Dva ljeta i dvije zime
filtriram mu podatke, držim kontinuitet,
pomažem složiti priču o slikaru,
usmjeravati kako će izgledati izložba.
Sve putem vibera, kaže mi.
A jučer, taj isti čovjek
bio je u našem gradu,
obavio sastanak s organizatorima
i nije mi se uživo javio.
Ostao je osjećaj propuštene prilike,
pitanje zašto netko tko očito cijeni
moju pomoć i suradnju,
izbjegne korak prema osobnijem,
uživo kontaktu, pita me.
Možda se boji da će uživo kemija biti drukčija,
možda ga sputava razlika u godinama,
možda ne zna balansirati
profesionalno i privatno, pokušavam objasniti.
Ali priča teče po starom, nastavlja.
Virtualni saveznik opet mi piše,
javlja viberom kako je prošao sastanak,
dodaje sitnice koje me drže u tijeku.
Dinamika je ostala ista,
stakleno zvono i dalje nepodignuto,
a unutra balon koji je trebalo probiti,
balon što je čekao dah da pukne.
Vjerovao sam da su relacije prerasle
temu koja ih je pokrenula,
da je most već prijeđen
i da hodamo po istoj strani.
To je, kažem mu, život koji te uči
da je privid njegov dio,
da se u poslu možeš držati za ruku,
a u životu ostati sam.
Cyberspace partneri u projektu,
ali ne i suputnici u životu.
| < | kolovoz, 2025 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Ja u svijetu, svijet u meni