Sve najbolje
Ništa od televizije, klišejzirano kao svake godine na Božić "sam u kući" evo božićnih preporuka za konstruktivnu zabavu. Da je dostupan online bio bi to film "stric" ali ima alternative. Film standardnog metra "sve najbolje" u 2 djela miks drame i komedije.
Prvi dio
drugi dio
I jedan kratak koji sam već imao u nekom od postova "to se tako ne radi" izrezan iz filma dugog metra "zbog tebe" Iva u zanimljivoj interakciji s pljačkašem na Badnjak.
Interpretacija kroz 2 forme 2/2-djeca sa cnn-a
Tipkao sam nedavno ima par mjeseci brutalan protest protiv poteza kina "cineplex" da u rekordnom roku samo par dana od premijere maknu film sa rasporeda, u vremenskom rasponu
u kojem je to u najmanju ruku apsurdno što je i kratak period da bi i slaba gledanost (koje nije bilo jer se film dotiče važnih pitanja a sve i da je par dana je kratak period da se to ustanovi, ali da se održao duže vjerujem da bi gledanost bila zadovoljavajuća) na
stranu sad moje frustracije potencirane seratorskim poslovnim principima kina koje ni inače ne gotivim to je apsolvirano, nešto drugo je ovdje na stvari.Ono što onda nisam napravio a trebao sam je natipkati svoj pogled na predstava-film relaciji pa da sad kad se skupilo više materijala ispravim grešku.
U postu ispod sam imao primijer 2 različite forme kroz film i predstavu o istoj stvari istim temama ovdje je koncept sličan ali ne sasvim isti postoje ključne razlike.
Imao sam već postova o ovom projektu krajem 2018 i sredinom prošle godine pratio sam taj projekt dok je bio u fazi nastajanja tim više je indisponiranost dupla što nisam uspio pogledat.
"Radnja filma prati period poslije pada Srebrenice, gdje je Dino - kojeg igra Amar Bukvić, izgubio oca i dva brata. Kao izbjeglica odlazi u Zagreb s tetom i petogodišnjim bratom te ga kao ratno siroče šalju izbjegličkim konvojem u Dansku. Dino radi kao ulični čistač, podstanar je, a jedina veza sa svijetom je telefonska govornica iz koje komunicira s prijateljem Fahrom u Sarajevu. Dinin emotivni život promijenit će dolazak nove sustanarke Dore koju igra Iva Mihalić s kojom dijeli sličnu sudbinu - on je preživio srebrenički genocid, a Dora je iz Vukovara. Upitana o razlikama u pripremanja iste uloge za kazalište i za kino, Iva je pojasnila: „Iako su uloge iz istog komada, s obzirom da se radi o dva različita medija, uloge nužno bivaju promijenjene samim procesom adaptacije. Bilo je vrlo izazovno prenijeti ulogu koju sam igrala na kazališnim daska na film. Drago mi je da sam imala priliku doživjeti to iskustvo.“ Amar Bukvić kao glavni glumac filma i istoimene predstave nadodao je: „Izazovno je bilo igrati i na kazališnim daskama, kao i pred kamerom, jer se kazališna priča razlikovala donekle s onom filmskom, jer smo namjerno težište na filmu učinili drugačijim, jer nam je film otvarao neke druge mogućnosti. Predstavu smo odigrali smo preko 100 puta, a film se zapravo nastavlja, tamo gdje predstava staje.“
Glavna razlika između "metastaza" i ovog projekta osim u vremenskim intervalima je i u drastično odstupajućim konceptima ovo
izgleda i tim više kompleksnija realizacija. Projekt "metastaze" se odigravao istovremeno paralelno su bili film i predstava "djeca sa cnn-a" su prvi put kao predstava odigrani na Histrionima 2008. film je sniman 9 godina kasnije (prvi kadrovi snimljeni 2017, zadnji početkom 2019.) a premijera je održana tek pred par mjeseci. To je tako kad se ulaže u sve i svašta samo ne u korisne stvari, to ionako poražavajuće stanje još je stanje s koronom zakompliciralo realizaciju premijere, brzinska digresija. Druga stvar osim vremenske razlike od kazališnog do filmskog projekta je i dijametralno-suprotna situacija. U predstavi je radnja početkom devedesetih, Iva Mihalić i Amar Bukvić su djeca on je iz Srebrenice ona iz Vukovara. Predstava je interpretacija njihovog djetinjstva u ratnom vremenu i što sve prolaze kao djeca-izbjaglice. U filmu su Iva i Amar ponovo u istim ulogama kao u predstavi ali je ovdje situacija druga. Iste uloge u drugoj situaciji. Poveznica sa predstavom je njihovo ratom zajebano djetinjstvo
