitacija života
i kaosa ispunjenog žudnjom usamljenih,
stvarni predatori ispred svojih monitora,
nabacuju na vratove žrtava omče i smajlove.
lajkovi - zamke za tašte, škljocaju kao zubi
četveronožnih lovaca.

ona je samo željna ljubavi i orgazama na daljinu,
ona je maca lovica koja fb miševima
s kojima se igra, ne govori da igra ima kraj.
priča im priče, ispisuje menu filmova, šalje recepte.
a onda nastupe neplanski meteo problemi,
saharski pijesak, glavobolje i napokon sebična šutnja.
on glasno definira šutnju kao istinu laži,
i laž istine; šutnja podržava laž i slabi istinu.
a on nije zašutio, on je patvorio zbilju,
on je mačak lovac u svijetu nepostojećeg.

ponedjeljak, 14.03.2022.

što bih igoru mandiću skuhao za večeru

svijet je popis obilježenih mjesta koja se gađaju.
prostori su nevini, a ubijaju koristoljubivi sadisti.
tako je natovo bombardiranje beograda 1999
protumačio igor mandić na ribljoj večeri u unu
poslije predavanja koje je održao
za nas – publiku koja bi voljela da se ratovi
vode riječima kao u njegovoj knjizi za našu stvar.
sjedilo je odabrano društvo s tom krležinom
koprivom koja sama i neukrotivo raste i
slušalo o kaporu, slavku ćuruviji i o tome
kako još uvijek kuca na olimpiji (ili olivettici).
i već je bilo doba da se raziđemo nakon što je
popio litru čaja i litru mineralne, ali on je
zapalio tamnu cigaru. tada mi se učinilo da
puši coronu grande (152 mm) a danas bih rekao
da se dimila i mirisala neka panetela (114 mm).
e da je barem zapalio double coronu (200 mm)
da je razgovor još potrajao i da se razgovaralo o hrani
upitao bih maestra od kužine je li istina da
samo za sebe kuha svinjske nogice s korijanderom
i jesu li pravila kuhanja riže stroga kao
pitagorin poučak. otada maštam da Igora pozovem
da promovira svoju novu knjigu i da mu skuham
svinjske nogice, fileke i pileći tingulet. u pravu je
herder kad kaže da u nama postoji fitilj koji traži iskru.

_______________________________

U povodu smrti Igora Mandića ponovo objavljujem pjesmu, ovaj put kao tužno sjećanje na svog uzora.

petak, 11.03.2022.

kućna zabava kod brlićevih i mrlje

ubrzo nakon svog sjajnog vjenčanja u zagrebu u travnju 1892.
supružnici ivana mažuranić i vatroslav brlić doputovali su
u brod na savi, preusku varoš preuskih ljudi, živjeti u njegovoj
velebnoj kući na čuvenom korzu. ta provincijalna sredina
godinama će ju slamati do potpunog psihičkog klonuća.

ali, to je druga priča. u ovoj koja slijedi sve je naglašeno
veselo i uzbudljivo. po povratku u brod vatroslav je za rodbinu
i prijatelje, povodom ženidbe, upriličio raskošnu kućnu zabavu.
pokazao je osamnestogodišnju suprugu, izdašno se jelo i pilo,
a muzičari su izvodili plesne pjesme koje su zanosom odisale.

jedan od uzvanika, njegov prijatelj, vršnjak, tridesetogodišnji
industrijalac ignatz, pojavio se u bijelom odijelu od engleskog
štofa i bijeloj košulji, a oko vrata imao je u čvor svezanu mašnu.
birana jela na trpezu su dolazila vruća, a vina hladna u bocama
širokog grla, žuti muskat iz tokajskih vinograda i dalmatinski plavac.

uskoro je ignatzova odjeća bila prekrivena očevidnim mrljama.
sklona promatranju ivana ih je uočila: od crnog vina, juhe i pečenja
na košulji, od mokraće na lijevoj nogavici i od sperme oko rasporka.
iznenađena, ivana je mislila kada, gdje i s kim su potonje nastale.
a susjeda marita to je znala, stežući u ruci vlažni, sve krući rupčić.

petak, 04.03.2022.

snježni desant

i pored preciznih vremenskih predviđanja
s namjenskih internetskih mrežnih portala,
prolaznici su bili zatečeni tihim desantom snijega.
istovremeno su se dječji radovali nježnoj bijeloj
vojsci i bili ljuti na sebe što se nisu bolje priredili
za doček bezbrojnih nasrtljivih padobranaca.
mokre krpaste pahulje slijetale su im na
odjeću, kosu i lice, i odmah se, u pokušaju
osvajanja, topile, a što je bio znak potpunog neuspjeha.
snijeg se nije primio ni na granama, autima, asfaltu.
napadnuti su ipak razočarano zaključili da nisu
stvoreni mostobrani i da akcija nije bila usklađena
s temperaturom zraka na mjestima iskrcavanja,
pa je privremeni snježni desant preobražen u udar kiše.