SLUČAJ P

26.11.2024.

1

Trowback na Alanfordofsku situaciju u filmu "zbog tebe" kadar "to se tako ne radi" urnebesna situacija neuspjelog pokušaja pljačke potencirane neočekivanom reakcijom mete napada. U biti zajebancija, neka vrsta satiricoma koja je i izvorno kao ideja bila da bude humoristična ali ima doticaja sa stvarnošću-u jednom pogledu ali o tome nešto kasnije. Uvodno da dam svoj osvrt na jednu bljezgariju koju sad ne mogu izguglat a ostala mi je negdje u arhivi sivih stanica. Elem referenca kritičarskog piskarala na baš tu scenu o kojoj je linkani post gore-svodeći istu na totalni promašaj jer eto klatež ne zna bolje nego srati kad ništa i ono najjednostavnije je kopča. Iako je scena u humorističnom tonu pozadina priče je poprilično ozbiljna i realna, a neočekivana reakcija cure koja je bila meta napada je iako skroz naskroz nevjerovatna potencijalno moguća iako su šanse za to promil. Ali poanta je stavljena na humoristički kontekst scene same koju treba i sagledavati kao oblik satire alanfordofske forme. A post koji je uslijedio spontano nakon njega bio je suradnja s Isabelči ja sam ideju inicirao ona potpisala i post je zapravo njen projekt u kreativnom smislu. Naša verzija je bila s namjerom eksperimenta i zabave ali i isticanja ozbiljnosti situacije koja je zakopana ispod tog humorizma. Na ovo se vraćam prigodno jer je "slučaj P" radio-drama o kojoj je večerašnji šou ima neke identične situacije kao u filmiću.



"Jedan običan pokušaj pljačke trgovine pretvara se u nadmudrivanje dvoje promašenih studenata, psihoanalizu depresivnoga mladog čovjeka, pokušaj prikrivanja zločina, ljubavnu uvertiru i još koješta s neobičnim ishodom.
Dramski tekst Sonje Krivokapić neobična je dramska igra s naizgled običnim ljudima i situacijama ispunjena apsurdom i humorom.
Igrali su: Frano Mašković, Iva Mihalić, Saša Buneta, Sreten Mokrović, Borko Perić, Tomislav Martić i Alen Šalinović
Redatelj: Petar Vujačić, tonmajstor: Miro Pijaca, glazbeni dramaturg: Maro Market"



image host
KOMEDIJA

Jedan pljačkaš i vječni student.


image host
VIDEO


Vječna studentica zaposlena u trgovini koja je meta pljačke.

Ostale protagoniste drame ovim putem neću navodit ostvaljam vam narednih pola sata za preslušavanje. Prije čitanja zadnjeg reda klinknuti na dramu i preslušati od do.





Studiram bez perspektive sam, pljačkam ali reakcija druge strane je totalno neočekivana! Jel ona mene zajebava? Ali ok ipak zna za Kanta i Hegela i a marksistica je po uvjerenju. Ali kako se to ponaša? Pristaje na sve! Pa jebemu mater upropastila mi je cijelu pljačku iače sam filozof ali kakva je ovo filozofija svi znaju kako se kad te pljačka trebaju ponašati osim nje! Lagano podsjećam na onog pacjenta iz filma koji ju je pokušao opljačkati u garaži šoping centra samo što je on amater očajnik koji prvi put pljačka, a ja sam uhodan ja čak i pucam iako se kunem da neću a efekt mi je isti kao i s tim amaterom iz podzmene garaže. Ok on je u goroj situaciji od mene ali da se bar ona svađala samnom ali ne ona mi je na prvu dala pare! Ne ovo nije situacija za ljude evo sad je počela i plakat zbog mog zajebanog temperamenta a ne što ja imam pištolj u ruci ovo je sve tako sjebano što je meni ovo trebalo.


Ali koja identična situacija u oba slučaja neuspješne pljačke u filmskoj varijanti a ne nećeš ti mene pljačkat ne dam se ja zajebavat a i nije zapravo pljačkaš samo očajni pikzibner u trenutku slabosti, ovaj u radio-drami je filozof. A imamo još pridošlica ovdje, ma super sad imam i jednog histeričnog redikula iako sam deset puta ponovio da neću pucat ali konstatntno histerizira, pa stvarno i ja znam jebeno izabrat trgovinu bolje da sam opljačkao kiosk.

2

Dosta je zajebancije, nisam uspio odoljeti a da na istu satiričnu foru ne izanaliziram asocijacije koje su mi se s radio-dramom i spomenutim filmićem refleksno spojile. Ozbiljno sasvim jer stvar i je ozbiljna the point is-psihološka pozadina svakog od uloga. Prvo što se uočava-razlike u karakteru, rekacija ne stresni događaj, antagonizmi na relaciji očekivanih i neočekivanih reakcija. Na istom mjestu u praktički isto vrijeme našlo se njih petoro sa svaki svojim pogledom na situaciju i događaje +poprilična doza psihologiziranja samo ne kroz ozbiljnu nego humorističnu satiricom formu. Ne mora uvijek sve biti ozbiljno i kroz humor se može prenijeti ozbiljnu stvar posebno u satiri koja je provokativna sama po sebi.

život je pozornica,dramska umjetnost je njegova projekcija

Observacija neverbalizma na verbalizam

18.11.2024.

U postu ispod, imena nijanse napetosti sam prigodno stavio video sa službenom pjesmom serije "u dobru i zlu". Istina ne zbog pjesme kao pjesme nego da dodatno pojača post-kao bonus temi samoj jer pjesma nije ono što je suština nego ni manje ni više nego spot koji je nastao po predlošku serije zapravo situacija u njoj. Već sam imao na blogu cijeli jedan serijal a može se i na njega kliknuti sa strane u boksu pod rubrikom "neverbalne interakcije" a sad s vremenskim odmakom da još toj rubrici dodam jednog člana svježe ispod čekića. Spot je snimljen nema još ni mjesec uz malo pompoznu najavu koju sam popratio naravno ne zbog pjesme nego zbog spota. Gledam komentare, ne izostaju pohvale i klap klap ručicama na konto pjesme što je ovdje skroz irelevantno-mene zanima dubina-spot kao produžena forma serije. To je još jedan od niza razloga zašto dajem ovaj post da se skrene na širu sliku od emotivnog naboja samo fokusiranog kroz tekst ovdje je prva i glavna stavka glmačka interpretacija.


"Ovaj poseban trenutak spojio je moćnu glazbu s dramatičnom pričom serije, oduševivši i glumce i svu prisutnu ekipu na setu, a njezin emotivan naboj i snaga vjerno odražavaju srž serije. Grašina izvedba stvara savršen zvučni okvir koji dodatno pojačava napetost i intenzitet priče, koja od prve emitirane epizode čvrsto drži gledatelje prikovanima uz ekrane."


Sjetit će se svi oni koji su pratili taj serijal svih stavki i premisa tih postova a najviše su mi gotivni komentari bili oni koji su se fokusirali i na njihovu poantu-scensku interpretaciju u spotovima. U bez scenarija prvom u serijalu iz vremena kad još nisam niti znao da će ta jedna unikatna referenca postati serijal Isabelči je bila jedna od rijetkih komentatora koja je analizirala kompletan spot po premisi scenske neverbalne interpretacije koja je bila i poanta i spota i samog posta. Isticanje glume u stavki scenskog pokreta bez verbaliziranih interakcija koje pričaju priču samim scenskim pokretima. A 3 godine nakon probijanja leda u neverbalnim interakcijama povod je bila nadpuna prvotne teme sa ponovnom referencom na ovaj spot iz 2014. kojem je podloga isto scenska priča samo za razliku od spota u ranijem postu-koji je priča o dvoje u odnosu na relaciji antagonizma-bliskosti scenska interpretacija dbijanja i približavanja referirao sam se i uvodno na jedan raniji koji se svodi isto na scensku interpretaciju realno trash pjesme. U sklopo proširivanja teme vremenom se otvorila i treća rezimirana u filmskim potencijalima neverbalnih interakcija kao referenca na novi spot prljavaca za pjesmu "stare navike". Ovo je bilo pravo osvježenje možda i u glazbenom smislu ali onaj koji konstantno ističem-fokus je na glumačkom-interpretaciji neverbalizirane scene. Skrenuo sam tamo fokus na ideju kako taj spot-samo ime posta tako implicira-ima potencijala biti kratak film sa socijalnom podlogom. Dodat ću prigodan dio iz tog posta ovdje:



"Spot je režijski koncipiran s tekstom da scenska interpretacija teksta budu dvoje koji se privlače i odbijaju u malo vremena je izvedeno puno sa glumačke/režiserske strane u fokusu je u principu samo ta jedna stvar što ima potencijala za filmsku ekranizaciju kratkog metra ravnu vremenu trajanja spota. Izvedivo je napraviti kratak film u ovako ekstremno malo vremena primijer toga je film "minute" iz antitalent produkcije u samo 6 minuta što drastično prelaziuobičajenu granicu kratkog filma što je prosjek minimalno 8-10 minuta. Izvedivo je i u ekstremno malo vremena interpretirat radnju samim time spot korišten za podlogu u ranijim postovima vidim kao filmsko ostvarenje kratkog metra pokazuje potancijal.

Sa ovim spotom prljavaca je drugi slučaj, isto kvalitetno režiran spot atraktivne lokacije u Zagrebu izvanredan izbor glumačke ekipe i
aktualna tema posebno ovog vremena kad je kunu zamijenio euro, kadrovi spota u fotkama..."



Fokus je na dvoje mladih sa trzavicama i svađama u vezi a sve to ima ekonomsko/socijalnu podlogu koja je uvijek aktualna a i aktualan problem zamjene kune eurom je stavljeno u priču. Tamo je bilo isto referenci na pjesmu i prljavce ali i komentara koji su pogađali poantu-sagledali spot kao odvojenu zasebnu kategoriju od pjesme i fokusirali se na radnju u njemu. Kroz polemiku u komentarima Luki je brzinom munje došla do poante:


"Rekla bih da se upravo ta ljubav gasi, jer postaje stara navika....I mi se nekada držimo starih navika, a ne služe nam više....:(((( Ljubim!"


Naravno do toga smo došli nakon rezimea socijalne podloge spota. Ali sad je slučaj dijametralno-suprotan. Referirao sam se onda i na "zlatne godine" za koje je spot napravljen nizanjem unaprijed snimljenih filmskih kadrova a isti slučaj je bio i sa spotom hladnog piva nizanjem scena iz filma "zbog tebe" tako da se tu radi o praktičnoj metodi nizanja već snimljenih scena koje su u film(ovima) verbalizirane. Drugi slučaj su neverbalizirane glumačke interpretcije kao u spotovima prljavaca i ovog iz 2012. i 2014. ali ovo najaktualnije je novi slučaj. Radi se o dvije forme zapravo 3 jedna je zamišljena kao scenska interpretacija bez verbaliziranja druga je samo izrezivanje filmskih kadrova koji su spojeni u spot a treća koja je otvorena je-neverbalizirana gluma ali ne kao izvorna ideja da se priča sama po sebi tako napravi nego inspirirana tv serijom u kojoj su uloge, pozicije odnosi antagonizmi jasno definirani i poznati a sad svu glumu iz serije u spot prenose samo scenskom interpretacijom. Ovo je slučaj kad glumci u spotu igraju iste uloge kao i u seriji s razlikom da situaciju u kojoj jesu sad svode samo na scensku interpretaciju.