ali ovdje je bitna razlika da događaji u filmu adaptiraju period deset godina kasnije od onih u predstavi, ovdje su odrasli ljudi i (što je vidljivo iz službenog trailera koji sam bio i ubacio u ovaj post pred samo premijeru) film adaptira njihove živote sa vidljivim stanjem stvari da je na dosta događaja u sadašnjosti djetinjstvo
načeto ratom imalo utjecaj. Dodatno u prilog detaljnosti filmskih stavki u stavio sam poveznicu na službenu instagram stranicu filma kreiranu pred samu premijeru u Sarajevu. Objave sa purukom što su doživjeli kao djeca koja su neposredno svjedočila ratnom stanju dodatno daju na reslističnosti i emotivnom impulsu.(digresija:za pogledati objavu treba se logirati mailom)
Za kompletan dojam trebalo bi pogledat film, okolnosti su jebiga tako ispale da mi nije bilo izvedivo, samo što i na osnovu informacija koje imam iz priloženog se vidi da su "metastaze" i "djeca sa cnn-a" kao filmski i kazališni projekti u konceptima
dijametralno suprotne stvari ne samo temom radnjom nego i konceptom. Druga zanimljivost je pored svega toga što obje imaju
intenzivan doticaj s realnošću, svaki projekt na svoj način. Iz drugih kuteva problematiziraju ratno i post-ratno stanje u jednom
primijeru kokuzi, alkoholičari narkomani u drugom djeca izbjeglice iz Srebrenice i Vukovara i u filmskoj adaptaciji odrasli ljudi
kojima je djetinjstvo u ratnom stanju na puno načina odredilo živote. Iz trailera vidljivo svašta je u pozadini glavne priče
bazna fabulacija je djetinjstvo osakaćeno ratom život dvoje izbjeglica iz Srebrenice i Vukovara a pored trauma iz djetinjstva socijalni problemi politika i spojevi prošlosti i sadašnjosti.
Druga poruka koju ovaj staro/novi projekt "djeca sa cnna" šalje je da se ne zaboravi.Iz službenog teksta:
"Naš film, kao i istoimena drama, nastao je iz potrebe da ne zaboravimo strašne zločine kojima smo svjedočili te budućnosti koju moram živjeti uz traume koje nas i danas prate" pojasnila je redateljica filma Aida Bukvić, koja je kazališni dramski tekst prilagodila filmskoj priči te nadodala „Snimanje filma išlo je na “vlastite mišiće” zahvaljujući tvrdoglavosti, upornosti i dobroj volji i želji cijele ekipe. Gotovo sedam puta smo ponovno dizali i okupljali set, a svi koji se bave filmom znaju da je to poprilično težak proces. Prva klapa pala je u desetom mjesecu 2017., a zadnja krajem siječnja 2019.“
Premijera filma je bila par mjeseci nakon početka rata u Ukraini, što je dodatno dalo na težini poruku koju film i predstva šalju.
U rtl-direktu je gostovao Amar Bukvić njegova izjava:
"Djeca s CNN-a je priča o dvoje mladih ljudi, Dora je iz Vukovara i Dino iz Srebrenice koji se nalaze u stanu i igrom slučaja žive zajedno. Izgubili su svoje najmilije i u pokušavaju u ovom ravnodušnom svijetu pronaći svoj put i nekako živjet svoj život dok se ljudi prisjećaju tih događanja na obljetnice, a oni tim moraju živjet cijeli svoj život", objasnio je Amar.
Tajming izlaska ovog filma je pogođen, kazao je Amar, i zbog rata u Ukrajini jer se tamo događa jedna nova Srebrenica."
Tajming izlaska ovog filma je pogođen, kazao je Amar, i zbog rata u Ukrajini jer se tamo događa jedna nova Srebrenica."
