Potok42

ponedjeljak, 16.06.2025.

umjesto glasnog uzdaha užitka

prolazim užarenim naseljem na putu
prema klimatiziranim trgovištima hrane,
crkvama obredničkog obilja i obmana.
ovo je vrijedno pjesme, pomislim, to
zgrušavanja smisla trgovačkog duha,
nabavne, požudničke, novčarske moći.
Istovremeno, u glavi mi se, komešaju
sjećanja sa svježeg ruba prošlosti,
koja se nisu slegla, jer su šapat kaosa,
začuđenosti koja se rodila bez poziva,
s epilozima koji su sapleli moja očekivanja:
mrežno čavrljanje s ptičicom koja reče da
joj je filet oslića dovoljan za dva ručka;
kad mi je prijatelj na viber pitanje je li
partner njegove nećakinje iz istog grada,
odgovorio kako ne zna puno, a ako je
dobar njoj i djetetu, onda je i njemu;
izjava poznanika, na lokalnom portalu,
znalca književnosti i filozofije, kako
već deset godina hodočasti, jer ga je mati
zavjetovala svetom antunu padovanskom.
kao da ponekad zamijenim blistave naočale za
one s izgrebanim staklima. ogrebotine su laž.
i umjesto glasnog uzdaha užitka ispustim,
breptaj razočaranog srca zbog zamagljene slike.
ili, kao da netko prekine rečenicu mog pogleda,
i svijet ostane iza tog zareza - čudan, nečitak.