Ali još nismo došli do najboljeg. Kompletan spot prati priču jedine situacije u seriji koja je konstanta-odnos njih troje koji je zasad ok ali bilo je a biti će i dalje trzavica. Antagonizam između Ivane i Marine koji je sad u seriji pod kontrolom ovdje u spotu se ocrtava kroz samo scensku interpretaciju-iz pogleda govora bez verbaliziranja reakcija. Imao sam u potencijalima i jedan mali forward na svoj osobni princip kako nikad spotove nisam previše sagledavao iz neke dubokoumne pozicije.


"Inače nikad nisam gledao spotove iz tog kuta, neki stari klasici bezvremenski kao stvari iz zagrebačkog novog vala su izvanredni ali većina spotova za njih je bila uglavnom šund pa ih nikad niti nisam gledao kao scenografiju i neku konkretnu umjetničku vrijednost, do unazad par godina kad se režija spotova podigla na ozbiljniju razinu koja uključuje mlade glumačke talente, samim time se i spot gleda kao nešto više od spota. Iz priloženog se vidi kvalitetna režija i ovo bi bilo izvedivo adaptirati i kao film. Neovisno o tekstu u spotu su pogođene važne stavke naše realnosti a realizam je moj preduvjet da uopće pogledam film. Mora imati doticaj sa realnošću. U principu kad sam gledao spot dok je još bio u fazama nastajanja mislio sam da je u pitanju snimanje novog filma prva asocijacija kod gledanja mi je bio showreelza neki novi filmski projekt zanimljivo je gledati na spot iz tog kuta hiperrealistična podloga u scenografiji bi bila izvanredna stvar za snimanje filma, u kratkom vremenskom rasponu je apsolvirano sve a ovo ima potencijala za opširniju priču u formi cjelovečernjeg filma. "


Samo što ćeš stvari tako početi gledati kad za spot(ove) počnu uzimati filmske/televizijske/kazališne glum(i)ce. Onda se otvara ta pozicija iz koje je moguće spot sagledati na toj višoj razini. Govorim iz svoje pozicije oba spota kako onaj iz 2014 tako i ovaj iz 22 imaju potencijala biti realizirani kao filmovi kratkog a možda i standardnog metra. Razlike je derastična-u konceptima. U prvom slučaju premisa je da je snimljeno kao neverbalna gluma bez da se bazira na nečemu ranije realiziranom tipa da je snimljeno nakon epizode neke serije. "šta bi ja bez tebe" spot za pjesmu je inspiriran događajima u seriji i karakterizacijom uloga i situacijom u kojoj su sve što na setu verbaliziraju po scenariju ovdje rade isto to samo bez scenarija svedeno na sam scenski govor.

image host
VIDEO

A koncept crno-bijelog svijeta koji stoji kao statična slika koja prelazi u pokretnu u boji dodatno pojačava priču serije prenesenu u kratki video-spot. U prvom kadru crno-bijela komponenta ima više referenci-situacija implicira napet odnos između uloga konkretno na relaciji njih troje Veljko-Ivana-Marina podijeljene pozitivne i negativne emocije zbog kompletne situacije koje su u konstantnom nedmetanju obje zamjeraju njegovo laganje i dvostruki život ali i dalje postoji i pozitivna emocija u odnosu na njega s obje strane. U drugom se projicira antagonizam između njih dvije i neverbalizirane interpretacije afektivnih stanja kod jedne i druge strane potencirane ljubomorom pored koje se ipak ne potkopavaju štoviše sad su scene kad se slažu i nadopunjavaju sve izraženije. Scene afektivnih stanja kroz scenski pokret bez potrebe da se verbalizira pokazuje idealno prenošenje serije u biti jednog njenog djela na režiju video-spota.


image host
VIDEO

Crno-bijeli statični kadrovi priča o dvije strane dvostrukog života/crno bijeli kadar Veljka s Ivanom i Marinom koji se izmijenjuju interpretiraju prošlost kad su obje strane mislile da su okolnosti normalne i da on ne vodi dvostruki život-koje se izmijenjuju u pokretne slike u boji koje vraćaju u sadašnjost kad su sve tajne otkrivene i kad je trostruki antagonizam u punoj brzini. Ovo je i prvi slučaj da je spot za seriju snimljen nakon početka emitiranja serije-koktel odnosa pozitivnog i negativnog na 3 fronte ukoncipiran je u spot od 3 minute.


"Osim što su se sjajno zabavljali, glumci su dali svoj pečat tijekom snimanja spota, donoseći svoj entuzijazam i šarm pred kamere. Smijeh, šale i dobra atmosfera vladali su tijekom cijelog snimanja. "


image host
VIDEO

A naletio sam random i na tekst objavljen baš u jeku izlaska spota.





"Pjesma ''Šta bi ja bez tebe'' uz Grašinu izvedbu stvara savršen zvučni okvir koji dodatno pojačava napetost i intenzitet priče, te od prve emitirane epizode čvrsto drži gledatelje prikovanima uz ekrane."





Ali nije stvar da zvučni okvir "pojačava intenzitet priče" on je već adaptiran generalno u seriji a daljnjm protokom epizodama će se postupno kompromitirati i dalje. U spotu je konkretno adaptirana setovska situacija na relaciji Veljko-Ivana-Marina, njihov kompleksan odnos na relaciji sadašnjost-prošlost izmijenjivanje približavanja i odbijanja kod jedne i druge strane trenuci ljubomore i afektivni protestni odlasci iz kadrova. Sve adaptirano u seriji samo ovdje neverbalizirano i u kraćem vremenskom intervalu nego u epizodama. U slučaju filma recimo "zlante godine" ili novijeg "zbog tebe" iskorišteni su kadrovi filma za realizaciju spota za pjesme koje se u njima koriste za ovaj spot nije korišten ni jedan kadar snimljen u epizodama (osim seta interijera) scene su snimljene zasebno neovisno o emitiranim kadrovima u epizodama-adaptacija televizijske situacije u formu kratkog spota je realizirano scenskim pokretom u kojem su uloge i na televiziji. To me sjetilo na slučajeve kratkih filmova A produkcije kojih je ovdje bilo na izvoz. Negdje na samom početku mog bloganja imao sam jedan takav film akademske produkcije na koji je Diadema alias Teuta ostavila konstruktivan komentar:




"Dobro opisano i realizirano. Volim pogledati te krate esperimentalne filmove često kažu daleko više nego neki cjelovečernji film."


image host
VIDEO


Na tragu toga-ideja kratkih filmova napraviti zaplet fabulu i rasplet utrpati sve u kratak period što je izazovna forma koja je jednostavnija ako se ima ideju za realizaciju. Kad je bio aktualan moj i Isabelčin lov na filmove studenata s Verna našlo se poprilično filmova koji su sve stavke koje kvalitetan film mora imat zadovoljavali. Nevjerovatan projekt je bio film od 6 minuta a tako se i zvao minute koji se svodi na verbalni a kasnije krvavi obračun 3 mafijaša. Fascinantno je bilo u smislu realizacije sve to utrpati u samo 6 minuta. A ovdje je kompleksna situacija koja će se protezati kroz 170 epizoda utrpana u 3 minute i 44 sekunde. Ok, ostavljeno je na pozicijama uloga koje su okosnica serije ali i to je već samo po sebi kompleksna stavka. Tim više što je sve ostavljeno na samo fizičkim interpretacijama bez verbaliziranja kao u seriji a u samo tri minute je trebalo realizirati priču-u principu prenijeti istu u drugu formu koja po tom principu samo scenske interpretacije odskače od one izvorne kakva je u seriji. Razlika je derastična-u slučaju kad su za spot izrezani već snimljeni kadrovi iz filmova i spot u kojem je glumačka postava izravno bila dio tog projekta. kao i u slučaju spota s prljavcima i onog iz 2014 samo što su oni bili izvorna ideja samo scenske neverbalizirane interpretacije a ovaj je nastao po predlošku serije snimljen kao povezan ali u tehničkom smislu odvojen projekt. I to je njegova specifičnost.



______________________________________________________________________________________________

Zapravo sve je ovdje zadovoljeno da se može zaključit da je spot stvarno specifičan.

1.Inspiracija je aktualna tv serija za koju je snimljen tek nakon premijere i viđenih više epizoda.

2.Tema je kompleksna a neizvedivo je utrpati sve uloge iz i pozicije iz priče u par minuta. Ključna stavka je ipak interpretirana na relaciji njih troje Veljko-Ivana-Marina isti odnos koji je koktel mirnih i turbulentnih kanaliziranja kao i na relaciji njih dvije. Po šabloni odnosa uloga u seriji napravljen je mini filmić u obliku spota koji priča jednu stranu priče samo o tom jednom odnosu koji je u principu "baza" za sve druge situacije i događaje. Jer ovo nije priča o dvostrukom životu dvostruki život je samo početna premisa za sve drugo što se događa i spada u talon reakcija na akciju-napetosti verbalna pirotehnika u kombinaciji sa situacijama u kojima su u pomirljivom odnosu.

3.U biti s obzirom na zaplet u prvoj epizodi naravno da nije poanta bila otkrivanje tajne kao takvo nego život s istinom u novoj situaciji na to se sve suma sumarum svodi. Spot je snimljen na početnoj premisi odnosa njih troje u novonastaloj situaciji što se isto može sagledati kao zasebnu priču iako povezanu sa svime.


4.Ovo nije prvi slučaj da je spot snimljen paralelno sa nekom dramskom serijom (iako sad se ne mogu sjetit drugih konkretnih primjera a ima ih pred koju godinu aktualnih) ali prvi slučaj spota koji je režiran po predlošku serije ali snimljen kao zaseban projekt i voila...umjesto po principu rezanja scena iz epizoda da budu spojene u spot ovdje je napravljena zasebna priča bazirana na odnosima u seriji na relaciji Veljko-Ivana-Marina koja funkcionira i kao priča kompletnog projekta i kao zasebna priča.

5.Izmjene bliskosti-antagonizma po istom principu kao i u seriji ovdje je secirano u vremenu trajanja pjesme. Elem kako su mi spotovi o kojima sam tipkao u gore linkanim postovima bili inspirativni kao materijal za kratku filmsku priču (vidite kako sam vizualno moćan?) tako i u ovom spotu vidim isto to-samo sad kao neki oblik trilogije serija-spot-mini serija po predlošku orginalne "u dobru i zlu" ideje. Ako se tko još sjeća bilo je to u periodu 2011-2013 projekta s RTL-a ruža vjetrova koja je imala 2 sezone (u tom periodu je bilo jako popularno snimati preko jedne) nakon druge ekipa je imala ideju snimiti neki oblik humoristične serije "Odakovi" koja se trebala bazirati na glavinm negativcima kroz 2 sezone orginalne serije ali se ta ideja izjalovila.