Uvijek aktualan i važan film tim više je apsurdan i poražavajuć potez cineplexa povlačenje filma iz distribucije samo par dana od
premijere. To je ekstremno kratak period da film pogleda više ljudi, da ostvari neku gledanost a sigurno bi bila na zavidnoj razini
jer se bazira na gledanoj predstavi i jer se dotiče važnih pitanja i šalje hvale vrijednu poruku. Što se tiče 2 različite forme ima još
zanimljivosti po jednom drugom parametru samom postupku nastajanja filma konkretno reinterpretaciji iste uloge u drugom mediju što nije čest slučaj da se tako potrefi ista filmska uloga kao i kazališna. Nedavno sam čitao zanimljiv intervju s Ivom u kontekstu posta o projektu "djeca sa cnn-a" na predstava-film relaciji.
“Moram priznati kako mi je to bio jako čudan osjećaj. Kod nas glumaca tijelo pamti i ono želi odigrati neke scene kako smo to činili u predstavi, ali svijest kaže “Ne, ne, ne, ovo je film”. Bio mi je interesantan prostor između toga, kao glumici izboriti se s time. Pod time smatram da je različit medij, a sličan tekst. Zanimljiv put transformacije, bio mi je izazov”, kazala nam je Iva o ovom iskustvu."
U puno stvari isti u puno dijametralno-suprotan koncept, iste uloge ali u drugom vremenu drugim situacijama i drugoj formi. Drastična je razlika najviše u formi, ne samo što postoji razlika u vremenu i situacijama od onih adaptiranih u predstavi nego i
zbog podsvjesti kako su te uloge izvedene u formi predstave. Sličan tekst ne u svemu isti. Dodat ču kao promatrač filma i predstava općenito još jednu važnu stvar koju uočavam. Razlika između filmskog seta i kazališnog je drastična. Kazališna scena je više prostora u jednom, i onaj eksterijerni dio. Filmski je (bar onaj eksterijerni dio) na raznim lokacijama u gradu. Film je sniman jedan dio u Zagrebu drugi u Sarajevu, najviše eksterijera u Zagrebu snimano je na Gornjem Gradu, što je atraktivna lokacija.Ali nije stvar u setovskim razlikama osim u kontekstu vizualnog dojma nego u laganom odstupanju od izvorne teme u predstavi, iz priloženog se vidi da je film svojevrsni nastavak predstave. Zanimljiva stvar je pročitati koje sve faze prođu glumci u ovakvim projektima iako je to kod svakog individualno svi imaju neki svoj pogled na situaciju. Ovo kod Ive je zanimljivo daje na neki način predodžbu o samom postupku internalizacije što je dodatna zanimljivost koja je povezana sa filmom. Zanimljiv je individalistički kut gledanja na relaciji predstava-film.Iz perspektive glumaca režisera scenarista i kompletne filmske ekipe je posebno zanimljiva i konstruktivna stvar pročitat njihov dojam o filmu i izazovima prenošenja istih kazališnih uloga na film. Dobija se šira slika ne o filmu samom nego i postupku njegove kreacije u više stavki. Iako mi poprilično fali materijala jer nisam pogledao predstavu film sam mislio pogledat, natruhe informacija o događajima iz predstave su mi donekle dali sliku iako to nije ni blizu onoga kad se pogleda, samo eto na puno stvari na koje bi htjeli nemamo utjecaj.
