Može li prizemnije
1
Retoričko pitanje jer već sam ponešto pobijao idiotarije nakucane na brzinu na nekakvim portalima a sve je iskrsavalo u momentima guglanja nečeg sasvim drugog. To je i sad bio
slučaj samo ovaj put oko već jednom rezimirana
predstave a moram se vratiti i na to da je na Isabelči ostavila najveće oduševljenje ne bez razloga. Moćan životan adaptiran realizam ali kad je francuska šablona u pitanju to je već i očekivano. Na jednom portalu se tipkalo kao o predstavi koja "adaptira smrt" a konteksti su daleko iznad toga-onda sam isto u postu linkanom imao za premisu razlučiti taj ključan detalj da je smrt u priči samo sredstvo rekvizit u igri a prava priča je sam život i onda posredno i njegov prekid kod umiruće glumice.
2
"Rambertov postupak je jednostavan: on u središte bolesničke sobe, zatrpane gomilom cvijeća, postavlja bolnički krevet u kojem, kao na odru, razapeta između košmarnih snova, morfija što joj ublažuje bol i bolne svjesnosti o skorašnjem kraju, leži slavna kazališna zvijezda Eugenija."
"Potom u sobu ulaze, po redu emocionalne važnosti, prvo članovi obitelji – otac Eugen, majka Galina i sestra Ksenija, zatim bivša ljubav Igor i sadašnji suprug Pavel, te prijatelji – glumački partner Aleksandar, prvi učitelj glumac i redatelj Sergej te djeca i biće u bijelom – medicinska sestra, odnosno Smrt. Svi oni, svatko sa svojom osobnom pričom, suočavaju se sa svojom tugom, no sve bježi na sve strane i oni u magnovenju gube tlo pod nogama i međusobno se optužuju i okrivljuju, trgaju košulje, valjaju se po podu, teturaju od pijanstva, telefoniraju, slomljeni sadašnjošću prisjećaju se prošlosti, a zapravo traže razumijevanje i oprost od Eugenije kako bi mogli nastaviti dalje. Naglasak je na riječima i likovima koji stvaraju dramu o tome kako bol zbog gubitka utječe na Eugenijinu obitelj i kako transformira njene članove, te kako se oni, pa tako i mi kao pojedinci, ali i kao zajednica, nosimo s bolešću i smrću."
Preskočen ključan detalj o tamnoj pozadini prije prvog ulaska u kadar ikoga od glumičine obitelji su neke nadnaravne stvari-onda sam to tako interpretirao ali se ograđujući da nadnaravne stvarno i jesu. Na drugu ću se vratit kasnije ova prva i nije nadnaravna samo se radi o groznom snu umiruće glumice približenog vizualno četvrtom zidu. Druga je smrt tu sam imao zaključak o nadnaravnoj stvari ali ona nije doslovnost ona je matefora. Vratit ću se na sve te stavkice ovo je tek prvi dio.
" No 'Glumica' nije samo oda glumačkoj profesiji i snazi umjetnosti, nego je i vrlo topla i tankoćutna posveta veličini ljubavi, obitelji i života. Ona otvara, osim teme smrti, i pitanje o različitom poimanju slobode i nezavisnosti, što znači biti odgovoran prema sebi i drugima, o hrabrosti i kukavičluku, o borbi za egzistenciju i robovskom radu, o strahu od siromaštva, vjeri u Boga, ali i vjeri u ljubav i život, te o kazališnoj umjetnosti u današnjem digitaliziranom svijetu. Uz to, predstava donosi kroz slike posljednih sati velike umjetnice, koja 'želi umrijeti s osmijehom', nimalo lak susret sa smrću, suočavajući nas s onim čega se najviše bojimo.
Rambertova 'Glumica', praizvedena 2017. godine u pariškom Théâtre des Bouffes du Nord, naoko ima klasičnu strukturu i podsjeća na običnu melodramu, ali ispod te kore jednostavnosti probija se slojevita priča o složenim obiteljskim odnosima i njezinim članovima, koji u svojim posljednim susretima s Eugenijom raščiščavaju nerješene račune i emocije iz prošlosti. Atmosfera je gotovo čehovljevska i ništa se konkretno ne događa, osim što likovi dolaze Eugeniji i drže monologe ili vode dijaloge o svojim bivšim odnosima, kazalištu ili djetinjstvu. No na emocionalnoj i duhovnoj razini ruše se svjetovi i uspostavljaju novi, vodeći nas korak po korak prema važnim spoznajama."
Rambertova 'Glumica', praizvedena 2017. godine u pariškom Théâtre des Bouffes du Nord, naoko ima klasičnu strukturu i podsjeća na običnu melodramu, ali ispod te kore jednostavnosti probija se slojevita priča o složenim obiteljskim odnosima i njezinim članovima, koji u svojim posljednim susretima s Eugenijom raščiščavaju nerješene račune i emocije iz prošlosti. Atmosfera je gotovo čehovljevska i ništa se konkretno ne događa, osim što likovi dolaze Eugeniji i drže monologe ili vode dijaloge o svojim bivšim odnosima, kazalištu ili djetinjstvu. No na emocionalnoj i duhovnoj razini ruše se svjetovi i uspostavljaju novi, vodeći nas korak po korak prema važnim spoznajama."
Srazmjerno ok recenzija po pitanju pitanju približavanje radnje i uloga ali naletjeh isto na jedno epizodno mjesto u kojem je pompozno projekt kategoriziran pod pitanjem "može li lošije"
T PORTAL
3
U serijalu o zanimljivostima sam imao referencu na jednu situaciju-da je godina kad je predstava izvođena na sceni hnk Zagreb bila ujedno i zadnja kazališna sezona, imao sam zamjerku samo jednu konkretnu na predstavu u kompletu-što traje nešto manje od sata iako je sve rezimirano u tako kratkom roku s druge strane da je bilo još malo za doživjeti atmosfere. Istovremeno ne radi se o boleštini i smrti kao takvoj ona je glumica ruskog kazališta oko nje se okuplja obitej sa svojim problemima privatnim i poslovnim, kolegice kolege ona je ta koja umire a drugi su ovdje stavljeni u situacije da se ponašaju kao da su u nekoj nezavidnoj situaciji (što i jesu predstava je ozbiljna drama crnjak realizam i sve to što bi tek bilo da kojim slučajem uskoro i prelaze na drugi svijet?
4
Kompleksnost događaja se lagano prati bez nekih distrakcija (vjerovatno mi je i zato taj raspon od manje od sata ono što pripisujem pod faličnost) na linkanoj stranici doduše čitam i ne vjerujem gledam i pitam se koju je predstavu taj gledao?
"Pascalov tekst osobito je suvremen po neučinkovitu aktivizmu"
Aktivizam? oko čega? Nije li ovo primjer prizemnog baljezganja jer su situacije iste one koje se događaju iza zatvorenih vrata svake familije. Obiteljski odnosi bitka s boleštinom trzavice. Kakav konktretan aktivizam bi trebala polučiti drama tog tipa psiholoških intirgantnosti sa natruhom paranormalnosti? Ovo se doduše malo preseravam s paranormalnošću jer kako se ispostavilo isto po objavi prvog posta nakon pogledane predstave to je bila skroz kriva premisa koja se može svatiti kao paranormalna po samom scenariju i konceptu ali treba se sagledati kao metaforu. Ali to je tek jedna od stvari do koje ćemo doći druga stvar je što se radi o nečem što je individualno-svaka obitelj iza zatvorenih vrata ima neki svoj problem-a sve jer nismo svi isti a nisu niti situacije imaju neke svoje načine sučavanja sa stvarnošću. Iz koje pozicije puca već sama uvodna riječ ovog sranja koje sam sasvim slučajno izguglao ne vuče mi to na dobro. Ali aj znatiželja (ni)je ubila mačku čitam dalje.
"No kako sav teret pohvale ne bi legao na krhka i senzibilna tijela spomenutog dvojca, valja se “udubiti” u sveukupni rezultat Rambertova kreativnog nauma, ponajprije pokušati dosegnuti i shvatiti njegovu umjetničku skromnost, koja je u nacionalnom hrvatskom teatru posrnula pred njegovom umjetničkom kreacijom. To nadasve zahtijeva sadržaj drame, koja je suvremena i zato što je, tako opet tvrdi Rambert, nadahnuta Čehovom."