6.Jebiga ne znam "u dobru i zlu" je jako kvalitetan i inspirativan projekt ne samo za gledanje nego i za eto driling vizualizacije za što sve (još) ima potencijala. Na to me inspirirao koncept snimanja spota u kojem su njih troje-Filip Iva i Mirna-odigrali svoje tv uloge u spotu kao odvojenu priču a baziranu i povezanu sa pričom iz serije. Kasnijim pregledima sam tek sagledao spot kao priču bez verbaliziranja i odvojeno od serije same.

7.Vrijedi istaknuti jedan Isabelčin komentar ispod posta o neverbalnim interakcijama-prvom iz serijala koji je pogodak 120/100




"osvrnuti ću se na ovo posljednje, meni osobno , jako zanimljivo, pokret bez scenarija, govorne inerpretacije itd.
Ovo dvoje mladih, iznimno talentiranih ljudi pokazalo je
mnogo toga , usuđujem se reći , starijim glumcima od sebe,a i isto takoi svojim vršnjacima, dakle;
Kad bi se sastavljala lista ženama najomiljenijih domaćih glumaca, Filip Juričić zacijelo bi bio na vrhu. Ne čudi me uopće sudeći prema njegovu šarmu , a posebice glumačkim transformacijama koje je sjajno pokazao u seriji ‘Na granici’ te na kazališnim daskama u komadu ‘Legenda o svetom Muhli’,a o "Larinom izboru" da i ne govorim.
O Ivi Mihalić sve sam rekla u jednom od tvojih prethodnih postova, a vezano za transformacije meni najdražeg , prerano preminulog
Ive Gregurevića, e sad, tko je tako znalački za ovaj spot,klip, ili što već jeste odabrao baš njiih dvoje, ili sam propustila vidjeti, ili sam več jako umorna od današnjeg dana pa ispustila, uglavnom, ovo dvoje
vrhunskih glumaca ovo su odradili maestralno i ponovno se vraćam na ono što krasi vrhunske , usuđujem se reći, nad-glumce i ljude koji
definitivno ne pripadaju niti ovome vremenu,a niti našoj filmskoj,
kazališnoj ili kojoj već industriji, Veličina glumca po meni, samo manjim dijelom očituje se u vrhunski naučenom teksu, potom
sposobnošću unijeti se u temu i tekst o kojem/kojoj je riječ, doslovno
zaboraviti sebe i biti taj lik , odigrati ga doslovno kao takvog , ne postojati , ne biti svoj, biti lik , biti uloga .
Ne izreči niti jednu riječ, pokretom, govorom tijela, pogledom
ovako snažno mogu samo vrhunski umjetnici , oboje daleko
izvan svog vremena"

život je pozornica,dramska umjetnost je njegova projekcija

Okolokazališni i okolokazališni klatež

15.11.2024.

U principu u tu kategoriju klateža bi se dalo svrstati sve one koji skaču na zadnje noge kad je riječ o Frljivićevim predstavama o kojima brat bratu nemaju blage veze a nikad nisu niti ništa pogledali a i da jesu-sumnjam da imaju kapaciteta svatit poantu. Posebno kad je riječ o satiricomu na što se sve uglavnom kod njega i svodi. Ili zgražavajuće reakcije na psovačinu na sceni posebno kad su na adaptaciji suvremene drame u kojima je to uobičajena stvar. To spada pod kategoriju okolokazališne klateži koja prizemno komentira takve stvari. Stvarno ima li išta gore od frktanja nosom na vulgarne izraze koji su dio jezika i intencije ograničavanja slobode govora. S tim sam postom mislio skrenuti upravo na to-ako je poanta predstave adaptirati realne životne situacije (a je) onda je prigodno da se u istim tim situacijama psovačina u određenim scenama standardno koristi. Ima i druga stvar-psovačina kao takva je i stvar uvjerljivosti i estetike-uvjerljivije izgleda i u adaptaciji stvarnosti kad se na određenom mjestu i situaciji upotrijebi vulgarizam od neke zamjenske riječi posebno u situacijama za koje se u životu standardno koriste i posebno u suvremenim dramama. Bilo je toga i u Genijalnoj prijateljici na što je isto kao i u "svaki tvoj rođendan" iz posta u kojem je stavljen fokus na psovačinu-fkrtanja nosom ovaj put od kazališne publike koja eto dolazi u kazalište ali nekako po istom principu kao i klatež koji samo prizemno komentira po portalima.

Elem dolazimo sad na najbolji dio ovaj uvod u biti nije prava premisa posta samo neki oblik uvoda ovdje imam srenuti pažnju na nešto drugo. Preksinoć sam reprizirao predstavu "mjera za mjeru" koja je već na blogu rezimirana, oni koji nisu gledali neka bace pogled ovdje i ovdje a u središtu modrnizirane drame stavljene u 21.stoljeće problematuzacija je nazadnog metaliteta iz reale-društvo koje je nametnulo zakone puritanizma i teokratski represivan režim u čemu postoji i referenca na klečavce koji su samo dio problema. Uglavnom da previše ne analiziram sve ponovo oni koji nisu gledali neka pročitaju ova 2 posta koja sam dao. Ja ću samo ovdje reprizirat jedan njegov dio.


Premisa predstave bazira se na tome da su onda-mogle postojati samo "udane" "djevice ili "prostitutke" drugih kategorija nema. Iz te pozicije imao sam referencu na reaktuaizaciju i smještanjem tog mentaliteta u današnje vrijeme modernizacijom scene na koju nisu svi imali pozitivnu reakciju uključujući i Luki ali ja jesam.




"U tom vremenu možda to i je bio jedini način materijalne egzistencije to je nova otvorena pozicija u drami. Prva premisa je iz ove pozicije problematiziranje
tog bolesnog mentaliteta u sadašnjosti ima poprilično krkana koji rezoniraju kao oni iz shakespirijanskog vremena. Ali ovo je hrpa pretpostavki ali zapravo zaozbiljno nisu mogle biti "kurve i drolje" kao jedina alternativa ovim čednim kombinacijama zato što bi to stvarno bile nego zato jer je bio postavljen takav ograničeni društveni konstrukt a i na sam pogled emancipacije se gledalo kao na kurvarluk pa onda moraju biti "prostitutke" ako ne već praktične onda bilokoje kategorije. Shakespare je daleka prošlost ta vremena izgledaju kao prvi trzaji borbe za neki oblik ravnopravnosti a problem je kompleksan na više razina samim time što je problem koji postoji i u pedesetim godinama prošlog stoljeća i u ovom 21-om. Suvremena kostimografija suvremena pozicija sa kombinacijama jednog vremena i drugog projekcija prošlosti na današnje suvremeno drušvo."



Da bi funkcionirala u današnjem vremenu modernizacija je bila nužna a dio te modernizacije je i scenski nastup koji nas vodi do poante okolokazališnih. A same njihove reakcije su odavale dojam da ljudi spadaju u okolokazalištarce, istina to ne mogu sasvim sigurno znati ali osobni dojam mi to govori-po samim njihovim zapitanostima nakon što je prvi put zastor pao. Elem pred kraj prvog djela predstave glumice ulaze u improviziranu interakciju izravog obraćanja četvrtom zidu. Zaplet odrađen situacija je napeta indikativno je da je ono što je izgledalo kao kraj prvog djela tek jedan dio priče zastor pada svjetla se pale glumice izlaze na pozornicu i izravno se obraćaju četvrtom zidu "jel vam dosta" "možete ići" "jel vam dosta" "došla je zima" "završavamo ranije" to je u principu performans kojem je ideja bila da one dobiju odgovor publike "je dosta je" izvaljuje jedan iz publike one odlaze sa scene dio nas na čik pauzu dobar dio njih odlazi na pola predstave.

image host
HNK ZAGREB


A sad ću navesti detalje tog koncepta-nakon pauze za koju je propisan dio publike pretpostavio van svake logike da je kraj predstave drugi dio počinje ponovnim dolaskom glumica na pozornicu pod svjetlima samo sad sa interakcijom prilagođenom povratku publike "ipak ste došli" "niste otišli" "pogledat ćete nas do kraja".... nakon čega se svjetla prigušuju i jedna od njih počinje neki oblik svoje monodrame prvo kritizirajući (kao šatro sve je to dio scenskog nastupa) svoje kolegice počinje priču o progresivnoj misli dok ne dođe do poante-kazališta kroz povijest nekad i sad. Ima reference na vremena kad su i ženske uloge igrali muški glumci i tu počinje neka natruha feminističkog aspekta koji je u kompletnoj predstavi-kao i sloboda društva pojedinca pod represijom puritanskog nazadnog zakona po kojem su svi koji su imali seksualne odnose izvan braka-osuđeni na vješanje. Svidio mi se taj koncept izravnog kontakta glumica s publikom što zbog same činjenice kontakta što zbog toga što taj koncept dodatno pojačava i naglašava poantu aktualnosti Shakesperovog vremena našem modernom. A baš je to bila konfuzna situacija-u finalu prvog djela predstave dobrom djelu publike. Kad sam im na kraju prve interakcije glumica s publikom skrenuo pažnju da je samo pauza i da je ovo obraćanje njih četvrtom zidu dio scenarija samo su blenuli u čudu i nakon pauze ih više nije bilo vidjeti-mislili da ih zajebavam da se predstava tako ne može koncipirati. To je ono što mi jako baca pretpostavku da su u pitanju okolokazalištarci došli na predstavu jer zna se kad je kraj-kad glumci dolaze na bis i dobivaju aplauz. Toga ovdje nije bilo mislim bisa a i iz same radnje do njihovog prvog izravnog obraćanja publici svi indikatori da predstava nije ni blizu kraja su bili vidljivi i sa Marsa.