Da se vratim na film i predstavu iz prethodnog posta- ako imaju neke poveznice onda je to realizam ratnog i post-ratnog stanja
u prvom slučaju problematizira se obiteljsko nasilje, kriminal alkoholizam u drugom projekt predstava-adaptacija trauma koju rat
ostavlja posebno na djecu, projekt film- događaji deset godina nakon onih iz predstave, ono što je sigurno premisa je to da im je
ratom osakaćeno djetinjstvo odredilo živote. Imaj još nekih političkih stvari (vidljivo iz trailera) ali neću o njima inserti su prekratki
za neke pretpostavke. Dodatno iz izjave redateljice o filmu:
"Naš film, kao i istoimena drama, nastao je iz potrebe da ne zaboravimo strašne zločine kojima smo svjedočili te budućnosti koju moram živjeti uz traume koje nas i danas prate" pojasnila je redateljica filma Aida Bukvić, koja je kazališni dramski tekst prilagodila filmskoj priči te nadodala „Snimanje filma išlo je na “vlastite mišiće” zahvaljujući tvrdoglavosti, upornosti i dobroj volji i želji cijele ekipe. Gotovo sedam puta smo ponovno dizali i okupljali set, a svi koji se bave filmom znaju da je to poprilično težak proces. Prva klapa pala je u desetom mjesecu 2017., a zadnja krajem siječnja 2019.“
Ono što je posebno hvale vrijedna stvar u kompletnom projektu je idealizam koji je potencirao da predstava dobije drugi dio u
obliku filma- da se zločini ne zaborave. Ispunjena je poanta filma kao umjetnosti, da mijenja društvo na bolje, jedina falanga osim što nije bilo prilike pogledat predstavu (kad sam bio u periodu povratka u kazalište više nije bila na repertoaru) je i što
zbog imbecilne politike cineplexa nije bilo prostora pogledat film. Živimo u vremenu brzog tempa života kad se i ulaznice trebaju
tempirat mjesecima unaprijed.Cineplex ko vas jebe, da sam pogledao film post bi bio detaljniji ovako su neke ključne stvari ostale "visjeti u zraku" U svakom slučaju ovdje ima sasvim dovoljno materijala da se oba projekta rangiraju kao hvale vrijedni projekti . Iz vijesti o svjetskoj premijeri
“Naš film ‘Djeca sa CNN-a’ nastao je prvenstveno iz ljudske potrebe iz koje je nastala i drama ‘Djeca sa CNN-a’, poslije objavljenih snimaka smaknuća mladih Srebrenićana koje su snimali sami zločinci. Film nosi snažnu poruku o prošlosti kojoj smo svjedočili i neizvjesnoj budućnosti punoj traumi u svijetu u kojem živimo te kroz emotivnu ljudsku priču otvara nekoliko bitnih pitanja naše neuralgične stvarnosti. Da nije te ljudske potrebe ne bi bilo ni filma, koji je dugo i mukotrpno nastajo uz kreativnu ekipu koja je i sama vjerovala da iz te ljudske potrebe može nastati umjetničko djelo snažne poruke”,
Priča u kojoj se puno ljudi prepoznaje, važna pitanja i još važnija poruka koju šalje. Da nije povučen svjetlosnom brzinom nakon kino-premijere sigurno bi ostvario iznimnu gledanost.
Vezano za projekt iz prethodnog posta povezano sa ovim, 2 projekta kroz film i predstavu, o različitim stvarima sa drugim konceptima. Poanta objavi je bila prikaz kako se u više slučajeva da napraviti kazališna i filmska verzija jedne stvari sa manjim ili drastičnijim izmijenama.A može ih se iako nepovezane dovesti u svezu poruke koju svaki na svoj način šalju, razlika je u principu u fokusu. Ovo je trebalo odvojiti u 2 posta jer su odvojene teme , 2 primijera kazališne i filmske verzije "metastaza" i "djece sa cnn-a" a sasvim koncepcijski tehnički scenaristički drugačije izvedeno.Filmovi i predstave 2 različita projekta sa visokom umjetničkom vrijednosti koji odašilju važnu poruku samo konstantno podizanje svijesti realne interpretacije onog što su neki proživjeli može polučiti promijenu na bolje. Iz priloženog se vidi da se predstava i film (u biti ekipa koja ih je radila) vode idealističkim principom šalju poruku da se prošlost ne zaboravi, da se ne ponovi u budućnosti.
Još moram dodat potencirano ovim sranjem u kojem sjeku
"troškove" segregirajući radnike a sad i umjetnost i umjetnike da bi više imali za svoje "mirovine" za koje ionako ništa ne rade da bi se imalo za mirovine lažnih branitelja invalida,kojekakvih markićkansko-batarelovskih bolesnih organizacija itd. a sad je još jedan slučaj kad je na piku umjetnost moram ovo dodat. Filmski projekt "djeca sa cnn-a" je režiran u osobnoj produkciji iz intrvjua:
"Da, u produkciji Kreativna De kultura, a koproducenti smo moji tata i sestra, Edib i Lejla Ahmetašević i ja. Okupili smo se oko tog projekta na kojem radimo posljednje dvije-tri godine i u listopadu smo počeli snimati. Scenarij filma bitno je drukčiji od predstave, a njega također režira moja sestra Aida Bukvić i do sada smo imali 20 dana snimanja. Na polovici smo i mislim da ćemo imati još dva, tri dana snimanja u veljači pa nastavljamo krajem ove godine. Htio bih zahvaliti svima koji na projektu rade pro bono: šminki, garderobi, glumcima, cijeloj ekipi. Uvijek je teško kada iza sebe nemate veliku logistiku i budžet, ali mi hrabro idemo u to i nismo htjeli čekati da nam netko drugi da vjetar u leđa. Okrenuli smo se vlastitoj produkciji, ali nadam se da će projekt prepoznati u HAVC-u i da ćemo dobiti njihovu potporu zato što je riječ o projektu koji je uistinu važan za Hrvatsku jer govori o Vukovaru i Srebrenici te o nekim aktualnim temama, npr. izbjeglicama u Europi i potencijalnom terorizmu, a zapravo je ljubavna priča."