Sve u svemu sad slijede litanije o ovom onom kako je što trebalo nije trebalo. Stvar je u tome da je puno različitih ljudi i profila na jednom mjestu umiruća glumica njeni roditellji sestra koja je u kompleksnom odnosu s mužem, prijatelji kolege bolničarka... interakcije su usklađene sve je na svom mjestu. Nema ništa boljeg od tako koncipirane predstave.
5
"Ukratko, otac i majka (Siniša Popović i Vlasta Ramljak) bdiju nad kćeri na samrti, velikom glumicom (Alma Prica), a njima se pridružuju: sestra (Nina Violić), koja se nakon duga izbivanja vratila iz inozemstva s mužem (Livio Badurina), bivšim glumičinim ljubavnikom, zatim njezina djeca (Luca Anić i Leonardo Bajić) i sadašnji muž (Bojan Navojec), onda kolege glumci (Dušan Gojić, Franjo Kuhar, Silvio Vovk), čak i mlada glumica (Tesa Litvan) koja već igra glumičine uloge. Da umiranje ne bi bilo bez metafizičkoga ozračja, pisac je u tekst uselio i svećenika (Damir Markovina), a onda sve garnirao bolničarkom (Iva Mihalić) odjevenom u bijelo, koja je zapravo smrt, koju je redatelj lišio te moći."
OK time-out sad pozivam da se pročita Isabelčin komentar na predstavu na prvom postu o glumici objavljenom.
kažeš očekivao si svašta osim nekih paranormalnih stvari, ma nema ih niti u tragovima, ono što se čini možda, možda kažem, paranormalno, nije, metaforika je to, e sad da i drugi cijenjeni Blogeri koji ovdj ekod tebe svrate i uživaju kao i ja da pojasnim o čemu to ja sada pričam, dakle;
koliko god užasavajući lik hladne, distancirane medicinske sestre koju s jedne strane doživljavamo kao bolničarku, ali ju trebamo shvatiti i kao utjelovljenje Smrti, konačnog kraja, racionalnog i medicinskog pristupa stvarima, posljednjeg suda, ili kako god tko nazvao prestanak života, što i sama medicinska sestra potvrđuje riječima '
-Ja sam smrt i poigravam se s vama'. -
Nju naša mlada diva Iva Mihalić interpretira namjerno bez imalo emocija, bezizražajnog lica i krutog ukočenog tijela, izgovarajući riječi poput robota. Zbog toga njezini surovi, ali istiniti zaključci o ravnodušnosti smrti, o tome kako smrt nema iznimke ni za koga, pogađaju tamo gdje smo najtanji, u ljudske taštine i u pogrešno vjerovanje da nas maske i društveni statusi mogu zaštiti ,ili spasiti od
smrtnog hropca posljednjeg
nebi bilo u redu da sad detaljno prepričavam cijeli sadržaj predstave ,osobno mi je ova predstava sam vrh i dramaturgije i poruka koje šalje, tema koje obrađuje(( privatni i profesionalni život u oba defiliraju; kolege, prijatelji, djeca, sestra, roditelji, ljubavnici,
muž, svi , svatko sa svojim životnim ili umjetničkim problemom...)
i u konačnici pijeteta prema glumi kako pozivu, kazalištu i kolegama kao drugom domu( prvi je naravno onaj uski familijarni) Pascal je virtuozno režirao ovu predstavu i
još jednom moje duboko poštovanje svima koji su na bilo koji način u njoj i oko nje učestfvovali, glumcima koji su ju iznijeli pogotovo
jel ti dovoljno prijatelju dragi , ili da te još davim sa ovom
osobno mi najdražom predstavom ?"
<koliko god užasavajući lik hladne, distancirane medicinske sestre koju s jedne strane doživljavamo kao bolničarku, ali ju trebamo shvatiti i kao utjelovljenje Smrti, konačnog kraja, racionalnog i medicinskog pristupa stvarima, posljednjeg suda, ili kako god tko nazvao prestanak života, što i sama medicinska sestra potvrđuje riječima '
-Ja sam smrt i poigravam se s vama'. -
Nju naša mlada diva Iva Mihalić interpretira namjerno bez imalo emocija, bezizražajnog lica i krutog ukočenog tijela, izgovarajući riječi poput robota. Zbog toga njezini surovi, ali istiniti zaključci o ravnodušnosti smrti, o tome kako smrt nema iznimke ni za koga, pogađaju tamo gdje smo najtanji, u ljudske taštine i u pogrešno vjerovanje da nas maske i društveni statusi mogu zaštiti ,ili spasiti od
smrtnog hropca posljednjeg
nebi bilo u redu da sad detaljno prepričavam cijeli sadržaj predstave ,osobno mi je ova predstava sam vrh i dramaturgije i poruka koje šalje, tema koje obrađuje(( privatni i profesionalni život u oba defiliraju; kolege, prijatelji, djeca, sestra, roditelji, ljubavnici,
muž, svi , svatko sa svojim životnim ili umjetničkim problemom...)
i u konačnici pijeteta prema glumi kako pozivu, kazalištu i kolegama kao drugom domu( prvi je naravno onaj uski familijarni) Pascal je virtuozno režirao ovu predstavu i
još jednom moje duboko poštovanje svima koji su na bilo koji način u njoj i oko nje učestfvovali, glumcima koji su ju iznijeli pogotovo
jel ti dovoljno prijatelju dragi , ili da te još davim sa ovom
osobno mi najdražom predstavom ?"
Iz priloženog se vidi dijametralna suprotnost u principu prava interpretacija (Isabelči) i kriva (linkan portal) okupljanje oko umiruće glumice? Obitelj prijatelji? Dobro jutro to je početak priče, smrt i umiranje su uzeti kao podloga za priču o životu samom u filmskim dramama ništa neuobičajeno što ne bi funkcioniralo i u kazalištu. Caka je u tome da iako glumica umire ona je kao neka pozicija koja je projektor objekt prema kojem svi drugi iznose svoje probleme frustracije nezadovoljstvo svi su se okupili zbog nje-a ona pomirena sa sudbinom skorašnje smrti balansira na toj relaciji više ona u emocionalnom nabrijavanju njih nego oni nje. Imao sam u jednom slučaju izdvojen fragment iz drame drame
"Zadnji monolog prepušten je bolničarki Ivani jer lječnici više ne obilaze Eugeniju zato što joj ne mogu pomoći, ona ostaje na skrbi bolničarima koji dolaze provjeriti je li još živa ili je vrijeme da proglase smrt. Posvemašnje ogoljivanje smrti u skladu je s razgovorima koje Eugenijini posjetitelji vode s njom a koji su svi u tonu rašćišćavanja računa pomirenja nuđenja ili traženja oprosta. "Idealno" umiranje Eugenije u kojem svi dobiju svoje-netko oprost netko zahvalu netko zadatak. Smrt i suočavanje sa smrću Eugenije i ostalih likova smrt kao poravnavanje računa, čišćenje odnosa ne zato što je došlo vrijeme nego zato što vremena više nema. Oprostiti živom čovjeku još je uvijek moguće, oprostiti mrtvom je nemoguće."
Ovdje dolazimo do misinterpretacije uloge bolničarke od koje sam se unaprijed ogradio govoreći rezervirano na prvi dojam u kom me ispravila Isabelči-i ovdje u fragmentu drame drame prava interpretacija navedene uloge-koja možda i sadrži natruhu paranormalnog koncepta ali ne u realnom praktičnom smislu samo u vizualnom.
