Potok42

utorak, 06.01.2026.

posljednji plamen snova

sjaj snova tone u nepostojanje,
gasi se kao petrolejka pred zoru.
prije svog kraja, plamen se skupi,
sažima se, ne širi.
lampa ne osvjetljava sobu, nego stol.
plamen počne treperiti,
ne zato što je slab, nego zato jer je
nestalo pogonske tvari;
fitilj je potrošen,
staklo je zamrljano godinama dodira.
svjetlo je i dalje tu, ali bliže sebi nego svijetu.

a onda dolazi onaj trenutak
kad se nakratko razbistri,
i šalje posljednji jasni odsjaj.
još jednom osvijetli ono što je važno,
još jednom pokaže oblik stvari.
i tek tada, bez buke, bez drame,
srce plamena potamni, svjetlo se povuče,
ne u mrak i hladnoću, nego u mir.

snovi se povlače u sumrak,
dok vjetar svijeta hladi njihov plamen.
ponekad nestanak ubrza dah prostora -
suvišna pitanja, suvišni odgovori,
mutna voda bivanja koja plavi oko sebe,
presušeno strpljenje neprozirne sudbine.

sanjaju oni kojima java nije dovoljna,
i oni koje je java izbacila iz podjele uloga
u predstavi života između plamena i noći.