image host
HRT

Kad je pauza a kad je kraj nije komplicirana stvar-treba koncentrirano partit protok radnje, prvo padanje zastora pod komplentim osvjetljejem znači kraj prvog djela i pauzu. Konept u kojem glumice ulaze u izravnu interakciju s publikom dio je drame koja otrkiva poantu u nastavku nakon pauze. Iz ni jednog njihovog obraćanja-makar riječi koje govore impliciraju da je kraj predstave se ne ispostavlja da je stvarno kraj-"dosta je" "možete ići" "gotovo je" odnosi se na prvi dio predstave ne na predstavu u kompletu. Sagledati stvari izvan doslovnog kuta je propisnom djelu publike bio problem. Kad sam prvi put postpremijerno gledao i doživio tu interakciju i meni je bilo čudno-prvo pitanje koje mi se motalo po sivim stanicama kako je to moguće? Ali ne u uvjerenju da je stvarno tako nego kako je to moguće ovo je neka zajebancija, ne može biti kraj predstave. Zapitananost mi je bila po principu što je tu smišljeno s redateljske strane da one ovako najavljuju kraj prije kraja prije raspleta? Koja je poanta forme i zašto cimaju na ovaj način? A nikako kao stvarnu zapitanost po principu gotovo je je da je bizarno ali eto. Zaplet je napravljen, situacije odnosi intrige su se tolko zaplele a ništa konkretno nije još raspleteno i sad one izlaze s ovakvom interakcijom pred publiku-znači sve je to dio scenskog nastupa. Simple as that nema tu filozofije kad ti od 140 ukupnih minuta predstave odigra sat i pol a još se nije došlo ni blizu raspleta to može značiti samo jednu stvar-dio scenske interakcije koja je važna za rasplet s novim osvježenjem u načinu izvođenja-izravnim kontaktom glumica s publikom. Ali to me sjetilo i na jedan slučaj koju godinu unazad mislim da već ima sad i deceniju od izvođenja predstave "Kralj Lear" to je klasik za koji svi znaju kad je isto bilo situacija kad je pol publike nakon prvog djela predstave otišlo s nje kompletno. Lear je egocentrik jebe ga ego preko svake granice a jedinu kćer koja je bila iskrena je zakinuo za nasljedstvo i odrekao se je a ostavio sve starijoj i srednjoj koje su mu se ulizivale. Tragedija prave Shakespirijanska sa vrhunskom ekipom u zagrebačkom HNK. Do kraja prvog djela-više se ne sjećam koliko ima činova se izdogađaju raznorazne turbulentne situacije tučnjave ubojstva a zastor pada nakon što Regan-Learova srednja kćer zabija nož u želudac jednom od njenih antagonista. Za očekivati je bilo od publike da svati da nakon toga-ako je zastor pao svate da je predstava dužeg vremenskog raspona i da je pauza a ne kraj. Kao i u mjeri rasplet nije niti blizu samo se unutar zapleta otvorilo još mali milijun drugih manjih zapleta koji tek trebaju do raspleta dovesti. Ali naravno i onda kao i sinoć i općenito dobar dio publike je to svatio kao kraj predstave jer nakon pauze moj red i onaj iza a možda i više su bili poluprazni. Pitanje je-jesu li ti od onih koji odlaze na film uživo samo da bi bili viđeni ili stvarno nemaju kapaciteta razlučit situaciju? I ako nemaju-koji njihov postotak spada u ovaj prvi klatež ili su ipak samo od onih kojima je do toga da budu viđeni?


image host
VEČERNJI

život je pozornica,dramska umjetnost je njegova projekcija

Nijanse napetosti

07.11.2024.

Zaplet u prvoj odnosi se na otkrivanje dugo čuvane tajne glavnog protagonista serije "u dobru i zlu" o njegovom dvostrukom životu. Prije njene premijere bilo je za očekivati da će se tako kolosalna stvar otkriti postupno ali otkrivena je već u finalu prve epizode. Oko toga se povela polemika po komentarima pa je to bila jedna od niza inspiracija za taj post
a interakcija pod njime je polučila kojekakve zanimljive komentare. Od samog starta sam imao osjećaj da je tako trebalo biti bilo je i (od strane komentara na portalima) pitanja legitimnosti tako ranog otkrivanja poante ali moja je premisa od početka da je tako trebalo biti. Starry se u komentaru referirala kako glavni protagonist "izgleda prezdravo za nekoga tko će umrijeti za 2 mjeseca" na što sam replicirao-jer mi je falilo drugog materijala koji je smješten u samu priču a otkrio se protokom serije da je tako koncipirano iz čisto tehničkih razloga-jer njegova dijagnoza nije tajna za publiku ali je za druge uloge u priči. To se pokazalo kao točna premisa ali samo polovično. Imao sam par editiranja na tom postu konkretno jedno 19.09.



"Prvi postpremijerni tejdan je lagano u finalu a otkrivaju se razno-razne nove intrige. Atmosfera je sve hektičnija i neizvjesnija a dugo skrivena tajna otkrivena je još jednoj strani u cijelom priči.

Druga pozicija antagonizma zapravo antagonizam sam će biti onaj početni između njegove 2 obitelji u sferi imovinsko-pravnih odnosa. Konkretno pitanje polovice kuće u Zagrebu.

Premijerni tjedan je prošao ovo je prvi post-premijerni snimanje je u punom jeku. Ne znam kolko vas gleda sezonu pa evo brzinska rekapitulacija događaja
u emitiranih prvih 9. Nakon što je glavnom protagonistu nakon njegovog obračuna s krimosem s kojim je poslovao skraćen rok za vraćanje duga i poduplana kamata prodaje kuću u Sarajevu da namiri jedan dio (da bi obje obitelji bile sigurne) ali tu su 2 cake 1. to je sve što može prodati i 2. ne može prodati kuću u Zagrebu jer je onda njegova obitelj na cesti a da i proda-riječ je o vrtoglavoj cifri koju ni prodajom kuće još neće namiriti. To je nova pozicija na kojoj se otvaraju antagonizmi na relaciji on-njegove obitelji-i njegove 2 žene. Pretpostavio sam da će se radit o seriji iznimno kompleksnih pozicija uloga i situacija i sad se (dodatno) potvrđuje da je koncept po kojem je otvaranje serije prvom epizodom ujedno i zaplet bio praktična i potrebna metoda. Daljnje stvari koje će se događati će odvesti do daleko kompleksnijih stanja pravi zaplet tek počinje."


I stvarno tako je i bilo, od onda su se odigrale razno-razne druge intrige i situacije do kojih ćemo doći kasnije. Ovo je jedan od kompleksnijih televizijskih projekata tim više što je inspirirana stvarnim događajima. A u seciranju zapleta sam upotrijebio referencu na Lukin komentar kako se nada da se serija protokom neće razvodniti što je teoretski moguće kad je sezona od 170 epizoda ali to s ovom evo do 40 i koje epizode nije bio slučaj. Isto jedna od Lukinih referenci uključivala je i premisu da su likovi u seriji napravljeni bez neke dubine, s čim sam se rezervirano složio unaprijed se ograđujući od kategoričnog tog stava ostavljajući prostora mogućnosti da kasnije zablistaju svojom slojevitošću i kompleksnošću što se isto kasnije otkriva. I stvarno ponovo se pokazalo da je zaplet prije zapleta bio nužan jer se sad sve svodi na reakcije na tu jednu akciju koja je kompleksna i izazovna situacija a takvih je sve više i više.

Elem, Meca je nedavno imala post o lažima zapravo o vječnom pitanju jesu li laži ok ili nisu. Komentarom sam se ogradio od kategoričnosti da je laž nužno uvjijek loša i istovremeno ističem da svi lažemo u nekim situacijama. Post je dosta inspirativan i zanimljiv da bude u svojstvu rekvizita nadopune ove teme biti će podloga jednoj daleko kompleksnijoj situaciji. Što je protokom serije ustanovljeno? Zaplet u prvoj-otkrivanje dugo skrivene tajne 2 obitelji koje nisu znale jedna za drugu plus još neke skrivene tajne za jednu stranu kao pušenje cigareta. Oko te situacije se provlačila radnja zadnjih 40+ epizoda paralelno sa poslovnim suradnjama glavnog protagonista i osobnih emotivnih/poslovnih/privatnih lomova svih upletenih u situaciju. Starry je bila na dobrom tragu sa premisom kako Veljko izgleda prezdravo za nekog tko umire što se pokazalo i realno-iako se navodna boleština manifestira(la) kroz fizičke simptome ispostavilo se da uopće nije (smrtno) bolestan-kasnijim pretragama ustanovljeno je da ima čir na želucu. I to je druga intriga potencirana lažima falsifikacijom. Stvar je u tome da mu je njegov konkurent podvalio lažni nalaz sa dijagnozom raka u terminalnoj fazi što mu je kasnije sam otrkio nakon čega je ponovo napravio pretrage na kojima se ispostavilo da nalaz stvarno je falsificiran i da je osim čira na želucu savršeno zdrav. Ma baljezgam, svi koji gledaju znaju oni koji ne prate mogu čisto da ostanu u toku kliknuti ovdje

U dobru i zlu


"Joco je građevinski poduzetnik koji je dobro umrežen sa zagrebačkim podzemljem, iako je sam manje opasan od svojih suradnika.

Zavidi Veljku na njegovoj omiljenosti i šarmu, lakoći kojom ga drugi prihvaćaju i kojom sklapa poslove. Smatra da Veljko prelako dobiva stvari u životu i nije tako fin kao što svi misle.

U ljubavi je otvorenog srca, čak i naivan, u Petri ne vidi sponzorušu, već poštenu, sposobnu curu koja je odrasla u skromnim okolnostima. Jocu ni inače nije briga što drugi misle; ako je on voli – ima da je poštuju.

Joco je konkretan, pragmatičan čovjek – ako nešto želiš onda poduzmeš što trebaš da to i dobiješ. Petru voli, dakle ženit će je. O stvarima ne razmišlja previše, poduzima. O stvarima razmišlja više jedino kad je Una u pitanju. Za nju je spreman rastegnuti svoje poimanje svijeta i biti tolerantan. Teško mu je biti između kćeri i zaručnice. "


U trenutku smanjenih tenzija kad je situacija na relaciji Veljko-Ivana-Marina eskalirala zbog situacije do koje ćemo tek doći Joco prsječe da će mu ipak otkrit da se radi o podvali s njegove strane i da je u principu zdrav. A razlog zašto je uopće spojio svoje 2 obitelji je samo iz uvjerenja da stvarno umire. Ponovo se ispostavilo da je taj famozni zaplet u prvoj bio potreban. Što se tiče posta kod Mece-stvari su dosta kategorički postavljene bar iz moje pozicije pogleda na to dio iz njenog posta:


"Lažete li??
Onako iskreno, možete li odgovoriti na to pitanje??
Ne, ne mislim ono u stilu internet reklame za sebe: ja sam iskren, zgranjavam se na ljude koji to nisu, i najgora istina je bolja od laži. Jedino se kolebaju mišljenja, kao neko umire pa tresnuti mu istinu u oči ili zaobilazno reći."


Ko iz neba pa u rebra ova serija ima poprilično materijala na tu temu jer se dosta bavi i pitanjima laži. Stao sam prije reference na Mecin dio posta kod situacije na relaciji Veljko-Ivana-Marina nakon koje on i Joco odlaze na piće i onda mu otkriva svoju bolesnu podvalu sa lažnim nalazom. Od početka je poznata njegova dijagnoza-za publiku ne i za ostale protagoniste osim prijatelja i kćeri, a istu je prešutio svima. Prešućivanje osobno ne vidim kao laž ali aj da se zadovolji neka forma ajmo postaviti da samo uvjetno je. Doduše kad je prodavao priču da je zapravo zdrav da nitko ništa ne smije znati na neki način to jesu bile laži ali one koje spadaju pod one legitimne koje su oblik protekcije bliskih osoba od brutalne istine. U pogledu toga-ne može se ta stvar postaviti kao kategorički loša. Ok ima tu i onaj jak argument da obitelji zaslužuju znati koji opet legitimnost takvog oblika zaštite od istine prešućivanjem dovodi u pitanje ali intencija je pozitivna. Po jednoj strani-ako će oni znati biti će time opterećeni a to je zadnje što treba(ju) biti će sažaljevan obitelji će biti maksimalno posvećene njemu a i bez toga s obzirom na situaciju to nije nešto što u tim okolnostima može dopustit. Po drugoj strani kad se saznala "istina" ovako s navodnicima jer se radilo o podvali za koju se ranije mislilo da je istina a to što on i dalje igra tu igru kao da je stvarno je nešto drugo-ali isto polemički materijal konkretno za ovu temu. To je isto materijal za polemiku po raznim stavkama i kategorijama.

