Marketing
SEZONA 2015/2016
Na kvalitetne stvari se vrijedi vraćati, na bilo koji izvediv način što mi je bila inspiracija za ovaj post. Koju godinu unazad brzinska rekapitulacija kazališne sezone 2015/2016 prije ravnih 10 godina izvođen je program "HNK u vašem kvartu" izvođenje raznog programa po svim zagrebačkim kvartovima do zatvaranja sezone koje je bilo ispred HNK. I tamo su izvođeni razni programi a našlo se i promotivnog materijala iz
te i prethodne sezone.
Period početka inovacija, otvorenje projekta tajna povijest kazališta otkrivanje skrivenih hodnika,prolaza loža barova.Zadnjih 5 godina toga nažalost više nema. Druga inovacija 9 godina unazad je filozofski teatar sa Žižekom kao inicijatorom projekta video iz 2014, kad je koncept realiziran. Nisam pratio taj projekt jer mi je "tajna povijest kazališta" bila daleko zanimljivija razgledavanje tajnih prostorija, loža skrivenih caffe-a sa glumcima iz ansambla drame. Ps digresija i taj koncept je zadnje 4 godine ukinut.
Iako, zapravo će fokus biti na nešto sasvim drugo na drame iz sezone 2014/2015 2015/2016.
RAZBOJNICI
STORY
Sezona 2014/2015 otvorena je sa premijerom ovog dramskog klasika
"Nema loše uloge za dobrim glumcima"
(Schiller)
(Schiller)
Citat nije slučajnost, ciljano ga ovdje u kontekstu drame ubacujem i to ni manje ni više jer je riječ o adaptaciji njegove drame u sezoni 2014/2015. Ima još razloga zbog kojekakvih prozirnih nebuloznih krebilarija stručnjaka za sranje po svemu i svima. S vremenskim odmakom rekapituliram određene stavke scene riječ je o adaptaciji života kriminalaca u drugoj polovici 18.stoljeća koja se fokusira na njihove živote i pozadinu njihove priče što ih je dovelo u tu situaciju, dramatika je bila pojačana uživo izvođenim glazbenim podlogama da se naglasi trenutak. Jedan od njih je uvodna pjesma koju Iva rastura pred samo otvaranje scene.Video- najava predstave:
Ovo je u principu podijeljena drama na atagoniste jedne protiv drugih i protagoniste kao osobe sa kojima se spajaju na neke načine kroz neke situacije.
Ono što je za izdvajanje je svaka situacija zasebno, svaki od kriminalaca ima neku svoju verziju i pogled na život i ima poprilično poveznica sa današnjim vremenom. Da se vratim na Schilerov citat i krebilarije koje razno-razna piskarala ostavljaju i još su plaćeni za to. "Nema loše uloge za dobrim glumcima" ansambl predstave je izvukao maksimalno sve što se dalo, a bljezgarije poput ove:
"Evo već desetljećima kao da u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu gledam istu predstavu: prenapeti glumci stupaju pozornicom u sivim šinjelima te izvikuju replike, svatko za sebe, kao da prodaju krumpire, svaki svoju hrpu, pa je eto i važno vikati samo za sebe. Pritom ostaju neartikulirani i u toj replici"
Se pobiju u par riječi, najjednostavije srati i prodavat pamet kako je nešto "trebalo" u ovom slučaju kao i u milijun drugih "napetost" ili
bilo što drugo što nekima izgleda kao materijal za kmečanje su ono što je u karakteru uloge, u ovoj drami stvar je ozbiljna samim time
su protagonisti/atagonisti u njoj ozbiljni kakve morske ideje imaju oni koji tipkaju pamflete samo da bi srozavali nekoga? Ne pratim niti općenito samo me uvijek nekako nađe internet-stranice su toga pune kad se gugla nešto konkretno u vezi premijera i izvođenja. Ovdje je i na neki način riječ o introspekcijama samih njihovih života i izbora to je ono što sam u principu uzeo kao poantu kompletne predstave.