T PORTAL
Tu je Isabelči dobro ošacovala Ivinu ulogu kao robota bez emocije izogovaran repertoar riječi medicinskog osoblja stavljanjem ga u kontekst brutalne realnosti-jebiga kad se umire umire se ništa se ne može protiv sudbine samo namjerno stvaljeno u šokantnu interpretaciju totalne emotivne isključenosti u svom realističnom pogledu na stanje stvari. Ali ipak natruha paranormalog ostala je visjeti u zraku u konkretnoj rečenici "ja sam smrt" ne znam jesam li dobro ubrao Isabelči-realističan pogled na stvari je namjerno kreiran do granica totalne emotivnne mrtvosti bolničarka koja gleda umiranja svaki dan dolazi do te faze da razvije to kao nekakvu profesionalnu deformaciju samim time-kad nešto postane rutina i indiferenciju a izravne njene riječi kako je "ona smrt" je metafora za sam kompletan koncept. Kao netko tko se nagledao umiranja u svom poslu nekog tko smrtima izravno svjedoči se sa istom poistovjećuje. To i samo to! To je pravo stanje stvari prava premisa ne ona navedena u tekstu-kako je uloga bolničarke doslovno smrt koju je da upotrijebim njegove riječi "redatelj lišio te moći" ovdje se radi zapravo o 2 kuta gledanja paranormalnim samo što se paranormalno treba interpretirat sam scenarij izvedba metafora na kojoj se ta natruha paranormalnog bazira a ne kao da je u pitanju neka stvarna paranormalna situacija tipa da je bolničarka-stvarno doslovno smrt. Imao sam i onda to u podsvjesti samo što je interpretacija bila toliko intenzivna da je trebalo vremena da se stvar sagleda i iz drugog kuta kakvog bi smisla imalo stvarne paranormalne događaje stavljati u ozbiljnu predstavu koja govori o životu?
6
"Sve u svemu, Rambertov tekst sumira glumičin život, rekapitulira živote njezinih bližnjih i bliskih, ali i drži pouke o suvremenom kazalištu. I prenapučen je riječima! Nažalost, ne i Čehovljevim, koje osim misli imaju i osjećaje. Koje nisu samo bujica zgusnutih slova mjestimice slučajno ispunjenih suvislošću, pokojim lirskim monologom i melodramskim incidentom. Nisu dakle sve ono što bi dosegnulo željenu dubinu drame, nego su tek maglovito zrcalo ambicioznog pisca i njegova “umjetničkoga” aktivizma.
Istina, iz kaosa sveopće pretencioznosti povremeno zabljesne iskra umjetnosti, koje bi možda bilo i više kada bi pisac Rambert znao da drama nisu riječi, riječi i riječi, nego da je to dramska radnja, čija su posljedica riječi. I misli! Kada za svoj općenit frazerski tekst ne bi samo „iznajmio tijela glumaca“ – kako je u kazališnoj knjizi nenamjerni točno napisala Sanja Ivić, dramaturginja HNK-a. Inače, tekst je, tvrdi autor, prvotno bio napisan za Moskovski hudožestveni teatar, gdje ga nije režirao, navodno zbog EU-embarga Rusiji."
Istina, iz kaosa sveopće pretencioznosti povremeno zabljesne iskra umjetnosti, koje bi možda bilo i više kada bi pisac Rambert znao da drama nisu riječi, riječi i riječi, nego da je to dramska radnja, čija su posljedica riječi. I misli! Kada za svoj općenit frazerski tekst ne bi samo „iznajmio tijela glumaca“ – kako je u kazališnoj knjizi nenamjerni točno napisala Sanja Ivić, dramaturginja HNK-a. Inače, tekst je, tvrdi autor, prvotno bio napisan za Moskovski hudožestveni teatar, gdje ga nije režirao, navodno zbog EU-embarga Rusiji."
Jedna od paralelnih poanti predstave je bila posveta kazalištu kao umjetnosti. Na umoru glumica se sjeća svih odigranih predstava svake uloge u kojima vodi
interakcije s kolegama nema ništa prenatrpanog što bi odvlačilo pažnju i bilo distrakcija nagađanja imputiranja misinterpretacije i ostale pizdarije dominiraju tekstom. Na jednoj strani scene imamo glumičnu obitlje na drugoj kolegice/kolege svi oni na svoj način primaju vijest o njenoj skorašnjoj smrti ona pomirenije od njih. Kompromitacija svih uloga i njihovih psiholških profila realizira(la) se u nešto manje od sat predstave.
T PORTAL
7
Zašto tako zdušno volim pobijati i cipelariti trash? Zato jer dovode predstave u krive tokove i pretpostavke što rezultira ovakvim pizdarijama od plaćenih tekstova. Večina toga bazira se na misinterpretacijama koje ipak nisu od one vrste koje su dovele do pravog postavljanja stvari nego do nekih sasvim nepovezanih sa stvarnom fabulom. U tim interpretacijama se kompletno mijenja kompletna slika adaptiranog u predstavi od pravog stanja stvari, iako različite interpretacije su legitimne osim onih koje dovedu do toga da se što bolje posere na kompletnu stvar generalno vođeni samo tim jednim principom. Sve aspekte treba sagledati i kao metaforu i kao doslovnost. Ali ima još razloga baljezganja u zaključku tipa ovog.
"I za kraj, ako takvim predstavama ima kraja dok ih režiraju razni Ramberti, nije naodmet još jednom ponoviti da je predstava Glumica, osobito njezin tekst, slika onoga čemu teži takozvani moderni teatar; bespogovorno slijediti liberalne i globalizacijske trendove u kojima je sve važnije od čovjeka i njegova stradanja. Koji smišljeno s bitnoga skreće na nebitno, s dramskoga i dramatičnoga na politikantsko i marginalno. I koji uporno ustrajava na redateljskim marginalcima. Šteta vremena koje će se potrošiti dok netko, a taj će sigurno doći, opet teatar ne vrati njegovim arhetipskim razlozima i porukama."
Opet dekonstektualizacijsko bulažnjenje sasvim druga stvar od onog što se lupeta. Naravno da su odnosi kompleksni da je situacija u neku ruku iako ne sasvim kako se u ovoj pizdariji implicira stavljena na te stvari što je projekcija realnosti iz te pozicije-je ista ta stvar na meti problematizacije ali očito "glumica" prelazi onu granicu na kojoj ovakvi biavaju amused pa baljezgaju prizemno povlačeći neke nemoguće konstrukcije. Ovo je na dalekom višoj razini od te prizemne jednostavne crno-bijele pozicije iz kojeg je konteksta ostavljena referenca ne na jedan dio nego na kompletnu predstavu samim time ne radi se o par kiskeva nego o fulavanju celog fudbala. Za ostati ne bitnom-po toj teroiji trebalo bi se baviti sasvim nebitnim imaginarnim stvarima tako izgleda taj pseudo-argument.
8
"Ova drama prilča i priču o nečemu što banalnijim rječnikom jamči život vječni. O samonadilaženju ili samotranscendenciji. Ili sublimaciji. Što su sekularna inačice religioznog iskustva. To su procesi kojima zaboravljamo potrebe vlastitog ega. Ova je drama slavljenje umjetnosti tj kazališne umjetnosti događa se u Rusiji priziva se, nostalgično Čehovljevo vrijeme kada je teatar još bio teatar"
(Drama drama lipanj 2020)
9
Na premijeri 2019 je bio izravan prilog ovdje ga linkam jer sadrži jedan kratak video. Nema opciju ugradnje pa klinkuti i pogledat. Osim naše kinematografije francuska je što se Europe tiče isto iznimno kvalitetna-a francuski redatelj je prepoznao potencijale kod našeg zagrebačkog dramskog ansambla. U principu taj post je bio info tipa o novoj kazališnoj poslastici koji mjesec prije izravnog posta o predstavi samoj-a tim više mi je kulminirao interes za istu kad je i Isabelči nahvalila predstavu rangirajući ju u kategoriju najboljih ostvarenja.
"..ludo, nježno. divlje....= pore života..."
Eh, gdje sad da se djenem prvo?:-))
Ma tko sam ja? Tek sitna čestica u svemiru koja još uvijek vjeruje u čuda.
E pa, po meni čudo se ovdje dogodilo i to veliko.
Pascal mi je čini mi se posljednji mohikanac zaljubljenika u teatar koji je tko zna kako i kojim špurijusom vidio potencijal za koji su svi ostali godinama slijepi kod zdravog očinjeg vida i za to moje duboko poštovanje i duboki naklon tim više što se dade zaključiti da je i cijela naša ekipa malo je reći presretna pod njegovim okriljem.