Idealizam, konstruktivnost kreativnost potencirali su realizaciju ekranizacije predstave kao njen svojevrsni drugi dio 3 godine snimanja 2 godine čekanja do premijere. Impresivno s jedne strane kako se i sa malo kapitala napravio-iz trailera i izjava samih vidljivo-kvalitetan film s druge poražavajuće do razine travestije što se ulaže u sve i svašta a skoro ništa u umjetnost koja je nacionalni identitet a i stvar koja mijenja društvo na bolje. Iako u principu ne volim spojlove pročitati koju recenziju ne može biti loše, ionako po individualističkom principu svatko izvlači svoju interpretaciju. Recenzija doduše sadrži jednu bljezgariju koja veze s vezom nema ali ako se to izuzme jer je u kompletnom tekstu jedino dotična bljezgarija očita i u principu ju ni ne treba komentirat, jedna stvar daje informaciju o konkretnoj razlici filma od predstave.
."film je fabularno izdašniji utoliko što se fokusira na traumatična iskustava koja posljedično ostaju na mladim ljudima stasalima u ratnim okolnostima, a koji stoga bivaju prijemčivijima za manipulaciju koja potencijalno vodi i k terorizmu".
Ovo vodi u premisu o fokusu predstave na ratno stanje koje se odigrava o životu u samom stanju rata, film je više fokusiran na post-ratne traume sad odraslih ljudi kojima je djetinjstvo istraumatizirano ratom. Detaljnije još neke važne stavke nisu izostavljene:
"Filmsku dramu izvanredno prati glazba Nikše Bratoša koja podcrtava ne samo fabularno ključne momente, već detektira kako likovima, tako i publici, emotivne neuralgične točke.
Upravo jedan takav trenutak se odvija kad Vukovarka za potrebe prekarnog angažmana pjeva sevdalinku »Žute dunje« pri čemu se, uz pretpostavku nespretnosti za potrebe filma, itekako razaznaje ugodan vokal Ive Mihalić.
Dodatna vrijednost ovog dirljivog filmskog projekta leži u obiteljskoj priči kojom je pogonjen".
Upravo jedan takav trenutak se odvija kad Vukovarka za potrebe prekarnog angažmana pjeva sevdalinku »Žute dunje« pri čemu se, uz pretpostavku nespretnosti za potrebe filma, itekako razaznaje ugodan vokal Ive Mihalić.
Dodatna vrijednost ovog dirljivog filmskog projekta leži u obiteljskoj priči kojom je pogonjen".
Iz samog praćenja projekta u fazama nastajanja, trailera, vijesti/izjava o projektu samom i njegovim razlikama u odnosu na predstavu vidljivo je da se radi o kvalitetnoj i hvale vrijednoj ekranizaciji predstave. Iako bi mi falila podloga jer predstavu nisam gledao iz priloženog se vidi da bi se dalo uloviti nit, da cineplex nema takvu apsurdno seratorsku politiku povlačenja filma par dana od premijere ili da nije jedni kino-distributer. Nažalost i po pitanju televizije je iluzorno očekivat premijeru bar u skorom roku, iako je većina novih filmova kratko od kino-premijere emitirana na televiziji baš sam po pitanju ovog filma skeptik. Ni komercijalne ni nacionalna tv se ne ubijaju previše da javnosti približe nove domaće filmske projekte ali neću ništa unaprijed, situacija ide na bolje. Prije par dana sam na hrt-u gledao 8.povjerenika tako da je još svašta moguće domaći film je u fazi sve veće popularnosti a ima i zašto jer su realizam i umjetnička vrijednost podloga.Nakon "šaranja" po stranicama za koji info više o filmu detalji koji su mi se ponudili kao na pladnju samo su još više potencirali moj interes za gledanje.
