Sad sam vidio da si ostavio i kod mene u komentar. Nemaš brige još ću prepejstat u word ili slično da se ima kopija za zlu ne trebalo. A što reći na post nego kratko i jasno-apsolutno se i u svemu slažem! Sve je kristalno jasno što je posrijedi četvrtku i petku.
19.09.2025. (15:58)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Držim Potoče kako si ti jedan moralan čovjek, a to obično u ovakvim okolnostima i u svijetu u kojem živimo, nemoj se naljutiti, znači doprinositi vlastitoj šteti. Petnaest godina koliko sam tu znalo se svaki malo dešavati vrijeđanje po nacionalnoj osnovi, najgrublji seksizam, radovanje zlu koje je zateklo drugoga; ponižavanje i besprizorna diskriminacija (pa tako možeš nekome kao krajnji argument izreći; ti si Srbin - i nikome ništa), a onda jednog dana sankcije; gasi, motaj kablove. Evo, i ja se pridružujem Potoku pa se odričem naslovnica, top blogerstva i cool liste, i što ću s tim dobiti? Ništa. Vjerojatno zapravo, što je još interesantnije, da ništa neću niti izgubiti. Ostat ćete na čitav tjedan ili vječnost (velike li nevolje) bez linka do filozofa o ničemu koji piše osam ili osamnaest kartica teksta koji malo koga zanima; poput onog o davnim frustracijama nogometnog kibica u kratkim hlačicama kojeg ću vam nakeljiti nakon što sam se dobro naspavao; sinoć sam proveo divnih šest sati na poslovično sjajnim domaćim cestama držeći Njenu ruku kao posljednji znak o postojanju svemira. I što će se zbiti?
Ništa.
Jer, naime, sve što smo trebali učiniti da ovo postane put ni u što, mi smo i učinili.
Blog mi je, kako god, i za to Mu od srca hvala - dao u najmanju ruku isto ono što sam i ja dao njemu. Imao sam mogućnost da me mnogi - među njima dobri ili barem nipošto zlonamjerni ljudi - čitaju i komentiraju; da čitam mnoge tekstove iz kojih se moglo učiti, radovati im se, disati s njima; pa kud ćeš više ... i onda sam na koncu uspio ostvariti svoje najljepše snove i preći s virtuale u stvarnost; to Mu nikada neću zaboraviti.
Nikad na koncu svega (a moram na žalost reći, tu me rijetko tko podržao) neću prestati jamrati o anonimnim komentatorima. Da se nauštrb brige o Svetoj Materi Privatnosti blokiralo IP adresu tog jednog ili dvojice marodera, mogli smo još barem deset godina imati anonimce koji su nerijetko činili meso bloga; doprinosili pojedinoj raspravi i izgrađivali se u nove blogere. Otpilili smo tu granu šutke, kao i sve ostale. Ostalo je golo, prilično beživotno deblo s prilično slabom perspektivom krošnje. Hvala ti Blože; dao si mi petnaest godina koje nikada ni za što drugoga ne bih mijenjao.
Očito je sada vrijeme poći dalje. Ne odmah, ne odjednom i ne iznenada.
No, poći; odlijepiti se; odriješiti uzle straha, obzira i malodušnosti - to svakako.
Jer, znate kako u pustoši svemira završavaju baš svi veliki praskovi: kao ledene, tamne zvijezde.