Ima još poprilično epizoda svašta će se sasvim sigurno zalomit ali već i dosad su se izdogađali razno-razni preokreti. Nova antagonistička pozicija su njegov prijatelj i Marinin bivši iz prošlosti. Jedan je zainteresiran za Marinu drugi za Ivanu zbog čega su nastale konfliktne situacije. Pravi zaplet je kako sam i onda natipkao tek počeo. Internalizirane emocije koje su dugo bile u podsvjesti su izbile na van od strane Veljkovog prijatelja prema Ivani sad kad su situacija i odnosi napeti.



image host
VIDEO

Oko toga će biti još niz zapleta i preokreta sasvim sigurno. Kako sam naveo Mecin post je dan iz pozicije je li ok laganje kod nekih važnih stvari suprotno onim benignim tipa njenim riječima: "Mislim na one obične, svakodnevne laži. Pita me prijateljica kako mi se dopada njena frizura. Iskreno izgleda kao da su je svrake čerupale."

Ovo interpretirano u seriji inspirirano istinitim događajem je daleko od nekih malih laži to je situacija zbog koje propadaju familije karijere. Sad da se vratim na pitanje nelegitimnog i pokvarenog laganja. Kad se ispostavilo nakon kontrole da stvarno osim čira nije smrtno bolestan imao je novu taktiku-lagati svima da ipak ima terminalni karcinom. Ovo je jedna psihološka igra-od kad svi znaju da je smrtno bolestan (zapravo ne znaju istinu da nije) dobiva pažnju od svih uključujići i njih dvije Ivanu i Marinu što mu odgovara. Ovo je situacija koja je onaj oblik pokvarenog laganja ravna po izopačenosti Jocinoj ideji da falsificira nalaz sa takvom dijagnozom. Zaplet u prvoj ponovo dobiva na kvaliteti-ispala je još jedna situacija koja će povući novi problem koja će iz laži kojoj je baza podvala lažnog nalaza napraviti nove antagonizme i kompleksne situacije. Epizoda još ima a već se izredalo kojekakvih situacija.

A ono što je kod njega potenciralo (dodatno) potrebu da laže oko svoje boleštine je i novi odnos na relaciji Ivana-njegov najbolji prijatelj


image host
VIDEO

"Ivana se nađe pred bračnim brodolomom.

Ovaj splet okolnosti snažno utječe na Ivanu te se ona, usred rastave s Veljkom, zbliži sa Slavenom kojemu se Ivana potajno sviđa još otkako je bio Veljkov kum na njihovom vjenčanju. "


Ovdje se otvara još jedna pozicija njegovog prijatelja što prešućuje svoje osjećaje prema Ivani, jebiga ipak su prijatelji a i kumovi. Nije nelegitimno osjećati što se osjeća ali biti iskren po pitanju toga-ispalo bi bolje nego da ih je ulovio s pristima u pekmezu kao što i je. Iako su trenutno u napetim odnosima kod uloga je pored toga od konkretno strane njegovog prjatelja-reakcija koja razumije da se osjeća izdano. Doduše ta iskre je potpaljena i epizodama ranije prije otkrivanja istine u vezi Veljkove stvarne dijagnoze kad su Ivana i njena sestra upale u situaciju i prijetnje tužbom od strane nekog lika a Slaven im je kao odvjetnik riješio situaciju brzinom munje. Onda se počela kuhati i kemija narelaciji njih dvoje što je bio događaj koji je prethodio ovom u kasnijim epizodama iz slike gore. Konkretno malo retrospektivnog pogleda-ovo su scene epizode 31 prije nego što se uopće znalo da će doći do takvog preokreta u radnji i da će dijagnoza terminalnog karcinoma ispasti podvala-od prijateljske bliskosti na relaciji njih dvoje stvari su počele prelaziti u nešto više u kojoj je drastično okidač bio novonastala situacija njegovog dvostrukog života, to je još jedna stavka koja je novi problem kod glavnog protagonista.


image host
VIDEO

image host
VIDEO


To je i drugi razlog zašto dalje laže da je stvarno smrtno bolestan. A to će dovesti do novih pizdarija. Po drugoj strani nije indiferentan niti na Marininog bivšeg jer voli ih obje samo je taj odnos na toj relaciji-njih troje u krizi. Kad su svi saznali za dijagnozu ostavili su probleme na stranu sad su ovjdje za njega i sad tu istu situaciju koristi. Ne znam koliko je is(korišteno) stvarnih činjenica ali sam pod dojomom da je iskorišteno sve (samo su promijenjena imena) Glavna i najveća kompleksnost projekta je upravo taj njegov koncept-kad su inspirirani stvarnim događajima i ljudima ili Ivinim riječima kao odgovor na pitanje je li lakše glumiti stvarne ili fiktivne likove:


"Rekla bih fiktivne. Što se stvarnih likova tiče imate nekako odgovornost prema nečijem životu sudbini i mislim da je to malo ipak teže."



I stvarno-ali nije samo pitanje skrivanja/prešućivanja/laganja kompletna ta situacija dovela je do toga da se od strane bliskog prijatelja emocije prema Veljkovoj Ivani projiciraju na van. Iako je to od početka poznato za publiku za njega nije. Bilo je kroz ovih 40 epizoda situacja u kojima su njih dvoje imali intimnije trenutke sve to skrivajući. To je isto situacija koja je po jednoj strani legitimna oboje nešto osjećaju a nakon sranja kakvo je glavni protagonist serije napravio nije niti ništa zbunjujuće čudno. S druge strane jebiga ipak se ne radi o bilokome nego o najboljem prijatelju ali jebiga to je život. Ne mogu niti jednu ulogu utrpat u negativne okvire specifičnost serije je i u konceptu da su protagnosti (službeno pozitivne uloge) ujedno i jedni drugima antagonisti. Sad je taj antagnoizam pod relativnom kontrolom kad mu familije misle da je ozbiljno smrtno bolestan ali iz toga mogu samo nastati nove intrige kompleksnosti i antagonizmi. A eto ima ih pali s nebesa paralelno sa situacijom koju je laž o boleštini potencirala to se kompromitira u 46. epizodi


"Veljko pleše s Ivanom, što probudi Marininu ljubomoru pa ona kao slučajno prekida njihov ples. Marina i Ivana su ipak podrška jedna drugoj. "


image host
VIDEO

Kad se zapletom na početku otkrila dugo skrivena tajna obje strane-Ivana i Marina su istim intentzitetom nabrušene na Veljka kao i kompletne njegove obitelji. Povremeno su i same imale antagonističke pozicije jedna prema drugoj sa premisom kojoj od njih je napravio više štete i pitanje imovinskih odnosa a sad se otvara nova pozicija potencirana njegovom laži da je stvarno smrtno bolestan. Obje još nešto osjećaju i kod svake postoji emocija pored svih sranja koje je njegov dvostruki život napravio samo sad se otvorila nova pozicija u kojoj postoje trenuci blagog antagonizma ljubomore. Taj nelegitiman oblik laži da je stvarno bolestan (što nije) dovest će do lavine novih turbulentnih pizdarija koje će dovesti do novih zapleta. Jedini okidač zapravo da svoje dvije obitelji spoji je bila njegova podvaljena dijagnoza i uvjerenje da ima još samo 2 mjeseca života. Da nije bilo toga-sad više nije tajna jer je i sam tako rekao nikad se njegove obitelji ne bi ni upoznale. Može se ovdje raspravljati koliko je časno otkriti tu tajnu vođenu samo tim motivima a opet s druge strane gora varijanta bi bila biti u uvjerenju da umiraš a ne upoznaš i ne pomiriš svoja 2 paralelna života. Samo što to mijenja derastično život(e) svima. S te strane prešućivanje istine o dvostrukom životu još može spadati u sferu obrane i zaštite obje strane od istine. To nisu situacije koje ostavljaju upletene strane ravnodušnim a sve akcije koje je ta reakcija potencirala kasnije u ključnim trenucima u narednih par epizoda na glavnog lika djeluju introspektivno u kombinaciji sa frustracijom što sad njih dvije imaju neke druge koji se za njih interesiraju od kojih je jedan njegov prijatelj. Kod svih je u pitanju internalizirana frustracija koja se različitim intenzitetom kanalizira na van a sad kad je situacija-zbog uvjerenja njegovih obitelji da je smrtno bolestan pod kontrolom za pretpostaviti je-da će kad se ispostavi prava istina biti žešća i nego ijedna ranije. Idemo na brzinski rezime epizode 46 zapravo jednog njenog segmenta. Veljko odlazi na svadbu a Ivana i Marina postignu sporazum da Ivana ide s njim kao pratnja ali očigledno-s dozom ljubomore sa Marinine strane (kao što bi u drugoj situaciji bilo i s Ivanine) u istoj epizodi odigrava se slučaj-Veljko dobiva verbalnu packu zbog odlaska na svadbu tipu koji mu je podvalio lažni nalaz i što vodi Ivanu tamo a zapravo poanta je da obje i dalje laže još u uvjerenju da će tom metodom izglatid sve što se izdogađalo od početka serije. A tenzije i momenti ljubomore nastavljaju se i u narednoj epizodi. Kad situacija dođe do raspleta (čitaj kad se laž kompromitira otkrije dođe na površinu) to će rezultirati još jednim novim fijaskom s kojeg iz ove perspektive neće biti povratka. Laž u svrhu protekcije od istine (kad je mislio da je bolestan) može uvjetno spadati u pozitivne okvire iako po drugoj strani njegove obitelji zaslužuju znati ali to više nije slučaj. Sad je situacija dijametrallno suprotna-zdrav je a obitelji drži u uvjerenju da je bolestan i tim metodama misli izgladiti stvari to je točka na kojoj više nema opravdanja i kad će se situacija prelomiti u negativnom obliku. A to je situacija koja će se realizirat i brže od očekivanog.

image host
VIDEO


"Cijela obitelj zabrinuta je za Veljka koji se napio na Jocinoj svadbi. Dok mu pomaže da se presvuče na odlasku u krevet, Ivana saznaje još pikantnih detalja iz Veljkova braka s Marinom."