HNK ZAGREB
S vremenskom distancom teško je ulovit sve interakcije i događaje ali je sve u podsvjesti, drama je u formi trilera u kojoj su intrige od kriminala, introspekcija i nesretnih ljubavi, što potvrđuje istinitost citata, ako i ima nekih falangi u predstavi izvanredna glumačka postava je izvukla uspješno kreaciju uloga.Ima u samom projektu o negativnosti
Dijametralno-suprotan ovoj je Krležin klasik
VUČJAK
Ovo sam prvi put gledao u periodu prvog vala korone na "online kazalištu" nešto više od 3 sata dramatike. Dužina lagano prelazi crvenu liniju ali u prilog ni jedna scena u činovima od početka do kraja ne gubi na zanimljivosti, neizvjesnosti intrigantnosti. Osim toga
kazališne adaptacije Krležinih tekstova uvijek su obećavajući. Premijera je bila 30.12.2014
"Drama 'Vučjak' Miroslava Krleže u režiji Ivice Buljana, čijom je premijerom Hrvatsko narodno kazalište (HNK) u Zagrebu u utorak navečer zaključilo 2014., svevremensko je čitanje Krležina vizionarskog teksta o slomu pojedinca u kaotičnom svijetu u kojemu je 'čovjek čovjeku vuk'
U jednoj od svojih najboljih i najizvođenijih drama Krleža dodiruje brojne neuralgične točke današnjeg društva u čijem je središtu neurotični pojedinac koji preživljava njegujući romantični ideal o postojanju savršenog mjesta na kojemu je moguće pronaći trajni mir
Scenografija se dijeli na 2 priče prva u uredu, druga na selu.
Ono što komplicira kompletno povezivanje svih događaja protagonista atagonista situacija je što je prekardašeno sa dužinom, imao sam sa Isabelči rasprave o samoj predstavi i došli do zaključka (nakon obostranih replika o dužini same predstave) zbog kojeg su se izgubile neke određene ključne pojedinosti da je sukob idealizma suština drame na kojoj su bazirane situacije akcije i reakcije na sceni.
U svakom slučaju jedno od boljih dramskih ostvarenja malo monotonije koju inače ne podnosim se ovdje može isključit kao stvaku zbog koje bi predstava izgubila na kvaliteteti.
MI SMO KRALJEVI A NE LJUDI
Izvanredan unikatan i specifičan eksperimentalni projekt o njemu sam tipkao ranije ovdje i ovdje predstava koja je bila probijanje leda nešto novog i inovativnog koncepta stavljenog na scenu zadnji put je izvedena 2016 i od onda se više ne izvodi. Ova 3 kazališna ostvarenja su jedna od najboljih u toj sezoni.
Ali ono što me ovdje zanima i čemu sad s odmakom želim dati dodatan prostor je projekt "Vučjak
_____________________________________________________________________________________
1
Kompletna selekcija najboljih dramskih komada iz sezone 2015/16 je u prvom redu bila premisa posta. S vremenskim odmakom prioriteti su se promijenili kako na blogu nema recenzije Krležine predstave "Vučjak" samo je usput spomenuta s obzirom na kompleksnost i dužinu i vremenski protok od gledanja iste ovdje će biti dodane natruhe predstave.
2
"
U haustoru dnevnoga lista Narodna sloga pronađen je mrtvac. Ustrčalo se svo osoblje, novinar Polugan pokušava završiti jutarnje izdanje. Iznenada u redakciju utrčava suludi Venger koji je izbačen iz lista zbog pljačke urednikova stola. Mladi Krešimir Horvat, nakon obilaska Zagreba iz kojega se ispraćaju vojnici na front, kolegama priznaje kako namjerava otići na selo kao učitelj. Urednik zatiče Vengera i premlati ga. Horvata na putu za Vučjak opljačkaju i ranjavaju zelenokaderaši, a umjesto idilične škole dočeka ga improvizirana gostionica u kojoj udovica bivšeg učitelja, okuplja šareno društvo žandara i dezertera. S njom se prve noći zapliće u strastven odnos, što nije po volji članovima školskoga odbora koji ga uvjeravaju da je njezina prošlost vrlo burna. Horvat se zbližava s Evom, Amerikankom koja se vratila u Vučjak i šverca zlatom opljačkanim po crkvama. Marijana ga ucjenjuje trudnoćom. Njezin oplakani muž Lazar vraća se iz ruskoga zarobljeništva i propovijeda vjeru u Boga. Eva odlučuje pobjeći s Horvatom u Ameriku i ubije žandara Panteliju koji ih je došao uhititi.