Reći ;Osijećamo među sobom ljubav....velika je stvar, najveća valjda, k tome osijeća se radost svakog učesnika ponaosob, opušteni, nema stresa, nervoze ...etc od najvećeg do najmanjeg onog mališana...
Zaista impresivno.
Predobro znam što se sve događa kako u garderobi tako i na sceni u vrijeme proba, a pred samo izvođenje količina stresa zna biti tako opipljiva u zraku, no , da ne duljim, tebi s dubokim poštovanjem priznanje za ovaj post i osvrt na uspjeh naših glumaca, Pascalu također, jer usuditi s eu današnja olovna vremena pokrenuti projekt u hrvatskoj graniči sa naučnom fantastikom .
Izražavam svoje divljenje spram njega duboko.
topao ti pozdrav od srca i hval na ovome postu koji eto ulijeva nadu da će i našem glumištu ,valjda, granuti sunce.Zaslužili su , bogamu,"
HRT
Gledam i voila-evo prve reakcije neki stari čiča s gorčinom i ludom energijom kenjka po prijektu kako je "bizarno i nedostojno nacionalne kuće" tipski slučaj klateža okolokazalištarca reakcija na prvu ispod radara prolazi tom mentalnom sklopu kompleksnost metafore interpretiranu kroz laganu dozu paranormalnosti ali ne doslovno-rezimirana je ta pozicija ovdje u točki 5 pretpostavljam da to dotični stavlja pod bizarno. Ali bizarno ne znači loše i nelegitimno stvari su istovremeno i doslovnost (tipa to da je bolničarka stvarna) i metafora (ona je smrt) ona je pasivan promatrač i svjedok smrti koja je interpretirana kroz dozu paranormalne koncepcije koja je mora se ovdje ponovo definirat-metafora pasivnog promatrača umiranja. Ali kako nekome tko selektivno čepi uši i ograničava se na doslovnost objasniti jednostavne stvari?
10
Suma sumarum pozitivnih reakcija i oduševljenja je daleko više, interpretirati i doživjet na stvaran način je ipak u većini bio realiziran. Iz vremena polemika (jako inspirativnih i konstruktivnih moram dodat) iako mi se teško bilo odredit i stavit "glumicu" na isti popis najboljih jasno mi je zašto ju ona tako rangira. Crnjak tema ali hvale vrijedna i onda sam zastupao premisu-kao i sad da je svakako jedna od najboljih suvremenih ostvarenja u zagrebačkom HNK. Prizemni tekstovi i reference misinterpretacije u negativne reakcije mogu samo doprinjeti gledanosti i prepoznatom potencijalu kao što i jesu.
11
Vezano uz primitivizam koji dominira posebno kod nas važnost "glumice" je i u tom kontekstu kazališta posvećenog glumačkoj profesiji. Nešto što oponira primitivizmu kroz seciranje i korektvi društva. Izloženost infantilnim reakcijama kao jedna od stvari koja posredno dolazi samim seciranjem nečega posebno ako ima simbol neke nedodirljive svete krave
"Iz HNK-a navode kako je u pitanju »izvrsna melodrama ruskog ugođaja, s mnogo suza i cvijeća, iskaza o kazalištu i životu, obožavanju glumaca i kultu umjetnosti" To je to kazalište je život život je kazalište jedno u korelaciji s drugim što je istovremena poanta sa pričom o životu samom u općenitom kontekstu.
12
Još jedan fragment iz drame drame u uvodnom redu"Drama naslovljena "Glumica"prožeta zapanjujućim lirskim monolozima i dijalozima koji pomalo prizivaju nasljeđe Paula Claudela uprizoruje na nekoliko razina umiranje velike kazališne glumice Eugenije". pompozno najavljeno kao takvo što je često okidač projekcija i reakcija onih koji očekuju nešto a dobiju sasvim nešto drugo. A to i je poanta kazališta bljesak iznevjeravanja očekivanog nešto što zablista kao čista kontra od očekivanog-i scenografija predstave sama po sebi ostavlja taj dojam ali koji je samo simbolika onoga kako drugi vide svijet kazališta kao nešto glamurozno što uopće nije "glumica" daje pravu sliku kazališta kao umjetnosti na što je skrenuta pažnja u drami drami:"Svojim bi naslovom na prvi pogled možda upućivala da glumica umire teatralno jer je i živjela teatralno." Ali šok moment piskaralima raznim je bio taj bljesak iznevjeravanja očekivanog koji razbija iluziju o kazalištu kao glamuru i teatralnosti kao općoj odrednici koja vrijedi u svakoj sferi života a ne samo onoj na sceni kad si uloga.
13
Princip je isti ostalo su nijanse predstave se rade onako kako ih se ima u vizualizaciji i planu-da to ostavi onaj efekt koji je premisa s koje se kreće (što god ona bila) ne da se radi po nečijim željama i pozdravima na koje se kmeči i ispisuju se pmafleti kad obećanja koja nikad nisu niti dana ostanu neispunjena. Prepoznavanje toga i interpretacija je ključna stavka.
14
HNK ZAGREB
To su prave pozicije iz kojih se treba(lo) sagledat predstavu kao jednu dramatičnu nepretencioznu realističnu životnu priču. Intrigantnost svakog individualno u situacije u koje su uvučeni ili u njih nekako sami ulaze bilo kao obitelj kolege prijatelji. Stvar u kojoj ne treba podvaljvati klip i tražiti išta više od realistične životne priče na koju nitko nije rezistentan. Ideja je bila ni manje ni više nego to-adaptirati priču o životu iz različitih perspektiva i ostaviti zapis o posveti kazalištu kao umjetnosti što je i uspjelo. Ostavit ću ovdje još jednu Isabelčinu referencu ispod posta iz 2019.
"ne zaebavaš se ti , to je istina , to i jest u konačnici poruka predstave, jeste poticaj ,ili barem lekcija kako si to lijepo rekao "emotivnim invalidima", skorojevićima, egotripovcima i inim...da ne nabrajamo sad do sutra , prekasno se sjetiti pravih, istinskih životnih vrijednosti isto je što i ne sjetiti se, da ne govorim o prihvaćanju istih,ili ono što je svima najteže za izgovoriti,obično i prekasno, Oprosti
kada bi sada pisali recenziju svakog ponaosob lika bio bi to roman, svaki nosi iznimnu težinu pa i ono silno umjetno cvijeće na koje sam se onda brutalno obrušila, a zapravo i njemu tom i takvom,
virtuozni Paskal dodijelio je ulogu ,a koju, malo tko bi pogodio....
neopisivo mije zadovoljstvo što je i tebi jedan od favorita, neopisivo:-)))"
A evo uočila ona tada da se ne zajebavam a iako sam se ja zajebavao zapravo dao odgovor iz te zajebatorske pozicije ima ona radar i svati da nije bila zajebancija iako karta odigrana iz tog talona. Ovdje smo se najviše zadržali na liku bolničarke, suma sumarum tanka je granica između emocionalne invalidnosti ravnodušnosti i realističnom pristupu stvarima koji je prešao u takvu rutinu da se došlo do točke na kojoj se postiže indiferencija. A to i je poruka da ništa nije slučajno one thing leads to another kako u profesionalnom smislu tako i u svim drugim sferama.
SEZONA 2015/2016
Na kvalitetne stvari se vrijedi vraćati, na bilo koji izvediv način što mi je bila inspiracija za ovaj post. Koju godinu unazad brzinska rekapitulacija kazališne sezone 2015/2016 prije ravnih 10 godina izvođen je program "HNK u vašem kvartu" izvođenje raznog programa po svim zagrebačkim kvartovima do zatvaranja sezone koje je bilo ispred HNK. I tamo su izvođeni razni programi a našlo se i promotivnog materijala iz
te i prethodne sezone.
Period početka inovacija, otvorenje projekta tajna povijest kazališta otkrivanje skrivenih hodnika,prolaza loža barova.Zadnjih 5 godina toga nažalost više nema. Druga inovacija 9 godina unazad je filozofski teatar sa Žižekom kao inicijatorom projekta video iz 2014, kad je koncept realiziran. Nisam pratio taj projekt jer mi je "tajna povijest kazališta" bila daleko zanimljivija razgledavanje tajnih prostorija, loža skrivenih caffe-a sa glumcima iz ansambla drame. Ps digresija i taj koncept je zadnje 4 godine ukinut.
