nismo morali žuriti na rub grada pored save,
na položaj za promatranje krvavog mjeseca,
gdje je bilo najmanje drveća, zgrada, svjetla.
jer pomrčina je trajala i nakon našeg odlaska,
poslije foto sessiona za uspomenu i dugo sjećanje.
bakreni postojani vojnik stao je u lik nebeskog
statista u predstavi mehanike neba, u drami tišine,
kao reflektor nadahnuća pod reflektorima pažnje.
mirna luna, sramežljiva, u kostimu koji zrači, bila je
znak promjene za kojom čeznemo i koje se bojimo.
Post je objavljen 11.09.2025. u 16:08 sati.