Vučjak je jedna od najvažnijih drama Miroslava Krleže i ona u sebi sadrži gotovo sve karakteristike njegova dramskog opusa – od ranog ekspresionizma i avangarde, tematskih blokova i ideja do stilske nenadmašnosti kasnijih djela, koja su obilježila velik dio domaće književnosti 20. stoljeća. Sukob idealizma i svijeta kojim upravljaju animalni instinkti učinit će Horvata našim svakidašnjim neurastenikom s kojim možemo suosjećati, a Vučjak nadasve modernim tekstom koji s lakoćom prepoznajemo i u ovome vremenu.
Praizvedena 1923. na središnjoj nacionalnoj pozornici, zapravo neposredno uoči nove 1924. u kojoj se obilježavala deseta godišnjica početka Velikoga ili Svjetskoga rata, drama Vučjak Miroslava Krleže stabilizirala je promjenu na kojoj je njezin autor u shvaćanju umjetnosti i društva odlučno inzistirao. Poslije nepročitanih legendi i zapriječene Galicije (1920), pa nagrađene Golgote (1922), Vučjak je dramaturški, ali i stilski, metaforički, sažeo kompleks zaraćenog društva u unutrašnju dimenziju snažnog naslovnog simbola koji do danas zvuči kao opomena. Hrvatski su se ratovi, nakon što ih je Krleža (jezično) osvijestio kao domobransku historiju pokazali uvijek odveć velikim i premalo svjetskim, pa se u nas i o stotoj obljetnici Velikoga rata, kako ga se standardno memorira u europskoj kulturi sjećanja, o njemu gotovo isključivo govori kao Prvom svjetskom, čime se i nesvjesno zaliha (velikih) razmjera ostavlja za vlastito iskustvo kao posebnu, prije nego opću bol. Skicirajući ga dvostruko komorno, kao daleki, distancirani, ali unutrašnji, domaći prostor te sobnu scenu njegove konferencijske zagubljenosti, Krleža Vučjaku daje razmjer velikoga svijeta iz kojega se, kao američke i ruske iluzije, vraćaju glasovi, poruke koje bi trebalo doživljajno vrednovati prije nego se otputuje. Stoga je Vučjak Ivice Buljana na izvornoj pozornici u završnom računu stoljeća kao umjetnosti i javnosti, s razbijenim ratnim ogledalom na zavičajnom horizontu, glavni kolodvorkrležijanskih postaja kojima se kretao. Buljanovi su Glembajevi na Baltiku i u Leibachu, Kraljevo u Abidžanu i Kolumbo u Podgorici povratna kronotopija Krležinih rasporeda, koji podrazumijevaju identifikaciju ali uvjetuju više od prigodnog konteksta. Krležina je fraza kao antologija sentimentalna, nasuprot atentatorskom dinamitu kao sredstvu za razbuđivanje zemlje koja obično u predvečerje velikih zbivanja nelijepo hrče da bi se u zoru probudila s osjećajem poraza kao stanja duha. Zagledan u njezin predtekst kao žanrovski labilnu građu prevratnih vremena, pisac je osjećajući rat s kojim se njegova kultura probudila tek kada je kao takav završio, redatelju ostavio Vučjak kao osobnu stilsku ljestvicu sve ako ne mijenja težišta: premda nije polemična, Vučjak je drama na humusu mita o oporoj ljepoti graničnog i nedovršenosti."