Iako, zapravo će fokus biti na nešto sasvim drugo na drame iz sezone 2014/2015 2015/2016.
RAZBOJNICI
STORY
Sezona 2014/2015 otvorena je sa premijerom ovog dramskog klasika
"Nema loše uloge za dobrim glumcima"
(Schiller)
(Schiller)
Citat nije slučajnost, ciljano ga ovdje u kontekstu drame ubacujem i to ni manje ni više jer je riječ o adaptaciji njegove drame u sezoni 2014/2015. Ima još razloga zbog kojekakvih prozirnih nebuloznih krebilarija stručnjaka za sranje po svemu i svima. S vremenskim odmakom rekapituliram određene stavke scene riječ je o adaptaciji života kriminalaca u drugoj polovici 18.stoljeća koja se fokusira na njihove živote i pozadinu njihove priče što ih je dovelo u tu situaciju, dramatika je bila pojačana uživo izvođenim glazbenim podlogama da se naglasi trenutak. Jedan od njih je uvodna pjesma koju Iva rastura pred samo otvaranje scene.Video- najava predstave:
Ovo je u principu podijeljena drama na atagoniste jedne protiv drugih i protagoniste kao osobe sa kojima se spajaju na neke načine kroz neke situacije.
Ono što je za izdvajanje je svaka situacija zasebno, svaki od kriminalaca ima neku svoju verziju i pogled na život i ima poprilično poveznica sa današnjim vremenom. Da se vratim na Schilerov citat i krebilarije koje razno-razna piskarala ostavljaju i još su plaćeni za to. "Nema loše uloge za dobrim glumcima" ansambl predstave je izvukao maksimalno sve što se dalo, a bljezgarije poput ove:
"Evo već desetljećima kao da u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu gledam istu predstavu: prenapeti glumci stupaju pozornicom u sivim šinjelima te izvikuju replike, svatko za sebe, kao da prodaju krumpire, svaki svoju hrpu, pa je eto i važno vikati samo za sebe. Pritom ostaju neartikulirani i u toj replici"
Se pobiju u par riječi, najjednostavije srati i prodavat pamet kako je nešto "trebalo" u ovom slučaju kao i u milijun drugih "napetost" ili
bilo što drugo što nekima izgleda kao materijal za kmečanje su ono što je u karakteru uloge, u ovoj drami stvar je ozbiljna samim time
su protagonisti/atagonisti u njoj ozbiljni kakve morske ideje imaju oni koji tipkaju pamflete samo da bi srozavali nekoga? Ne pratim niti općenito samo me uvijek nekako nađe internet-stranice su toga pune kad se gugla nešto konkretno u vezi premijera i izvođenja. Ovdje je i na neki način riječ o introspekcijama samih njihovih života i izbora to je ono što sam u principu uzeo kao poantu kompletne predstave.
HNK ZAGREB
S vremenskom distancom teško je ulovit sve interakcije i događaje ali je sve u podsvjesti, drama je u formi trilera u kojoj su intrige od kriminala, introspekcija i nesretnih ljubavi, što potvrđuje istinitost citata, ako i ima nekih falangi u predstavi izvanredna glumačka postava je izvukla uspješno kreaciju uloga.Ima u samom projektu o negativnosti
Dijametralno-suprotan ovoj je Krležin klasik
VUČJAK
Ovo sam prvi put gledao u periodu prvog vala korone na "online kazalištu" nešto više od 3 sata dramatike. Dužina lagano prelazi crvenu liniju ali u prilog ni jedna scena u činovima od početka do kraja ne gubi na zanimljivosti, neizvjesnosti intrigantnosti. Osim toga
kazališne adaptacije Krležinih tekstova uvijek su obećavajući. Premijera je bila 30.12.2014
"Drama 'Vučjak' Miroslava Krleže u režiji Ivice Buljana, čijom je premijerom Hrvatsko narodno kazalište (HNK) u Zagrebu u utorak navečer zaključilo 2014., svevremensko je čitanje Krležina vizionarskog teksta o slomu pojedinca u kaotičnom svijetu u kojemu je 'čovjek čovjeku vuk'
U jednoj od svojih najboljih i najizvođenijih drama Krleža dodiruje brojne neuralgične točke današnjeg društva u čijem je središtu neurotični pojedinac koji preživljava njegujući romantični ideal o postojanju savršenog mjesta na kojemu je moguće pronaći trajni mir
Scenografija se dijeli na 2 priče prva u uredu, druga na selu.
Ono što komplicira kompletno povezivanje svih događaja protagonista atagonista situacija je što je prekardašeno sa dužinom, imao sam sa Isabelči rasprave o samoj predstavi i došli do zaključka (nakon obostranih replika o dužini same predstave) zbog kojeg su se izgubile neke određene ključne pojedinosti da je sukob idealizma suština drame na kojoj su bazirane situacije akcije i reakcije na sceni.
U svakom slučaju jedno od boljih dramskih ostvarenja malo monotonije koju inače ne podnosim se ovdje može isključit kao stvaku zbog koje bi predstava izgubila na kvaliteteti.
MI SMO KRALJEVI A NE LJUDI
Izvanredan unikatan i specifičan eksperimentalni projekt o njemu sam tipkao ranije ovdje i ovdje predstava koja je bila probijanje leda nešto novog i inovativnog koncepta stavljenog na scenu zadnji put je izvedena 2016 i od onda se više ne izvodi. Ova 3 kazališna ostvarenja su jedna od najboljih u toj sezoni.
Ali ono što me ovdje zanima i čemu sad s odmakom želim dati dodatan prostor je projekt "Vučjak
_____________________________________________________________________________________
1
Kompletna selekcija najboljih dramskih komada iz sezone 2015/16 je u prvom redu bila premisa posta. S vremenskim odmakom prioriteti su se promijenili kako na blogu nema recenzije Krležine predstave "Vučjak" samo je usput spomenuta s obzirom na kompleksnost i dužinu i vremenski protok od gledanja iste ovdje će biti dodane natruhe predstave.
2
"
U haustoru dnevnoga lista Narodna sloga pronađen je mrtvac. Ustrčalo se svo osoblje, novinar Polugan pokušava završiti jutarnje izdanje. Iznenada u redakciju utrčava suludi Venger koji je izbačen iz lista zbog pljačke urednikova stola. Mladi Krešimir Horvat, nakon obilaska Zagreba iz kojega se ispraćaju vojnici na front, kolegama priznaje kako namjerava otići na selo kao učitelj. Urednik zatiče Vengera i premlati ga. Horvata na putu za Vučjak opljačkaju i ranjavaju zelenokaderaši, a umjesto idilične škole dočeka ga improvizirana gostionica u kojoj udovica bivšeg učitelja, okuplja šareno društvo žandara i dezertera. S njom se prve noći zapliće u strastven odnos, što nije po volji članovima školskoga odbora koji ga uvjeravaju da je njezina prošlost vrlo burna. Horvat se zbližava s Evom, Amerikankom koja se vratila u Vučjak i šverca zlatom opljačkanim po crkvama. Marijana ga ucjenjuje trudnoćom. Njezin oplakani muž Lazar vraća se iz ruskoga zarobljeništva i propovijeda vjeru u Boga. Eva odlučuje pobjeći s Horvatom u Ameriku i ubije žandara Panteliju koji ih je došao uhititi.
Vučjak je jedna od najvažnijih drama Miroslava Krleže i ona u sebi sadrži gotovo sve karakteristike njegova dramskog opusa – od ranog ekspresionizma i avangarde, tematskih blokova i ideja do stilske nenadmašnosti kasnijih djela, koja su obilježila velik dio domaće književnosti 20. stoljeća. Sukob idealizma i svijeta kojim upravljaju animalni instinkti učinit će Horvata našim svakidašnjim neurastenikom s kojim možemo suosjećati, a Vučjak nadasve modernim tekstom koji s lakoćom prepoznajemo i u ovome vremenu.