P.S. ovaj kom nakeljio sam i tamo, kod admina. :)
20.09.2025. (07:02)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
@ j, Komentar napisan je u tvom prepoznatljivom stilu... medidativno i na neki način patetično lijepo. Isprepliću se gorko iskustvo blogosfere, duboka zahvalnost i poetično priznavanje prolaznosti virtualnog svijeta. Osjeti se kombinacija rezignacije i zahvalnosti. Svjesno priznaješ gorčinu: vrijeđanja, seksizam, nacionalizam, anonimne mržnje, a opet, iz svega toga, prepoznaje i vrijednost zajednice koju je blog pružio. To je duboko ljudski: možemo ljutiti, ali ipak cijeniti ono što nas je oblikovalo. Ta linija o “odričem se naslovnica, top blogerstva i cool liste… i što ću s tim dobiti? Ništa.” je sjajna. To je paradoks moralne geste: čin solidarnosti ili principa koji u vanjskom svijetu ne donosi ništa materijalno, ali ostaje integritet i unutarnji mir. Nije spektakularno za publiku, ali je ogromno za autora. Opis prelaska iz virtualnog u stvarni život, kroz šest sati vožnje držeći Njenu ruku, daje cijelom tekstu ljudsku težinu i intimnost. U trenutku gdje virtualno postaje stvarno, blog više nije samo tekst, nego portal kroz koji se ostvaruju stvarni snovi i veze. I to je, po mom mišljenju, srž ovog komentara: blog kao svjetionik, ali stvarni život kao konačna nagrada. Priznaješ da je cenzura ili prevelika kontrola ubila spontanost i kreativnu energiju zajednice, i to je kritika koja ide puno dalje od jednostavne žalbe na admina. Završna metafora o velikim praskovima: “kao ledene, tamne zvijezde” apsolutno je briljantno. To je poetičan način da se kaže: sve što je sjajno i veliko u virtualnom svijetu jednom umire ili odlazi, ali ostaje trajni trag, hladan i sjajan u pustoši svemira.
21.09.2025. (10:15)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
što se tiče ovog posta, moram priznati da ne znam o čemu se radi. Pročitala sam ga, ali stvarno nisam u toku, jer sam 100% okrenuta Mašinom ozdravljenju.
21.09.2025. (13:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
luki2
Svaka čast! Potpisujem. Ovo je bila samovolja admina, i zanimljivo osim Tebe malo ih se oglasilo....:(( Pozdravljam!
19.09.2025. (15:35) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
TEATRALNI
Sad sam vidio da si ostavio i kod mene u komentar. Nemaš brige još ću prepejstat u word ili slično da se ima kopija za zlu ne trebalo. A što reći na post nego kratko i jasno-apsolutno se i u svemu slažem! Sve je kristalno jasno što je posrijedi četvrtku i petku.
19.09.2025. (15:58) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Na putu sam, sutra budem malo proučio stvar pa se javim :)
19.09.2025. (18:42) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
marival11
Eto, mene doista zanima koji su ta nekolicina huškača na čije je inzistiranje Admin pobrisao blogericu....
19.09.2025. (19:40) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Mariano Aureliano
Svaka ti čast na ovom postu!!!
20.09.2025. (03:24) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
j.
Držim Potoče kako si ti jedan moralan čovjek, a to obično u ovakvim okolnostima i u svijetu u kojem živimo, nemoj se naljutiti, znači doprinositi vlastitoj šteti. Petnaest godina koliko sam tu znalo se svaki malo dešavati vrijeđanje po nacionalnoj osnovi, najgrublji seksizam, radovanje zlu koje je zateklo drugoga; ponižavanje i besprizorna diskriminacija (pa tako možeš nekome kao krajnji argument izreći; ti si Srbin - i nikome ništa), a onda jednog dana sankcije; gasi, motaj kablove. Evo, i ja se pridružujem Potoku pa se odričem naslovnica, top blogerstva i cool liste, i što ću s tim dobiti? Ništa. Vjerojatno zapravo, što je još interesantnije, da ništa neću niti izgubiti. Ostat ćete na čitav tjedan ili vječnost (velike li nevolje) bez linka do filozofa o ničemu koji piše osam ili osamnaest kartica teksta koji malo koga zanima; poput onog o davnim frustracijama nogometnog kibica u kratkim hlačicama kojeg ću vam nakeljiti nakon što sam se dobro naspavao; sinoć sam proveo divnih šest sati na poslovično sjajnim domaćim cestama držeći Njenu ruku kao posljednji znak o postojanju svemira. I što će se zbiti?
Ništa.