"što je Srebrenica naspram New Yorka" citat iz scenarija misterij za nas koji (nažalost) nismo gledali a pored svega navedenog i to je u nekom kontekstu, šalje neku (skrivenu?) poruku.
Predstava se 2008. preselila iz Sarajeva i u Zagreb, tj. dobila hrvatsku verziju u produkciji Histriona, s Aidinim bratom Amarom Bukvićem i Ivom Mihalić (oboje odlični), koja je na Marulićevim danima u Splitu osvojila nagradu publike, a i glavni glumac je višestruko nagrađen. Dvanaest godina kasnije, predstava je i filmovana s istom autorsko-glumačkom ekipom.
Hvaljena kazališna predstava stvorena je 2005., napisao ju je Amir Bukvić, režirala njegova kćerka Aida, a govori o trumatiziranim mladim ljudima Dinu i Dori (Semir Krivić, Amra Kapidžić) koji se sreću i zbližavaju u Zagrebu, nakon što su pojedinačno proživjeli i preživjeli užase rata u Srebrenici i Vukovaru kao djeca čije su se fotografije vrtjele na rečenom CNN-u.
Za razliku od američke i svjetske kinematografije, hrvatski film rijetko preuzima predloške iz kazališta (npr. “Kauboji”, “Plavi cvijet”), jednako kao što i kazališni redatelji ne postaju često filmski (Bobo Jelčić; “Obrana i zaštita”, “Sam samcat”). Prijelaz s kazališta na film nije uvijek lagan i to se vidi na primjeru “Djece sa CNN-a”
Za razliku od američke i svjetske kinematografije, hrvatski film rijetko preuzima predloške iz kazališta (npr. “Kauboji”, “Plavi cvijet”), jednako kao što i kazališni redatelji ne postaju često filmski (Bobo Jelčić; “Obrana i zaštita”, “Sam samcat”). Prijelaz s kazališta na film nije uvijek lagan i to se vidi na primjeru “Djece sa CNN-a”
Novost mi je da je predstava prvi put izvedena 2005. ali u interpretaciji drugih glumaca, na Histrionima 2008. je prvi put odigrana u ovoj postavi koja je i na filmu (glavne uloge Amar i Iva) godine izvođenja predstave rezultirale su idejom prenošenja priče na film. Što mi se posebno sviđa u svemu je isticanje specifičnosti i uvjetne unikatnosti naše kinematografije prenošenja predstave na film, ili filma u kazalište kao što je bio slučaj sa zagrebačkim klasikom "tko pjeva zlo ne misli" iako upada u oči nebuloza u tekstu "za razliku od američke i svjetske kinematografije" posebno američke- kad je kod njih napravljena ekranizacija predstave ili je film dobio kazališnu verziju? možda postoji nešto u europskoj kinematografiji po toj šabloni zato je unikatnost uvjetna kategorija, ali u američkoj toga nema. Iz izjava ekipe okupljene na filmu i kadrova samih vidi se da je realizacija bila zanimljiva, izazovna i kompleksna ali i da je napravljena kvalitetna i uspješna adaptacija predstave na film.
Kod ovakvih projekata uvijek postoji doza neizvjesnosti kako će proći kod publike iz teksta o napokon održanoj premijeri
''Nemamo zapravo tremu kako će se film primiti, bitno nam je da što više publike dođe, imali smo nekoliko zatvorenih projekcija i premijeru u Sarajevu i zapravo su vrlo iste reakcije, vrlo emotivan film'', kaže Amir Bukvić.
''Zapravo jedan jako lijep, jako nježan projekt u smislu rada, i samog teksta koji je dirljiv, ipak je nažalost podloga realitet rata'', dodala je Iva Mihalić.
''Zapravo jedan jako lijep, jako nježan projekt u smislu rada, i samog teksta koji je dirljiv, ipak je nažalost podloga realitet rata'', dodala je Iva Mihalić.
Na neki način sigurna postavka za prolaznost filma bila je istoimena uspješna predstava na kojoj se bazira, i važna tema sa važnim intencijama-porukom koju šalje da se ne zaboravi i da se ne ponovi. Film koji svakako treba pogledat osjećaj za kvalitetu me rijetko može zavarat a ova ekranizacija predstave ima sve stavke koje svaki kvalitetan film s umjetničkom vrijednošću mora imat. Ovo je klasičan primijer domoljublja kroz umjetnost kreacija nečeg kvalitetnog kroz pune 3 godine što se bavi pitanjima realnosti života i šalje poruku humanizma. Još malo o projektu
I malo filmskih kadrova...
