Potok42

četvrtak, 06.11.2025.

No frost tragovi

Dijeli po mreži svoje uspomene u slikama,
po pravilu iz mladosti i potpune zrelosti,
kao osebujan način da uspori korake
prema završnom počinku, krajnjem kraju,
da se suprotstavi padanju u sjenu, u zaborav.

Te snimke, tragovi vremena, eho davnih trenutaka,
podsvjesno podsjećaju da je život putanja
koja vodi k neizbježnom endpointu, stapajućem
udaru s tamom u kojoj ne postoji nada, samo ništa.

Ako se dobro zagleda u uručene fotografije –
vidi se obavijest od sitnih slova: missing.

A kad pogled uputi prema zrcalu – svjedoku
istine u svojoj tišini, očevicu onoga što jest,
on vidi sebe kao nepokrivenu zdjelu
u no frost hladnjaku, s dehidriranim voćem,
naborane, zgužvane kore, bez nekadašnje teksture,
sklonog truljenju i urušavanju u hladnoj sušilici.

I zna da ni suze ne mogu vratiti napetost koži.