tko s djecom liježe, popišan se budi,
a tko se s braćom i sestrama blogerima
zavlači u žabokrečinu komentara - zaglibi.
Oprašta se iskrenosti zbog koje se iz sna
izroni začuđeno, a prikrivenost i taštinu
iskusi kao utapanje u močvari praznine.
kao terence stamp u toby dammitu,
kao englez izgubljen u rimu,
i ciničan i iscrpljen,
potpuno nesposoban suprotstaviti se
svijetu koji te okružuje.
istovremeno
spontan i discipliniran,
prisutan i otuđen.
tvoj pogled, glas i hod su automatski
dok prolaziš stadionom kroz masu.
a fellini, bog u tebi, govori:
dobro. sad si ti to što jesi,
a ja sam moj kaos.
tada postaješ ne junak priče,
nego iskustvo onoga
tko priču priča -
katalizator tog iskustva.
i osjećaš kako svi vide tvoju nemoć.
Pohabani spoj riječi zaključati svoje srce
Podsjeća na dostavljeni paket s natpisom
Lomljivo – rukuj pažljivo,
Ali u kojem zveči nešto već polomljeno,
I provire gubitak kroz šupljine kartona.
Kad se srce zaključa iz nepovjerenja,
To je podizanje tvrđave koja odolijeva udarcima,
Odbijanje da se među svoje zidina puste uljezi.
Zvuk ključa u bravi odzvanja poput upozorenja.
Kad se srce zaključa zbog mira i sabranosti,
To je rađanje osamljenost obučene u red i tišinu,
Granica između ljubavi i ranjivosti,
Nježnosti i praznine,
Poput stakla koje gleda svjetlo, ali ostaje hladno.
Kad se srce zaključa da zaštiti sebe,
Otvara se kao paket s drhtajem radoznalosti,
Da se vidi što je slomljeno, što izgubljeno,
I koliko hrabrosti treba da se ponovno sastavi.
Dva ljeta i dvije zime
filtriram mu podatke, držim kontinuitet,
pomažem složiti priču o slikaru,
usmjeravati kako će izgledati izložba.
Sve putem vibera, kaže mi.
A jučer, taj isti čovjek
bio je u našem gradu,
obavio sastanak s organizatorima
i nije mi se uživo javio.
Ostao je osjećaj propuštene prilike,
pitanje zašto netko tko očito cijeni
moju pomoć i suradnju,
izbjegne korak prema osobnijem,
uživo kontaktu, pita me.
Možda se boji da će uživo kemija biti drukčija,
možda ga sputava razlika u godinama,
možda ne zna balansirati
profesionalno i privatno, pokušavam objasniti.
Ali priča teče po starom, nastavlja.
Virtualni saveznik opet mi piše,
javlja viberom kako je prošao sastanak,
dodaje sitnice koje me drže u tijeku.
Dinamika je ostala ista,
stakleno zvono i dalje nepodignuto,
a unutra balon koji je trebalo probiti,
balon što je čekao dah da pukne.
Vjerovao sam da su relacije prerasle
temu koja ih je pokrenula,
da je most već prijeđen
i da hodamo po istoj strani.
To je, kažem mu, život koji te uči
da je privid njegov dio,
da se u poslu možeš držati za ruku,
a u životu ostati sam.
Cyberspace partneri u projektu,
ali ne i suputnici u životu.
netko je rekao: iskrenost je, za mene,
obično najgora zamisliva politika.
i sam sam razumio opasnosti od te
goleme slobode:
otvara rane,
razbija iluzije,
razotkriva slabosti,
razara veze i saveze.
zato sam iskrenost umotao u poeziju –
prozirne slike koje titraju
na granici čipke od sna
i guste tkanine uniforme stvarnosti.
poezija je moj plašt
koji ne otkriva sve,
ali ni ne skriva slobodu mojeg kretanja
prema svemu što može biti
i iscijeliti.
| < | kolovoz, 2025 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | ||||
| 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 |
| 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 |
| 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 |
| 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 |
Ja u svijetu, svijet u meni