Izbor imena za seriju implicira da će se sve kao i u klasičnim dramskim serijama sve sredit na obostrana zadovoljstva svih upletenih strana. Iako ovdje je to-pošto inspirirano stvarnim događajem ipak u talonu smanjene vjerovatnosti. Svjesna manipulacija lažnom dijagnozom koju sad glavni protagonist primijenjuje izgleda više kao autogol. Ovdje su već isecirane dvije strane situacije koja je premisa serije 1.Impulzivne reakcije njegove 2 obitelji kad su saznali jedni za druge koje su konstanta od samog početka zapleta i 2. Isto to samo smanjenim intenzitetom i pomirljivim nastupom pošto sad svi znaju da umire. A otvorit će se i treća koja će-što je najvjerovatnij mogući ishod podići tenzije na veću razinu nego ova prva kad su obitelji saznale jedne za druge. Iz jednog sranja može nastat samo još veće ako ćemo se sad igrat psihološke igre internalizirane negativne emocije potencirane situacijom njegovog dvostrukog života koje su sad stavljene u drugi plan jer su u uvjerenju da je stvarno bolestan reflektirat će se na van još većim intenzitetom od prvog početnog šoka upletenih strana-njegovih obitelji u situaciju. Sumnjam da će se ovaj slučaj odigrati na sveopće zadovoljstvo iako reno je još sudit ali po svemu-vjerovatno neće ne bi bilo napeto niti dramatično a realizam i inspiriranost stvarnim događajem dodatno daje toj premisi na relevantnosti. Pitanje je koliko je realno očekivat da će ti plan manipulacije da si stvarno ozbiljno bolestan izgladiti situaciju kad sve vodi tome a i podsvjesno znaš da će ispasti još veći fijasko? I kako ćeš se onda izvući iz sranja kad ispadne da je to stvarno samo manipulacija i ako se ispostavi da je i priča o falsificaranom nalazu laž? A pored kolosalnosti tih laži za sve tvoje će i ta istina da je nalaz stvarno podvaljen biti samo još jedno u nizu bacanje magle, pijeska u oči? Sve u svemu kompleksne se situacije spremaju.

život je pozornica,dramska umjetnost je njegova projekcija

5 FILMSKIH PREPORUKA 1/SIGURNO MJESTO

04.11.2024.

Nedavno sam rondajući po netu naletio na listu 5 filmskih regionalnih prijedloga od relevantnog izvora čije mišljenje jako cijenim pa ću u serijalu (ne nužno uzastopnom) secirati svaki od njih. Ovisno kad koji pogledam u principu kad ih lociram na nekoj iole normalnoj stranici. Otvaram serijal sa "sigurnim mjestom" jer ima dramaturški-psihološki intrigantnu crtu ili njenim riječima:


"Film je intiman, snažan i jako važan. Svi ga trebamo pogledati. Iako je u trenutku prikazivanja uzburkao javnost, ne smijemo ga zaboraviti i trebamo ga (opet) gledati."



Već sam bio zaintrigiran samom njegovom najavom 2022 kad je bila premijera što definitivno spada u kategoriju "mora se pogledati". To me sjetilo situacije koju godinu unazad kad je nastala konstruktivna polemika s kim najviše nego s Isabelči oko dugo očeivanog kratkog filma o graničnom poremećaju ličnosti ali je film daleko više od toga-govori o problemu samog poremećaja ali izravno i generalno-o pasivnosti i indiferenciji okoline na njeno stanje. Početna scena kod psihijatrice-što da malo ne razimiram film kad je već ionako poznat njegov protok-adaptira postterapijski događaj nakon liječenja pacjentice na što ona zaključuje da je dotična riješila svoj problem a indikativno-iz pozicije same pacjentice nije. Drugi problemi su zapravo i ključni okidači koji se loše odražavaju na receptore u mozgu-unutar njena 4 zida sa svojom obitelji koji su neki dobrostojeći sloj pa im je najveći problem-što bi drugo bilo-kakvu to sliku o njima daje u svijetu. Tenzije tokom zadnje 2 scene se daju rezat nožem. Studenti s Verna su imali ideju što više izvući na svjetlo dana priču o psiho-dijagnozama sa intencijom da se kroz umjetnost filma približi općenito ta stvar koja je poprilično zapostavljena.



„Sigurno mjesto” prati dva brata i njihovu majku (Snježana Sinovčić-Šiškov), koja se pojavljuje u filmu tijekom sljedeća 24 sata. Tijekom tog razdoblja Bruno i majka moraju zaštititi Damira ne samo od njega samog, već i od nesuosjećajnog sustava koji se sastoji od grubih i sumnjičavih pripadnika policije te robotiziranog, ponekad čak i bahatog medicinskog osoblja. Sigurno mjesto do kojeg žele doći u svakom smislu te riječi pokazalo se prilično nedostižnim."



Film "f 60.3" je koncipiran retrospektivno uvod u film je crna podloga sa napetim tenzijama dečka pacjentice nakon što ju ujutro ne može probudit. Konkretno prije uvodne scene u kojoj ista dobiva otpusno pismo iz bolnice. Bilo je u komentarima dosta dilema od onih koji su film pogledali je li se dotična stvarno ubila Teuta je prva došla sa konkretnim komentarom na pogledani film.



"Sad sam pogledala ovaj novi kratki film. Užasno mi je depresivan.
Ne bih se čudila di si ta mlada cure oduzme život. "


S čim je i meni bacila bubu u uho jer mi je isto prvo gledanje ostavilo dozu misterija u tom revijalnom tonu sam joj replicirao
odgovor.


"Depresivan je, tako i mora biti kad se radi o ozbiljnoj psiho-dijagnozi. Ironično prvi put sam pogledao onako brzinski tek da izrežem fotke jer sam jednostavno morao objaviti kad mi se film "ukazao" Oke...sad sam pogledao sve kompletno pa imam materijala za komentiranje. Suicidalno i izgleda sve vodi tome, iako kraj nije određen misteriozno završava pa sad je se ubila ili nije možemo samo nagađati."


A do Isabelčinog gledanja i odgovora na njenu referencu pogledao sam film još koji put pa mi je sve postalo kristalno jasno. Ali prvo da izdvojim njen referentni komentar.


"Ser Hudini svaka ti čast što si iskopao dijagnozu i pogledala sam nekoliko puta ,a i maloprije još jednom i nisam baš ,osobno, zadovoljna, iskreno očekivala sam više, no ok, tko sam ja da se miješam u redateljev posao, dramatika ok, konverzacija ok, cura ok, liječnica kao i uvijek na visini zadatka, sve skup malo mi nedorečeno, neizrađeno do kraja, al dobro, u devet minuta dosta je toga utrpano o boljci današnjice i usuđujem se reći akutnog, agresivnog karcinoma koji , nažalost, sve više pogađa mlade, zabluda da su psihosomatska oboljenja nasljednog karaktera nema uporišta iako "gura " baš na tu stranu, kao i stigma koja prati psiho oboljele pacijente."


Nedorečenost o kojoj govori odnosi se na isto pitanje (u principu dilemu) po kojoj se i Teuta dilemi-je li se cura ubila ili nije-rekapitulacija-na psihijatrijskim je supstancama lijekovima s kojima je ubojstvo kombinirati alkohol a kad se slomi sa spoznajom da joj ovaj vjerovatno nabija rogove napucava se punom šakom tableta koje zalijeva s vinom, forward na početak filma prije početne scene kod psihijatrice-počeo je retrospektivno prije uvodne scene crnilo sa histeričnom dernjavom njenog dečka da se ustane iz kreveta. E sad, ovdje je adaptiran jedan aspekt psiho-poremećaja i događaji su došli do (tako se u filmu implicira) suicida dotične. "Sigurno mjesto" kod ovog je na tapetu puno teža dijagnoza od graničnog poremećaja ličnosti iako ostaje tajna o čemu se konkretno radi ali što bilo da bilo-daleko je kompleksnije. Cura od koje sam pročitao preporuke i za ovaj film stvarno je nešto što se treba (po)gledat načeo je jednu od jako važnih tema koja se sve više daje na van.

"Životi obitelji se radikalno mijenjaju, kao da su uvučeni u rat nevidljiv svima drugima. Izvor priče je autobiografski, a autor/redatelj glumi samog sebe.
Životi im se iz temelja mijenjaju, kao da su uvučeni u rat nevidljiv svima drugima. Radnja je ograničena na najakutnije, kratko vremensko razdoblje i situaciju koja se svodi na najvažniju stvar – spas voljene osobe. Film je nastao na temelju osobnog iskustva redatelja, koji ujedno igra i glavnu ulogu, a premijerno je prikazan na 75. izdanju Locarno Film Festivala u programu Concorso Cineasti del presente, gdje je osvojio nagradu za najbolju režiju i najbolji debitantski igrani film festivala. Film je osvojio i dva Srca Sarajeva - za najbolji film u kategoriji igranog filma i za najbolju mušku ulogu, za koju je nagrađen Juraj Lerotić, kao i posebno priznanje žirija na 20. Zagreb Film Festivalu."



image host
HAVC

A kad je bilo pred/post premijerno aktualno pisalo se o bolnoj hrvatskoj drami bez presedana





"Slušali smo pozitivne stvari o “Sigurnom mjestu” još od ljeta, nekoliko mjeseci prije nego što je film doživio hrvatsku premijeru na ZFF-u i svečano otvorio jubilarno 20. izdanje festivala. Dugometražni prvijenac splitskog filmaša Juraja Lerotića (“Onda vidim Tanju”), koji u njemu i igra glavnu ulogu, osvojio je polovicom kolovoza tri vrijedne nagrade u Švicarskoj, na 75. Locarno Film Festivalu.

Iz Locarna se “Sigurno mjesto” vratilo s nagradama za najbolji debitantski film, nadolazećeg redatelja i glumca Gorana Markovića. Nedugo poslije, “Sigurno mjesto” je imalo regionalnu premijeru na filmskom festivalu u Sarajevu. Tamo je, pak, osvojilo “Srce Sarajeva” za najbolji film i nagradu za Lerotića glumca."


Realistično šokantno napeto neizvjesno. Kao i sa f 60.3 nijanse su u igri. Za razliku od prvog slučaja "sigurno mjesto" počinje dolaskom glavnog lika kod brata kojeg nađe izrezanog do opasne razine nakon čega zove hitnu. Suicidalan je već na samom početku a sva dramaturgija se svodi na njegove osobne borbe koje postaju problem njegove obitelji na koju se to sve više projicira. Tenzije života u novonastaloj situaciji odražavaju se na kompletno svaki dio njegovog života. U razgovoru s psihijatrom saznaje se da dotični nikad ranije nije bio suicidalan a što ga je navelo da postane ostaje pitanje bez odgovora. Ali kao i u slučaju s f 60.3 u oba slučaja su pozadina priče ne samo psihičke dijagnoze nego i njihova refleksija na okolinu. U prvom slučaju su u pitanju 1.ipak lakša dijagnoza nego ova u "sigurnom mjestu" on je bez konkretnog povoda suicidalan (u principu na filmu je mistificirano i o kojoj se dijagnozi radi a i razlog) a pacjentica iz prvog filma nakon što doživi psihološki slom kao odgovor na stresni događaj od sjebane familije koja se najviše brine za svoj ugled do otkrivanja da joj se dečko puca s drugima. Brat protagonista iz "sigurnog mjesta" je suicidalan na početku kroz kompletan film se ne otkriva konkretan razlog a to je i kod psihijatra pitanje bez odgovora. Stan, psihijatrija obitelj...pod intenzivnim sam dojmom da dotičnom fali taj neki oblik "sigurnog mjesta" iako daleko od toga što je rekao i psihijatar- da je "slučaj ozbiljan rane su ozbiljne ovo je pokušaj suicida nije poziv u pomoć" stvari su u filmu dosta mistificirane i ostavlja puno pitanja bez odgovora. U tom kontekstu stavljena je i tv najava


"Film Jurja Lerotića "Sigurno mjesto" osvojio je niz domaćih i međunarodnih filmskih nagrada i priznanja, među njima Zlatnu arenu za režiju, za najbolju glavnu mušku ulogu te za fotografiju, Oktavijan, Srce Sarajeva za najbolji film i najboljeg glumca, FIPRESCI i brojne druge, a bio je i hrvatski kandidat za Oscara.