Vučjak je jedna od najvažnijih drama Miroslava Krleže i ona u sebi sadrži gotovo sve karakteristike njegova dramskog opusa – od ranog ekspresionizma i avangarde, tematskih blokova i ideja do stilske nenadmašnosti kasnijih djela, koja su obilježila velik dio domaće književnosti 20. stoljeća. Sukob idealizma i svijeta kojim upravljaju animalni instinkti učinit će Horvata našim svakidašnjim neurastenikom s kojim možemo suosjećati, a Vučjak nadasve modernim tekstom koji s lakoćom prepoznajemo i u ovome vremenu.
Praizvedena 1923. na središnjoj nacionalnoj pozornici, zapravo neposredno uoči nove 1924. u kojoj se obilježavala deseta godišnjica početka Velikoga ili Svjetskoga rata, drama Vučjak Miroslava Krleže stabilizirala je promjenu na kojoj je njezin autor u shvaćanju umjetnosti i društva odlučno inzistirao. Poslije nepročitanih legendi i zapriječene Galicije (1920), pa nagrađene Golgote (1922), Vučjak je dramaturški, ali i stilski, metaforički, sažeo kompleks zaraćenog društva u unutrašnju dimenziju snažnog naslovnog simbola koji do danas zvuči kao opomena. Hrvatski su se ratovi, nakon što ih je Krleža (jezično) osvijestio kao domobransku historiju pokazali uvijek odveć velikim i premalo svjetskim, pa se u nas i o stotoj obljetnici Velikoga rata, kako ga se standardno memorira u europskoj kulturi sjećanja, o njemu gotovo isključivo govori kao Prvom svjetskom, čime se i nesvjesno zaliha (velikih) razmjera ostavlja za vlastito iskustvo kao posebnu, prije nego opću bol. Skicirajući ga dvostruko komorno, kao daleki, distancirani, ali unutrašnji, domaći prostor te sobnu scenu njegove konferencijske zagubljenosti, Krleža Vučjaku daje razmjer velikoga svijeta iz kojega se, kao američke i ruske iluzije, vraćaju glasovi, poruke koje bi trebalo doživljajno vrednovati prije nego se otputuje. Stoga je Vučjak Ivice Buljana na izvornoj pozornici u završnom računu stoljeća kao umjetnosti i javnosti, s razbijenim ratnim ogledalom na zavičajnom horizontu, glavni kolodvorkrležijanskih postaja kojima se kretao. Buljanovi su Glembajevi na Baltiku i u Leibachu, Kraljevo u Abidžanu i Kolumbo u Podgorici povratna kronotopija Krležinih rasporeda, koji podrazumijevaju identifikaciju ali uvjetuju više od prigodnog konteksta. Krležina je fraza kao antologija sentimentalna, nasuprot atentatorskom dinamitu kao sredstvu za razbuđivanje zemlje koja obično u predvečerje velikih zbivanja nelijepo hrče da bi se u zoru probudila s osjećajem poraza kao stanja duha. Zagledan u njezin predtekst kao žanrovski labilnu građu prevratnih vremena, pisac je osjećajući rat s kojim se njegova kultura probudila tek kada je kao takav završio, redatelju ostavio Vučjak kao osobnu stilsku ljestvicu sve ako ne mijenja težišta: premda nije polemična, Vučjak je drama na humusu mita o oporoj ljepoti graničnog i nedovršenosti."
3
Imao sam krespondenciju s Isabelči o "vučjaku" baš i u vrijeme korone i online kazališta-koju ne mogu iskopat ni da se ranim pa neću po sjećanju navoditi tok iste. Uglavnom ono što je meni upalo u oko kroz kompletnu predstavu je prelazak iz grada na selo u potragu za mirnijim životom koji donsi još sijaset turbulentnih pizdarija kao glavnom premisom drame.
Post je objavljen 07.02.2026. u 11:20 sati.