Jer, naime, sve što smo trebali učiniti da ovo postane put ni u što, mi smo i učinili.
Blog mi je, kako god, i za to Mu od srca hvala - dao u najmanju ruku isto ono što sam i ja dao njemu. Imao sam mogućnost da me mnogi - među njima dobri ili barem nipošto zlonamjerni ljudi - čitaju i komentiraju; da čitam mnoge tekstove iz kojih se moglo učiti, radovati im se, disati s njima; pa kud ćeš više ... i onda sam na koncu uspio ostvariti svoje najljepše snove i preći s virtuale u stvarnost; to Mu nikada neću zaboraviti.
Nikad na koncu svega (a moram na žalost reći, tu me rijetko tko podržao) neću prestati jamrati o anonimnim komentatorima. Da se nauštrb brige o Svetoj Materi Privatnosti blokiralo IP adresu tog jednog ili dvojice marodera, mogli smo još barem deset godina imati anonimce koji su nerijetko činili meso bloga; doprinosili pojedinoj raspravi i izgrađivali se u nove blogere. Otpilili smo tu granu šutke, kao i sve ostale. Ostalo je golo, prilično beživotno deblo s prilično slabom perspektivom krošnje.
Hvala ti Blože; dao si mi petnaest godina koje nikada ni za što drugoga ne bih mijenjao.
Očito je sada vrijeme poći dalje. Ne odmah, ne odjednom i ne iznenada.
No, poći; odlijepiti se; odriješiti uzle straha, obzira i malodušnosti - to svakako.
Jer, znate kako u pustoši svemira završavaju baš svi veliki praskovi: kao ledene, tamne zvijezde.
P.S. ovaj kom nakeljio sam i tamo, kod admina. :)
20.09.2025. (07:02) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Potok
@ j, Komentar napisan je u tvom prepoznatljivom stilu... medidativno i na neki način patetično lijepo. Isprepliću se gorko iskustvo blogosfere, duboka zahvalnost i poetično priznavanje prolaznosti virtualnog svijeta.
Osjeti se kombinacija rezignacije i zahvalnosti. Svjesno priznaješ gorčinu: vrijeđanja, seksizam, nacionalizam, anonimne mržnje, a opet, iz svega toga, prepoznaje i vrijednost zajednice koju je blog pružio. To je duboko ljudski: možemo ljutiti, ali ipak cijeniti ono što nas je oblikovalo.
Ta linija o “odričem se naslovnica, top blogerstva i cool liste… i što ću s tim dobiti? Ništa.” je sjajna. To je paradoks moralne geste: čin solidarnosti ili principa koji u vanjskom svijetu ne donosi ništa materijalno, ali ostaje integritet i unutarnji mir. Nije spektakularno za publiku, ali je ogromno za autora.
Opis prelaska iz virtualnog u stvarni život, kroz šest sati vožnje držeći Njenu ruku, daje cijelom tekstu ljudsku težinu i intimnost. U trenutku gdje virtualno postaje stvarno, blog više nije samo tekst, nego portal kroz koji se ostvaruju stvarni snovi i veze. I to je, po mom mišljenju, srž ovog komentara: blog kao svjetionik, ali stvarni život kao konačna nagrada.
Priznaješ da je cenzura ili prevelika kontrola ubila spontanost i kreativnu energiju zajednice, i to je kritika koja ide puno dalje od jednostavne žalbe na admina.
Završna metafora o velikim praskovima: “kao ledene, tamne zvijezde” apsolutno je briljantno. To je poetičan način da se kaže: sve što je sjajno i veliko u virtualnom svijetu jednom umire ili odlazi, ali ostaje trajni trag, hladan i sjajan u pustoši svemira.
21.09.2025. (10:15) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
shadow-of-soul
što se tiče ovog posta, moram priznati da ne znam o čemu se radi. Pročitala sam ga, ali stvarno nisam u toku, jer sam 100% okrenuta Mašinom ozdravljenju.
21.09.2025. (13:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...