Dramu Sigurno mjesto prikazujemo u četvrtak, 31. listopada, na Drugom u 21:20. Film se temelji na osobnom iskustvu autora koji ujedno igra i glavnu ulogu.

Traumatski događaj - iznenadni pokušaj suicida - otvara procijep u svakodnevnom životu tročlane obitelji. Njihov život se mijenja iz temelja, kao da su uvučeni u rat nevidljiv svima ostalima. Radnja je reducirana na ono najakutnije, kratak period i situaciju koja se svodi na najvažnije - spasiti bližnjega."


Tokom kompletnog filma ostaje mistificirano što je glavni okidač suicidalnih reakcija njegovog brata sve se dramatično provlači kroz film, moja premisa je doduše ne kako je implicirano u najavi "spasiti bližnjega" nego dovesti se u situaciju da ga uopće možeš spasiti. Pritisak njegovih psihoza protokom postaje sve intenzivniji a njegov brat i majka sve više to internaliziraju sami sebi nisu pomoć u toj sve više bezizlaznoj situaciji a njemu još manje. Ovo je film o kompleksnosti izlaska iz te situacije ne samo za onog na kojem se izravno to lomi nego i za one na kojima se to projicira neizravno oni su zdravi ali ne znaju sami sebi pomoći u toj situaciji brat ni jednom metodom komunikacije ne može ga navesti da kaže koji je njegov konkretan problem nisu uspjeli ni psihijatri di će on? Film je uzeo kompleksnu stvar u seciranje koja ostaje situacija bez odgovora. Još jedna kompleksnost jer projekcijski moment, kad suicidalan brat u trenutku svog overdoza govori drugom "nemoj se ubit" slučaj projekcije svog pokušaja samoubojstva sad projicira na brata što otvara još jednu stavku u toj bezizlaznoj situaciji.



image host
VEČERNJI


Intimni prikaz upropaštenog i korumpiranog hrvatskog zdravstvenog sustava



"Debitantski film “Sigurno mjesto” redatelja, scenarista i glumca Jurja Lerotića prošloga je tjedna imao regionalnu premijeru na Sarajevo Film Festivalu, a kući se vratio sa Srcima Sarajeva za najbolji igrani film i najboljeg glumca, te strukovnim nagradama Cineuropa i CICAE. Veliki uspjeh filma u Sarajevu, nakon tri nagrade na Međunarodnom filmskom festivalu u Locarnu na kojem je imao svjetsku premijeru, potvrdio je njegovu važnost i relevantnost u regiji. “Sigurno mjesto” režijski je elegantan i dirljiv prikaz suočavanja sa samoubojstvom brata, odnosno sina. Teška za obrađivanje, često tabuizirana tema, na bolnoj je uvjerljivosti dobila i jer je temeljena na stvarnom iskustvu Jurja Lerotića koji u filmu igra samoga sebe, a priču temelji na samoubojstvu svojeg brata, talentiranog snimatelja Jakova Lerotića."



A da, to nije dio koji sam mislio izostavit-ima i toga između ostalog tema je i koruptivnost zdravstvenog sustava. Scene na psihijatriji su plastično dočarane da odgovrajau stvarnosti-pored svih navedenih problema koje dotični izravno ispoljava i na osnovu informacija koje su dobili od obitelji nisu u stanju (jer nemaju interesa) stvarno biti od psihološke pomoći. Standardno su napravili najjednostvaniju moguću stvar-kliknuli na recept za "terapiju" iako zapravo od toga dotični nema nikakve koristi štoviše-očito je do ibera stvari postaju sve gore. Nema nikakve konkretne terapije u kojoj se traži korijen problema i da ga se zasebno tretira nego se poduzimaju najjednostavnije za njih metode klikanje na recepte iako od toga nema nikakve koristi štoviše samo očite štete jer se ni ustanovilo nije što je korijen njegovih suicidalnih reakcija. "Čovjek se ne smije svesti na ono što mu se događa kontrola je u tvojoj reakciji na događaj" rekao bi možda profesor pedofil iz "nestajanja". A istu tu mantru je osim prema zlostavljanoj djeci koja su mu bila u kampu imao i prema svojoj kćeri.

image host
HNK ZAGREB

Jebiga, razradio sam dotičnu predstavu na svim felima na psihološkim reakcijama svih protagnista i antagonista (izravnih i onih antagonista svojih života) ali sad ovo nije još jedan esejistički traktat o samo predstavi samo jedna mala asocijacija usporedna sa "sigurnim mjestom" i "f 60.3" Marko koji je upao u verbalni obračun sa ženom nakon što je dijete ostavio u autu imao je suicidalne želje i misli što i praktično ispoljava kad uzima njen pištolj i stavlja si ga na glavu što zbog same situacije s djetetom što zbog svojih trauma iz prošlosti. Što je poznato četvrtom zidu ali ne i njegovoj ženi, to je u principu bio okidač turbulentnih reakcija.

Marko i Ana


"Marko-Ana...

Ana-A ako ti slučajno i dalje nije jasno pakiram se.

Marko-vidim

Ana-onda ipak i kužiš, pusti me!

Marko-daj stani na tren

Ana-kažem ti da me..

Marko-daj da, nisi mi dala nisi me...molim te možeš prestati?

Ana-ne mogu! (trenutak nastavlja s pakiranjem)

Ana-ne mogu, dobro? Krenula sam i sad ne mogu stati. Nešto u meni se upalilo i ovo nisu moje ruke, ove stvari hvata neka jebena mašina

Marko-Ana

Ana-Ja sam do danas zbilja mislila da će biti bolje. Stvarno sam se nadala Marko. Evo i u bolnici kad su nas napokon pustili do njega. Kad sam svatila da će biti dobro. Evo ja sam mislila da ćemo se svi vratiti doma da ću se ja smiriti doći k sebi i onda da ću smoći snage pitati te što je bilo-

Marko-Evo pitaj me

Ana-Ali sad zapravo želim pobjeći glavom bez obzira

Marko-Prvo me pitaj, zašto me ne pitaš što je?

Ana-odjebi od mene

Marko-Ana...

Ana-nije me briga"



image host
target=_blank>HNK ZAGREB

Iz priloženog se vidi da je dotični htio otkriti mračnu tajnu iz prošlosti samo se njoj živo jebalo za njegove probleme ipak je u pitanju ostvaljeno dijete u autu na suncu i u toj situaciji nakon što je skoro umrlo nju ne zanima više što je razlog njegove neodgovornosti. Ovo je oblik traume koji nema izravne veze s nekom od f dijagnoza gledajući usporedno sa slučajem iz "sigurnog mjesta" ovdje se sve u vezi s traumom iz djetinjstva zna (sve zna četvrti zid ne svi protagonisti) iako jednog od sporednih uloga ista trauma odvodi u suicid. Kod ovog iz filma je dvostruka kompleksnost niti sam ništa konkretno ne govori o problemima koje ima niti psihijatri koji sve više potpadaju pod ovaj truli sustav nisu korist a ni njegov brat ne uspije izvući konkretne odgovore kakve on probleme ima. Film završava dosta mistično sa raznim pretpostavkama što je bilo dalje a konkretna stvar je ni manje ni više nego projekcija u borbi sa sustavom u kojem je i zdravstveni brutalno nakaradan.








image host
HNK ZAGREB


Situacija dijametralno-suprotna ovoj u "sigurnom mjestu" je što je korijen njegovih trauma i suicidalnih želja i misli od početka kristaliziran, ne doduše kroz interakciju ali kroz sam sadržaj predstave dok kod ovog su stvari daleko kompleksnije a psihijatri u ovom sustavu kakav i je previše se niti ne krve da stvarno pomognu a sve se to projicira na borbe njegove obitelji sa tom situacijom kako će oni pomoći kad nisu u stanju (čitaj ne žele) oni koji su za to stručni? Ista stvar kod Marka u "nestajanju" u pitanju je reakcija na traumatičan događaj što nije ravno nekoj teškoj f dijagnozi jer ipak nije došlo do realizacije suicida s njegove strane. Suočio se s prošlošću suočavanjem sa profesorom na neki način je to i bila metoda olakšavanja od traume bezizlazna situacija iz koje je ipak pronađen neki izlaz neki oblik olakšanja bez da se realizira suicid koji je bio želja u trenutku slabosti kad se sve nakupilo. Kod brata glavnog protagonista filma korijen tog (realiziranog!) pokušaja suicida nije ustanovljen, na psihijatriji su postavljali obitelji sijaset rutinskih pitanja o njegovom žiotu je li ranije tendirao samoubojstvu ali nikad nije ustanovljeno što je bio okidač tih reakcija. Sve se ovdje svodi na začarani krug iz kojeg nema izlaza dok su svi u "nestajanju" iz tih situacija u neku ruku pronašli izlaz Marko koji je imao suicidalne misli u suočavanju s prošlošću Karlova žena u smrti i kćer u osveti prenamijene njegovog kampa. Ok one nisu bile suicidalne ali mogle su i biti sve je ovisilo o redateljevoj ideji karakterizacije uloga na koje će načine one izbaciti traumu internaliziranu u njima hoće li istu frustraciju izbaciti prema sebi ili na nekog drugog psihološka igra sa različitim reakcijama na traumu a kod ovog je trauma koja ga je dovela u stanje psihičke labilnosti i suicidalnost nerazriješena a zdravstveni sustav tu ništa konkretno niti ne poduzima sve se u principu lomi na njegovoj obitelji koja ne zna kako pomoći. Film je u principu adaptacija jedne u nizu bezizlaznih situacija životnih borbi sa sustavom kroz filtar psihijatrijskih dijagnoza. Konkretno ne o "zaštiti Damira od njega samog" nego o borbi da ga zaštite koja je konstantna.

Ali ima tu sad usporedno sa traumama protagonista i antagonista svojih života u "nestajanju" i jedna druga situacija-ovako promatrački zasebno scenu i film u prvom slučaju sve je produkt post traumatskog reakcija na događaj koja je jednu od sporednih uloga odvela u samoubojstvo. Kod protagonista "sigurnog mjesta" je za pretpostaviti da je u pitanju isto taj tip događaja (ne u smislu situacije nego samo princip općenito) koji je eksalirao u daleko kompleksniji psihološki problem koji je neriješiv jer oni koji su za to kvalificirani i stručni nemaju interesa za to samo standardno prepisuju terapiju od koje nema nikakve koristi i stvaraju privid da nešto rade. Što je dovelo do toga i koji je razlog njegove psihoze može se samo nagađati. Ima film jednu premisu (ili više njih u jednom)

Sigurno mjesto trebalo bi biti u obitelji-toga iako ima kao da nema, oni se krve da pomognu ali ne znaju način osim kod psihijatra što je i jedina metoda posebno nakon pokušaja samoubojstva

Psihijatrija-oni koji su kvalificirani i plaćeni da pomognu zapravo samo rade protokolne radnje ustanovljuju povijest anamnezu ispituju je li ranije pokušao što slično odgovor je negativan- nikad ranije u 2 puta koliko je tretman na psihijatriji prikazan u filmu u oba slučaja nisu ustanovili ništa konkretno vezanog uz dijagnozu i riješili korijen problema samo su standardno kliknuli na recept jer je to najjednostavnije. Borba za blisku osobu-ta premisa stoji ali na općem planu borba protiv sjebanog sustava. Stvarno ozbiljan i važan film.

