Dva ljeta i dvije zime
filtriram mu podatke, držim kontinuitet,
pomažem složiti priču o slikaru,
usmjeravati kako će izgledati izložba.
Sve putem vibera, kaže mi.
A jučer, taj isti čovjek
bio je u našem gradu,
obavio sastanak s organizatorima
i nije mi se uživo javio.
Ostao je osjećaj propuštene prilike,
pitanje zašto netko tko očito cijeni
moju pomoć i suradnju,
izbjegne korak prema osobnijem,
uživo kontaktu, pita me.
Možda se boji da će uživo kemija biti drukčija,
možda ga sputava razlika u godinama,
možda ne zna balansirati
profesionalno i privatno, pokušavam objasniti.
Ali priča teče po starom, nastavlja.
Virtualni saveznik opet mi piše,
javlja viberom kako je prošao sastanak,
dodaje sitnice koje me drže u tijeku.
Dinamika je ostala ista,
stakleno zvono i dalje nepodignuto,
a unutra balon koji je trebalo probiti,
balon što je čekao dah da pukne.
Vjerovao sam da su relacije prerasle
temu koja ih je pokrenula,
da je most već prijeđen
i da hodamo po istoj strani.
To je, kažem mu, život koji te uči
da je privid njegov dio,
da se u poslu možeš držati za ruku,
a u životu ostati sam.
Cyberspace partneri u projektu,
ali ne i suputnici u životu.
Post je objavljen 09.08.2025. u 17:15 sati.