Praizvedena 1923. na središnjoj nacionalnoj pozornici, zapravo neposredno uoči nove 1924. u kojoj se obilježavala deseta godišnjica početka Velikoga ili Svjetskoga rata, drama Vučjak Miroslava Krleže stabilizirala je promjenu na kojoj je njezin autor u shvaćanju umjetnosti i društva odlučno inzistirao. Poslije nepročitanih legendi i zapriječene Galicije (1920), pa nagrađene Golgote (1922), Vučjak je dramaturški, ali i stilski, metaforički, sažeo kompleks zaraćenog društva u unutrašnju dimenziju snažnog naslovnog simbola koji do danas zvuči kao opomena. Hrvatski su se ratovi, nakon što ih je Krleža (jezično) osvijestio kao domobransku historiju pokazali uvijek odveć velikim i premalo svjetskim, pa se u nas i o stotoj obljetnici Velikoga rata, kako ga se standardno memorira u europskoj kulturi sjećanja, o njemu gotovo isključivo govori kao Prvom svjetskom, čime se i nesvjesno zaliha (velikih) razmjera ostavlja za vlastito iskustvo kao posebnu, prije nego opću bol. Skicirajući ga dvostruko komorno, kao daleki, distancirani, ali unutrašnji, domaći prostor te sobnu scenu njegove konferencijske zagubljenosti, Krleža Vučjaku daje razmjer velikoga svijeta iz kojega se, kao američke i ruske iluzije, vraćaju glasovi, poruke koje bi trebalo doživljajno vrednovati prije nego se otputuje. Stoga je Vučjak Ivice Buljana na izvornoj pozornici u završnom računu stoljeća kao umjetnosti i javnosti, s razbijenim ratnim ogledalom na zavičajnom horizontu, glavni kolodvorkrležijanskih postaja kojima se kretao. Buljanovi su Glembajevi na Baltiku i u Leibachu, Kraljevo u Abidžanu i Kolumbo u Podgorici povratna kronotopija Krležinih rasporeda, koji podrazumijevaju identifikaciju ali uvjetuju više od prigodnog konteksta. Krležina je fraza kao antologija sentimentalna, nasuprot atentatorskom dinamitu kao sredstvu za razbuđivanje zemlje koja obično u predvečerje velikih zbivanja nelijepo hrče da bi se u zoru probudila s osjećajem poraza kao stanja duha. Zagledan u njezin predtekst kao žanrovski labilnu građu prevratnih vremena, pisac je osjećajući rat s kojim se njegova kultura probudila tek kada je kao takav završio, redatelju ostavio Vučjak kao osobnu stilsku ljestvicu sve ako ne mijenja težišta: premda nije polemična, Vučjak je drama na humusu mita o oporoj ljepoti graničnog i nedovršenosti."
Vučjak je jedna od najvažnijih drama Miroslava Krleže i ona u sebi sadrži gotovo sve karakteristike njegova dramskog opusa – od ranog ekspresionizma i avangarde, tematskih blokova i ideja do stilske nenadmašnosti kasnijih djela, koja su obilježila velik dio domaće književnosti 20. stoljeća. Sukob idealizma i svijeta kojim upravljaju animalni instinkti učinit će Horvata našim svakidašnjim neurastenikom s kojim možemo suosjećati, a Vučjak nadasve modernim tekstom koji s lakoćom prepoznajemo i u ovome vremenu.
Praizvedena 1923. na središnjoj nacionalnoj pozornici, zapravo neposredno uoči nove 1924. u kojoj se obilježavala deseta godišnjica početka Velikoga ili Svjetskoga rata, drama Vučjak Miroslava Krleže stabilizirala je promjenu na kojoj je njezin autor u shvaćanju umjetnosti i društva odlučno inzistirao. Poslije nepročitanih legendi i zapriječene Galicije (1920), pa nagrađene Golgote (1922), Vučjak je dramaturški, ali i stilski, metaforički, sažeo kompleks zaraćenog društva u unutrašnju dimenziju snažnog naslovnog simbola koji do danas zvuči kao opomena. Hrvatski su se ratovi, nakon što ih je Krleža (jezično) osvijestio kao domobransku historiju pokazali uvijek odveć velikim i premalo svjetskim, pa se u nas i o stotoj obljetnici Velikoga rata, kako ga se standardno memorira u europskoj kulturi sjećanja, o njemu gotovo isključivo govori kao Prvom svjetskom, čime se i nesvjesno zaliha (velikih) razmjera ostavlja za vlastito iskustvo kao posebnu, prije nego opću bol. Skicirajući ga dvostruko komorno, kao daleki, distancirani, ali unutrašnji, domaći prostor te sobnu scenu njegove konferencijske zagubljenosti, Krleža Vučjaku daje razmjer velikoga svijeta iz kojega se, kao američke i ruske iluzije, vraćaju glasovi, poruke koje bi trebalo doživljajno vrednovati prije nego se otputuje. Stoga je Vučjak Ivice Buljana na izvornoj pozornici u završnom računu stoljeća kao umjetnosti i javnosti, s razbijenim ratnim ogledalom na zavičajnom horizontu, glavni kolodvorkrležijanskih postaja kojima se kretao. Buljanovi su Glembajevi na Baltiku i u Leibachu, Kraljevo u Abidžanu i Kolumbo u Podgorici povratna kronotopija Krležinih rasporeda, koji podrazumijevaju identifikaciju ali uvjetuju više od prigodnog konteksta. Krležina je fraza kao antologija sentimentalna, nasuprot atentatorskom dinamitu kao sredstvu za razbuđivanje zemlje koja obično u predvečerje velikih zbivanja nelijepo hrče da bi se u zoru probudila s osjećajem poraza kao stanja duha. Zagledan u njezin predtekst kao žanrovski labilnu građu prevratnih vremena, pisac je osjećajući rat s kojim se njegova kultura probudila tek kada je kao takav završio, redatelju ostavio Vučjak kao osobnu stilsku ljestvicu sve ako ne mijenja težišta: premda nije polemična, Vučjak je drama na humusu mita o oporoj ljepoti graničnog i nedovršenosti."
3
Imao sam krespondenciju s Isabelči o "vučjaku" baš i u vrijeme korone i online kazališta-koju ne mogu iskopat ni da se ranim pa neću po sjećanju navoditi tok iste. Uglavnom ono što je meni upalo u oko kroz kompletnu predstavu je prelazak iz grada na selo u potragu za mirnijim životom koji donsi još sijaset turbulentnih pizdarija kao glavnom premisom drame.
Neka ostane među nama (2010)
Jedna od prvih tema za seciranje na ovom blogu bio je film kategoriziran kao prvi domaći SF iako ne sf sasvim pošto smješten u 2020-u a nije 300 godina u budućnosti sa moderniziranim letećim
prijevoznim sredstvima i laserskim puškama. Iste godine oko Božića sniman je film sasvim drugog žanra-a nikakvog specifičog razloga nema za povezivanje
žanrom 2 različita filma. Koincidencija je samo da su oba domaći prijekti i oba iz 10-e a to je bio početni period veće popularizacije domaće kinematografije.
Period kad se u kino išlo za kupone jedan od prvih pogledanih filmova je bio ovaj gore linkani-"the show must go on" nakon njega ćaća godinu kasnije neki koji je najavljen kao kontroverzan jer o seksu(alnim) igrama 7 sex7 pored svega promaklo mi je 2010-e film iz tog vremena koji je objekt ovog posta. Neka ostane među nama.