život je pozornica,dramska umjetnost je njegova projekcija

Sami protiv umjetnosti

28.10.2024.

Današnji post kod Riste mi je kresnuo inspirativnu iskru da već načetu u nekim esejima temu na ovom blogu ponovo otvorim. U principu ovo je neki oblik odgovora na dotični post iz mog kuta.
Oni koji ovaj blog redovito prate živo se sjećaju jednog od intenzivnijih i žešćih obračuna sa piskaralima iz kritičarskog miljea a i komentari na dotični post su plastično i vrhunski dopunili samu temu i poantu. Glavna premisa kod Riste je da je: "kritike mogao pročitati u kasno-večernjim izdanjima Vjesnika, Večernjaka i drugih novina, tog istog dana. Danas toga više nema. Gotovo da i ne postoje kritike a ako se i pojave to je tek nakon nekoliko dana." Nekad je sve bilo ozbiljnije u nekom općenitom kontekstu kritike iz toga izuzimam jer ih nikad niti nisam pratio pa i to uzimam s rezervom ali da je ovo danas-dno dna apsolutno. Elem na linkanom postu sam se bacio u pobijanje nebuloznosti iz 2 pamfleta iako iz jednog imperativno drugi je tek linkan kao još jedan izvor verbalne bljuvotine ekvivalentan ovom prvom ako ne i gori.



Druga stvar-opće je svima ovdje poznato da-da se izrazim najblaže što mogu ne simpatiziram kritike posebno ne ove današnje koje su samo oblik pametovanja i ispucavanja frustracija sa jednom intencijom-da potencijalnu publiku odbije od gledanja (ako još uopće ima onih koji to uzimaju kao nešto relevantno kod izbora gledati ili ne gledati). A to me sjetilo na proljetni slučaj ove godine kad sam bio na nebeskom svodu predstavi smještenoj u 18. stoljeće kao refleksija i projekcija mentaliteta i sustava onda iz perspektive današnjeg vremena. Onda sam predpremijerno dosta surfao u potrazi za više niformacija kao i dan postpremijerno ali ne da mi kritike govore kao izvor nečeg relevantnog u smislu izvedbe scene ekipe nego samo da skupim fragmente priče-sličan slučaj kao s filmom kad se uvid u njega daje kroz natruhe njegovog sadržaja po istom principu se skupljalo materijala o predstavi. Imao sam referentnu crtu na to baš u tom postu.


"Kao što sam već naveo propisan dio posta nastao je danima prije gledanja predstave na osnovu informacija skupljenih o njoj a izuzetno mi je zanimljivo nalaziti povezice i korelacijske točke sa nekim drugim kazališnim projektima posebno kad im je radnja smještena u daleku prošlost. Sa tim nekim premisama se i išlo gledati predstavu. Još jedna teza više u prilog premisi" "žene mogu biti opasne po druge žene isto kao i muškarci"


image host
HRT

Sakupljanje natruha informacija o predstavi je jedna od stvari koja je legitimna i za mene potrebna metoda po principu otkriti što više o samoj stvari ali ne i odgovore rasplete i suštinu to su jedine situacije u kojoj otvaram kojekakve članke kojekakvih piskarala-zapravo nađe se i rijetkih iznimki koje ostanu na podnošljivoj razini dok je većina isfrustriranih piskarala koja veze s vezom nemaju. Ristina premisa je kritike danas ne vljaju-nekad su valjale. Moja premisa kritie danas ne valjaju-jesu li ikad valjale? Iz tog kuta sagledavam te dvije relacije nekad i sad. Onaj posebno iritantan moment kod današnjih kritika na koje u principu naletim u lovu na isključivo informacije o nekom kazališnom projektu je u činjenici srozavanja i pljuvačine na koju se i Isabelči svojevremeno genijalnim komentarom kod mene referirala. Evo ću izvući iz arhive njene blistave riječi koje od prve do zadnje potpisujem.



"na kritičare bilo čega, posebno umjetnosti,a nadasve kazališne i filmske uopće se ne obazirem, gledam predstave koje volim, gledam filmove koje volim i pratim glumce koje volim , čitam njihove intervjue gdje god stignem, njihove biografije itd , posebnu pozornost obratim na ono što su i kako odgovorili na postavljena pitanja , popratim ulogu koju iznesu u kazalištu,ili na filmskom platnu i prema sveukupnom donesem svoj zaključak i nitko i ništa me ne može skrenuti u bilo kojem drugom smjeru osim mog osobnog kako doživljaja ,tako i uvjerenja,
tp.

p.s. da bi se usudio kritizirati neki članak, stav, mišljenje o bilo čemu, onaj tko se upusti u takvo nešto, prvo bi trebao potruditi se shvatiti temu, subjekt, kako god i tek potom ostaviti neku suvislu kritiku, dobronamjerna, konstruktivna kritika uvijek je daleko jačeg učinka od plitke pohvale"


Fale njene genijalne observacije posebno ovdje kod mene. Elem, upravo je to tek dio problema-kad kojekakvi mamlazi prime tipkovnicu pa po svemu navedenom seruckaju srozavajući moć sceniranja glumljenja interpretacije na najniži nivo što je već stvar rutine u tim verbalnim ispljuvcima koji uglavnom izalze kao ishod pretrage kad se ciljano gugla nešto relevantno u vezi s nekom predstavom. U postu linkanom na početku sam izdvojio plitke reference samo da bi ih pobio argumentima iznošenjem pravog stanja stvari onakvo kakvo je. Konstruktivnosti sve manje praktički je i nema ni blizu a još svjetlosnim godinama daleko od takve konstruktivnosti na koju se Isabelči generalno referira i iz te pozicije povlačim legitimno pitanje-dali je ikad postojao oblik kritika iz premise iz koje je dan Ristin post? Ove sezone radim reprizna gledanja drami koje su mi ostavile specifičan i intenzivan pozitivan dojam. Bile su to sljedeće komada 3 "nestajanje" 19-og je na repriznom repertoaru bio "nebeski svod" i 13.11 ponovo suvremena adaptacija klasika "mjera za mjeru"

Izvanredan koncept što neskriveno simpatiziram-modernizirana verzija Shakespearea koja je uzela u seciranje izazovnu premisu-prebaciti na scenu toksičnost i nakaradnost teokratsko-puritanskog mentaliteta ukucanog u zakon kroz vizualne okvire današnjeg modernog vremena, neka vrsta eksperimenta kako bi Shakespeare funkcionirao-zapravo mentalitet njegovog vremena u današnjem a nije da materijala u stvarnosti za takav oblik scenskog eksparimenta nema na izvoz. Ovi incelni bolesnici su samo jedna od masu primjera iz realnosti koja ide u proilog legitimnosti takvog oblika eksperiment(iranj)a na kazališnim daskama.

image host
HNK ZAGREB

Da se razluči jedna važna stvar-da se nekome nešto ne sviđa najlegitimnije moguća stvar ali da se ispisuju pljuvački pamfleti i prodavanje pameti kako je nešto "trebalo" napraviti je ipak prelazak preko crvene linije i to je jedan od milijun razloga zašto prema kritičarima nemam promil poštovanja. Iste je razloge u jednom komentaru kasnije (koji nisam imao vremena tražit po arhivi dobro da nađoh i ovaj jedan) i Isabelči navela kao krajnju granicu koja ne ostavlja prostora promilu poštovanja prema dotičnima. Općenito volim stare klasike ali nemam ništa protiv umjetničkog eksperimentiranja stavljanjem onog vremena u ovo moderno tim više što je u stvarnosti materijala na sve strane dostupno a ovo je bilo i svojevrsno osvježenje nešto novo inovativno i izvrsno je poslužilo približavanju i osvještavanju koliko je stvarnost modernog vremena blizu izvornog Sahkespearovog. Ispod tog posta sam se zapetljao u polemike s Luki stvarno-ovo je jedan od onih rijektih trenutaka kad smo kao s drugih planeta po pitanju stavova. Linkana mi je konkretno tekst prvog mi u top 5 ljestvici opskurnog tomislava čadeža čiji mi svi tekstovi potenciraju rigoleto reakciju baš zbog prepotencije pljuvanja i pametovanja kako je nešto "trebalo". Imali smo spor u kojem se nismo mogli naći na pola puta moj stav i mišljenje je ostalo nepromijenjeno posebno kad se zna i za ideološki predznak dotičnog a sve u stilu ratnika na tipkovnicama u komentarima na vijesti o Frljićevim predstavama kuca svoje pamflete. Konstruktivnosti općenito nema a u slučaju ovog nema ni promila relevantnosti. Prva stvar-na meti problematizacije je aktualan problem koji postoji od srednjeg vijeka a provlači se i u ova moderna vremena samim time modernizacijom scene i stavljanjem sustava tog vremena u 21.stoljeće se pojačava poanta. Druga stvar-ne mogu se otet dojmu da ovako koncipirana predstava nema crte nekog vizionarstva kao što je bio slučaj u filmu the show must go on umjetnost je otvoren koncept za razne improvizacije eksperimente introspekcije. Ne sjećam se da postoji zakon koji zabranjuje da se orginalna priča Shakespirijanskog vremena stavi u kontekste 21.stoljeća sa modernizacijom scene a po nekima postoje intencije da se zakon(i) koji kontroliraju i ograničavaju izglasaju i stave na snagu posebno kad se zna ideološka pozicioniranost i riječi hvale za onog koji je prvi bio u napadu na zagrebački HNK u ograničavanju i kontroliranju umjetničkih sloboda. Ali da ne ostane sve na ideološkom predznaku (to je samo jedan dio problema!) ima kritizerstva određenog i bez toga. Ovdje se može pročitati dio kmečanja sa pompoznim naslovom kako ovo "neće dočekati jesen" sve se svodi uglavnom na kmečanje u čadežovom stilu i bulažnjenju o "unakažavanju" na što više neću pisati demantije na to sam sad argumentirano odgovorio. Neće dočekati jesen a evo je...dočekala... i izvodi se i 3 mjeseca nakon premijere a-ako će se u HNK vodit samo gledanošću izvodit će se i dalje. Premisa po kojoj "neće dočekati jesen" je stavljena ne zato jer bi dotični znali ponuditi uvjerljive protuargumente zašto nego iz čiste želje da tako nešto ne bude dalje na repertoaru nešto što se njima ne sviđa što im se gadi. U toj kompletnoj premisi je svo moje gađenje i zaziranje od kritika i kritičara i zato mi je iz ove persektive teško vizualizirati neke iznimke nekad prije koje su bile suprotnost ovima sad.

život je pozornica,dramska umjetnost je njegova projekcija

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.