UPDATE 17.12. Potencirano pretencioznimsranjem od članka dodajem još ovo u svrhu pobijanja nebuloznih dezinformacija i krivih interpretacija. Koji je dotični film gledao nije mi jasno, niti o kakvim se "pretencioznosti" i "light nacionalizmu" (što god ta nebulozna sintagma značila) radi, jer ovaj film ima antiratnu konotaciju, anacionalističku sa porukom očuvanja sjećanja i slanjem poruke da se ne ponovi. Iz kadrova vidljivo i očekivano film se ne dotiče ničeg što se u stvarnosti ne događa pitanja sa nacionalističkim backgroundom ne u smislu poticanja na nacionalizam nago sa namjerom problematizacije istog. Film baziran na antiratnoj drami veze ne može imat sa nečijim infantilnim premisama o "pretencioznosti" i "light nacionalizmom" Jedino što je pretenciozno u kompletnoj priči su ovakve bljezgarije koje veze s vezom nemaju. Ako netko na osnovu službenog trailera, samih izjava ekipe a posebno ako ima iza sebe pogledanu predstavu pa nakon toga i film ima osnova svoje fiks ideje prikazivati kao "argumente" to ipak ide isključivo na njihovu štetu. Najlakše kritizirat, srati imati morske ideje kako je to "trebalo" napravit a sami nisu u stanju napraviti ništa. Pune 3 godine rada na ovom projektu dokazuje da se radi o kvaliteti i da je bilo prostora paziti na svaku stavku koja je ključna, samo da bi se nešto svatilo potrebna je određena doza inteligencije.
Interpretacija kroz 2 forme 1/2-metastaze
Film "metastaze" je u biti ekranizacija romana iz 2006 o životu klateža alkoholičara sa dna društva. 2009 je napravljena ekranizacija a 2016. je snimljen "zg 80" sa događajima koji su prethodili ovima u bliskoj prošlosti interpretirani u "metastazama" Ali ovdje neću o romanu koji nisam niti čitao nego o filmu i
predstavi. Interpretacija istih stvari kroz 2 različita izražaja pred kamerom i uživo na pozornici. Sve ima svoje prednosti, na film se
konstantno može vraćat, na kameri se zbog blizine bolje vidi glumačka (ne)uvjerljivost. Kazalište je scena uživo događa se u trenutku gledanje filma uživo je specifična stvar koja ima prednost.
U Kerempuhu sad već prije dosta godina sam gledao predstavu koja je u odnosu na film daleko bolje ostvarenje, najviše jer ima natruhe humora a film je čista brutalna realnost.
"Droga i alkohol odavno su velik problem naše stvarnosti. Odavno se, pak, pokazalo da didaktični tekstovi, kad je rijč o prevenciji i borbi protiv narkomanije, ostaju neučinkoviti, čak izrazito odbojni, Predstave koje u “Kerempuhu” tretiraju temu o drogi istodobno žestoko govore protiv droge i narkomanije, vjerujemo upravo onako kako treba – bez okolišanja i bez zarivanja glave u pijesak. Svjesni smo da izravan pogled u zbilju izaziva nelagodu baš kao kad pogled u vlastito zrcalo otkrije novonastale bore, podočnjake ili poneki prišt, ali razbijanje ogledala nikada nije uvrštavano u kozmetičke tretmane. Po svome habitusu kazalište “Kerempuh” posljednje je koje bi okretalo glavu od zrcala i poziva svoju publiku da klikne “Car je gol”, makar se i samo ponekad osjećali carevima.
Duško Ljuština, ravnatelj Satiričkog kazališta “Kerempuh”.
Iako postoji razlika u glumačkoj postavi u predstavi poanta je ista kao i na filmu, u predstavu je uključen dio likova iz romana koji
su isključeni iz filma a kod onih koji su u filmu i u predstavi (samo u interpretaciji drugih glumaca) su u drugim scenskim situacijama nego na filmu.
Ovo će biti podijeljeno u 2 posta jer se radi o 2 različita projekta.