"Neka ostane medju nama" je zločesta, indiskretna zagrebačka priča o virovima erotske strasti ispod mirne, trome površine građanske svakidašnjice i običaja. O nečemu što se događa u boljim obiteljima i uglavnom pristojno prešućuje, ali nije zbog toga manje bolno. "
"Noć je, snijeg pada. Mlada zgodna djevojka hoda ruku pod ruku s mršavim, otmjenim i dobro držećim Nikolom (49) i njegovim mlađim bratom, malo punašnijim, zapuštenijim Bracom (42). Krišom ulaze u bolnicu, gdje umire otac njih dvojice, znameniti slikar... Tako počinje priča koja se događa u Zagrebu danas, u rasponu od godine dana, i u kojoj svatko od petero glavnih junaka ima zasebnu, vrlo intimnu priču o svom "duplom životu". Na 45. međunarodnom flmskom festivalu u Karlovym Varyma film je dobio Kristalni globus za režiju te European Screens Label - nagradu za najbolji europski film. Na 57. festivalu igranog filma u Puli osvojio je: Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film, Zlatnu Arenu za režiju, Zlatnu Arenu za nabolju glumicu u epizodnoj ulozi, Zlatnu Arenu za najboljeg snimatelja, Zlatnu Arenu za najbolji zvuk, Zlatnu Arenu za najbolju glazbu, Zlatnu Arenu za najbolju scenografiju te Nagradu FEDEORA - Federation of Film Critics of Europe and the Mediterranean. Na 24. Herceg Novi Festivalu dobio je Zlatnu mimozu za režiju. Na 45. festival glumačkih ostvarenja u Nišu nagrađen je Carom Konstantinom za najboljeg glumca u glavnoj ulozi, Nagradu publike za najboljeg glumca te Nagradu kritike za najboljeg glumca. Na GSIFF New York 2010 International Film Festivalu dobio je nagradu za najbolji film i nagradu za najboljeg glumca (Miki Manojlović). "
Koja debilana da "zločesta" ko da smo u nižim razredima osnovne i sasvim blentavo i nespojivo s tematskom podlogom filma. Film sadrži faktore provokativnosti tim više što se monogoamne veze percipriaju kao jedino što je po narativu-"normalno" pa je istovremeno da će film koji adaptira život lika kojem se ženske samo serviraju kao nekakvom caru-biti kontroverza u tom pogledu kakve taj sreće ima kao faker-s te strane gledano i da će biti provokacija što i je legitimna i potrebna metoda na kojoj se film bazira to svakako. Samo što tako koncipiran film će senzacionalistički biti stavljen u okvire "zločestoće" kao klik bait za koji pregled više bez samog uvida u stanje stvari.
HRT
Miki je zagrepčanec uvjeren je da ima rak u terminalnoj fazi za koji mjesec da je mrtav-dok mu se ne potrvdi da je problem daleko benigniji što ga dovodi do
konkluzije:danas je njegov drugi rođendan-upoznao je još jednu u nizu mladu curu koju je pokupio i zna se-divlje vruče igre. Ima status fakera na kojeg ženske
padaju a on s druge strane ima brak za koji njegova žena misli da je idiličan sjebanog brata koji je isto u bračnim trzavicama plus to alkoholičar. Puno dramatičnosti a i pored toga ne gubi na zanimljivosti. Antagonizam svih vrsta poslovno na privatno privatno na poslovno iako su sve koje je pokupio uglavnom "u prolazu" avantura za jednu večer-ili dan sve više upada u glib toga.
"Upoznajemo dvojicu braće, Nikolu i Bracu, njihove supruge Anamariju i Martu, ljubavnice Laticu, Davorku i Tamaru te djecu. Sve se izmiješalo u dvostrukim životima, paralelnim vezama, u gorkoj i slatkoj priči o neumornom traganju za ljubavlju i srećom..."
Implicirano je na samom početku dosta monotonom-da su odnosi u banani da ne postoji konkretno prikazana situacija-bar ne u slučaju glavnih protagonista koja bi bila korijen udaljavanja osim te u kojoj glavni protagonist dolazi u uvjerenje da umrire od terminalnog karcinoma pa što se ne bi još to malo zabavio kad već može jer male na njega samo padaju? Ali ne, nije stvar u tome-u bračnom životu nije sve idilično jako daleko od toga štoviše što se kasnije potvrdi. Samim time to i je korijen njegovog fakerstva naokolo ne samo što može nego i zato jer ima razlog-nešto što je postojalo u početku toga više nema a kad nečeg što je potrebno nema-tražiš na drugim mjestima. Tu mi je idealna poveznica s postom antagonizam blizine u kojem je tema kratak film iz 2011-e a poanta je bila pribižiti poziciju dvoje u fizičkoj bliskosti a emocionalnoj udaljenosti iako u izavnom seksualnom kontaktu oboje su k'o bića s različitih planeta. Cura traži nešto više, intimnost emociju dok je ovaj po tom pitanju skroz pasivan i ona sama preuzima inicijativu ali ništa od toga a to nema ni u novoj vezi pa se konstantno vraća bivšem očekujući drugi pozitivinij ishod. Jedna veza prekinuta jer nije zadovoljavala ono što njoj treba ulazak u drugu identična situacija psihološka igra je u tome da orbitira na 2 mjesta između 2 lika od kojih ni jedan nije u stanju njoj dati tu intimnost koju ona treba. Ali to je ipak u vezama lakša situacija nego je u brakovima.
Miki je faker mikija sve vole. Bračni problemi koji postanu izražajni-i napeti sa eksplozijama sa ženine strane je tek onda kad ona potvrdi svoje sumnje-da ju vara da joj nabija rogove ali sve u svemu to je bila samo situacija-pravi okidač svega je što je u brak došla monotonija nešto se izgubilo u cijelom tom konceptu.
bbcode image
IMDB
A i on sam na svaku gleda tako kao da sve stoje u redu da s njim flertaju što i rade, ali zanimljivo da ne kod svih ali kod nekih stvar rezultira time da podijele krevet dok istovremeno s druge strane njegov brat alkoholičar ima isto bračnih trzavica ali puno turbulentnijih pored alkoholizma tu je i obiteljsko nasilje, žive razdvojeno ali su još službeno u braku. Komplikacije u potrebama percepciji odnosima mogu biti problem i u vezama i u braku koji je za mene osobno totalno nepotreban i nazadan koncept samo što se to u vezama lakše prekida iz te pozicije-jer puno ljudi se je poistovjetilo s kratkim fimom od gore ona pada u začarani krug što bi tek bilo da je u adaptaciju stavljen bračni a ne partnerski život? Komplikacije u duplo!
"Na 45. međunarodnom filmskom festivalu u Karlovym Varyma film je dobio Kristalni globus za režiju te European Screens Label - nagradu za najbolji europski film.
Na 57. festivalu igranog filma u Puli osvojio je: Veliku Zlatnu Arenu za najbolji film, Zlatnu Arenu za režiju, Zlatnu Arenu za nabolju glumicu u epizodnoj ulozi, Zlatnu Arenu za najboljeg snimatelja, Zlatnu Arenu za najbolji zvuk, Zlatnu Arenu za najbolju glazbu, Zlatnu Arenu za najbolju scenografiju te Nagradu FEDEORA - Federation of Film Critics of Europe and the Mediterranean.
Na 24. Herceg Novi Festivalu dobio je Zlatnu mimozu za režiju. Na 45. festival glumačkih ostvarenja u Nišu nagrađen je Carom Konstantinom za najboljeg glumca u glavnoj ulozi, Nagradu publike za najboljeg glumca te Nagradu kritike za najboljeg glumca. Na GSIFF New York 2010 International Film Festivalu dobio je nagradu za najbolji film i nagradu za najboljeg glumca (Miki Manojlović)."
Vijest o nagradama festivalskim ovim-onim je prepisana s portala linkanog gore-ali ovdje stvarno i je sve odrađeno realistično umjetnički nepretenciozno. Film je više od poročnosti za avanturama iako nije slobodan u smislu ljubavnog statusa to su raznorazni okidači i faktori i štoviše psihologija u pitanju. Lagano se film dotiče tog pitanja ali ne pretendira previše tome.
SFD
Ali kompleksnost filma i situacija mi se asocirala sa 12 godina kasnije snimljenom radio-dramom ugasi to čudo u kojoj su objekt situacije iz susjednih stanova koje čuju preko radija-a ono što je važno i poentirano su dvije prijateljice jedna u braku sa djecom-uvjerena da joj je život super i zanimljiv druga frivolna neudana u neozbiljnoj vezi sa oženjenim partijanerica i za svoj život zarađuje sama. S vremenom izbijaju kompleksi ove kako sam ju onda nazvao-tradicionalna izbijaju na površinu jer se kako sam nazvao ovu drugu-frivolna sve više opravdano osjeća napadnuto od ove ostvarene na pitanju forme btačnog života u kojoj doživi prosjvetljenje da to niti je idiličan idealan niti dobar brak-to je samo problem. S druge strane ova druga frivolna nema takve probleme-uživa u životu i prekida vezu s dotičnim kad to više nije išlo bez komplikacija pravnih emocionalnih ovih onih. Što bi tek bilo da je drama tako koncipirana kao da su ovje u braku? Kemija vremenom prođe kako i ona sama govori sad citiram po sjećanju manje-više i onda monotonija ništa se više ne događa što će joj to. I to je u pravu tu sam definitvno bliži toj poziciji. Isti je slučaj i sa vezama samo se one lakše u prekidaju u smislu toga jer nisu upisane u crno na bijelo služebno. U bračnim trzavicama su stvari daleko gore-što je suma sumarum i adaotirao ovaj film. Dva brata jedan uvjeren da je smrtno bolestan ali koji u braku ima i niz drugih problema najvjerovatnije taj da je nestalo kemije s njegove strane prema njegovoj ženi drugi brat kojem je brak u krizi i žive razdvojeno jer je alkić a-nije poznato od ranije tek kad ta scena dođe u kadar-i fizički nasilnik.
U postu o Petruniji-kojem je jedna od točki bila i referenca na već ranije objavljenu radio-dramu koja je i ovdje rekvizit-je bio ključan moent da su izbori njih obje-i tradicionalne i frivolne legitimni samo pto druga strana nema pravo gledati svisoka i suditi (u ovom slučaju tradicionalna firvolnu) zbog njenog izbora što se ona nije niti ne želi ostvariti u formi u kojoj se ona je. Istovremeno ona ostvrena na tome nema nikaku sreću što osvješćuje kasnije. Kompleksnosti bračnih odnosa dva brata u filmu je u tome što su dugo godina zajedno sa svojim partnericama pa još sve to potpisano i pečatirano a ni jednoj strani se ne da prolaziti kroz postupak razvoda s jedne strane jer žena glavnog protagonista još ne zna iako sumnja za njegovo fakerstvo sa strane a kad sazna ipak ostaju zajedno-moguće i iz same navike a u slučaju njegovog brata postoji distanca u njegovom bračnom životu ali niti oni ne okončavaju stvar ostaju crno na bijelo zajedno iako fizički nisu dok se u vezama te stvari lakše prekidaju i ne postoji ovjeren potpisan i pečatiran potpis po kojemu ste zajedno. Kompleksnost filma je u tome u psihološkim igama ne u "zloćestoći" kako su to na portalima infantilno nazvali.
Ili da se tu dati još jedna parabola-da ostanemo na primjeru kratkog filma od gore seciranog u antagonizmu blizine-da su umjesto cure i dečka u scenarij upisani bračni partneri iz te pozicije ionako kompleksna emocionalno-psihološka stvar bila bi daleko komleksnija pošto pečatirano i potpisano obvezujuća a kad bi došlo do raspada samim time i do kompikacija samo već s te strane gledano. Kao što je situacija 2 brata u filmu kompleksna s te psihološko-emocionalne strane brakova u kojima u korijenu postoje problemi ali su teže podložni okončavanju samim time što su u brakovima u kojima je ili prošla kemija (što je u slučaju veze kad jedna strana više ne osjeća isto samo jednostavno prekine dok je to ovako kad je potpisano kod matičara i popa daleko kompliciranije) ili su raskol potencirali drugi okidači kao u slučaju njegovog brata. A da jedna strana prekine kad više ne osjeća ništa je najlegitimnija stvar na svijetu-što se u društvenom narativu još nažalost dovodi u pitanje kad su i same veze u pitanju sa brakovima još gori slučaj i niz otegotnih okolnosti koje idu s tim kad dođe do raspada potpisanog ugovora. Dva brata imaju svaki svoj specifičan problem koji jednog od njih dovodi do točke na kojoj intenzivno počinje šarat sa drastično mlađima što na kraju eskalira. Nije stvar u njima ona česta popovanja kako je treća strana (u ovom slučaju ljubavnica/e) "rasturila brak" su prazan prigovor jer treća strana u većini slučajeva nije nikakav okidač toga nego-u samom odnosu nešto već određeni period nije po ps-u da je ne bi tražio na drugim mjestima ono što može dobiti u braku.
A da se ovdje dati i još jedna parabola-dodajem post objavljen u stidenom prošle godine priča i scenarij zadržat ću se ovdje samo na jednoj stavki filma koja je ključna za temu. Na stranu što se ponaša neodgovorno kao seronja-ali pritisak bračnog života je to nije to kao kad su bili samo u vezi promjena za 360 još dolazi s dolaskom djeteta pa aj da se još ovu večer izdivlja. Da su kojim slučajem u vezi-možda bi se stvari drugačije odigrale. Ovdje nije odsutstvo ljubavi u pitanju nego samo monotonija koja se vremenom pojačava a njima treba još akcije samo jebiga nisu trenutno u situaciji da si istu mogu dopustit. Stvari su u principu dosta jednostavne psihološki okidači situacije da se može navike i još niz drugih okolnosti su kompletna premisa "neka ostane među nama" a ne fakerstvo glavnog protagonista kao takvo ono je samo rekvizit adaptacije daleko više stvari od toga samog.
To je bila jedna od premisa sa "zimicom" kratkim filmom rezimiranom u antagonizmu blizine djevojka koja iz jedne veze uleti u drugu s očekivanjem nekakve emocionalne refleskije ali toga nema pa se-kontradiktorno vraća kod bivšeg s kojim je prekinula kako se implicira ni manje ni više nego iz razloga što druga strana nije ispunila ono što ona treba. Zato su te situacije zanimljive s psihološke pozicije gledano. Kao u slučaju dvije prijateljice na kavi Prošli smo već kroz priču u par postova izravno i neizravno-ona druga koju sam modalno nazvao frivolna je u vezi-ispostavlja se sa tipom koji je susjed ove tradicionalne a koji ima ženu-frivolnu se ne tiče niti ju zanima njegov privatan život i odnos njoj je samo do neobavezne neozbiljne veze više kao avantura. U čemu treba tražiti korijen što je ovaj produžio dalje? U tome da nešto u samom braku nije kako treba biti kad stvari pređu u nekakvu rutinu druga strana potraži nešto novo izvan toga a to nije problem treće strane ona već klišejziranja baljezganja kako je treća strana "rasturila" brak su ništa više niti manje klišejzirana sranja. Iz 2 pozicije mi je ovaj film iz 2010 spojiv sa nekim aspektima radio-drame iz 2022 je ta situacija koju prolazi ova frivolna-iz veze s oženjenim vidi a i po prijateljici do kuda dovodi brak-do točke na kojoj prođe ljubav zanesenost i onda stvar otiđe u naviku i monotoniju. Doduše u filmu u slučaju Mikija bi to povezao s tim konceptom u slučaju njegovog brata je sve kristalno jasno-alkoholizam i nasliništvo iako i on traži na drugim mjestima malo akcije za razliku od brata bezuspješno. Pored priča o ljubavnim vezama seksu zapravo je u kompletnoj fabuli ta psihološka istanca i dramatika oko svakog ukljčenog kao oblik autoantagonizma.
Pivo nije voda
Newsbarovska satira se bazira(la) u većini slučajeva na političkim/ideološkim pitanjima. Onda aktualnih stranaka i politike-definitivno najbolji konept bolji od sadašnjeg prime-time-a iako niti on nije loš ali orginalno je orginalno. Gledam tako po you tubu i u prijedlog mi izbaci video "pivo nije voda" kakve li su to pizdarije? Ali vidim koji ih kanal objavljuje news bar ovo ni-pod-razno ne može biti loše kad je potvrđena ekipa vrhunskih satiričara iza kanala i ideje.
Radi se o pradoiranju poznatog amaterskog glumačkog trasha krv nije voda primjer kako kvalitetna satirična zajebancija ispadne bazirana na trash seriji dijametralno suprotno onome kad kvalitetno nastaje na šablon kvalitetnih stvari. Eto ništa samo brzinski malo atipičnog humora prije filmskih i kazališnih traktata.
