Les Années
Prva francuska adaptacija kazališne predstave u zagrebačkom HNK je bila "Glumica" Pascala Ramberta o umirućoj glumici ruskog kazališta. Priča o životu općenito doduše suvremena predstava u kontekstu ne samo scene nego i vremena. Po riječima redatelja
"Autorski nemam velik raspon tema i to je, mislim, prekrasno - imati malen raspon i po njemu kopati. Ljubav, potreba za njom, njen gubitak, početak i kraj, prvi put, vaša prva ljubav ili prvi put da vam se u životu dogodi nešto ključno, smrt, smrt onih koje volimo, bolest, to su stvari koje me zanimaju. Kako ljudi stare, to se više i pitaju što im je u životu bilo važno, a ja vjerujem da nakon čitavog tog putovanja naprijed-natrag, rada, upoznavanja ljudi i upadanja u nevolje shvate da je ljepota svega to što su nekoga voljeli, barem jednom, i što je netko volio njih. Jer što je, na koncu, važnije od toga"?
Kod francuske kinematografije se standardno očekuje realizam ono šro umjetnost i mora biti-projekcija i korektiv društva isto to imaju talent prebaciti i na kazališne daske. S ovom novom je u pitanju adaptacija francuskog romana "godine" takozvano "putovanje kroz vrijeme" drama je suvremena ali vraća u prošlo stoljeće sve do početka ovog. Kao početak navedene su 40-e godine prošlog stoljeća. Koju godinu unazad imao sam spontanu prepisku s Teutom negdje u komentarima, mislim čak kod nje-o video-igricama. Onda sam se sjetio jako popularne pucačine s kraja devedesetih i početka dvijetisućitih, u živom sjećanju mi je medal of honor:underground za današnje standarde trash grafika ali za onda izuzetno napredno a priča je skoro filmska-za dodavanje na realističnosti stavljeni su između misija i dokumentarci iz vremena drugog svjetskog rata. Elem radnja počinje u okupiranoj Francuskoj od strane nacista i višijskog režima, a protagonistica igre je članica francuskog pokreta otpora. Bez panike neće ovo bit recenzija igre ovo je samo u kratkim crtama. Poanta je da je ta priča prikaz jedne strane tog vremena-kroz isključivo ratnu priču i bitku za oslobođenje. U predstavi se dotiču tih vremena ali u daleko širim kontekstima od samo tog jednog. Godine
"Godine (Les Années) nobelovke Annie Ernaux autobiografski su roman u kojemu se vještim književnim postupcima i rafiniranim stilom individualna i kolektivna iskustva sjedinjuju u zajedničko, rekonstruirano sjećanje. Na poroznim granicama između poetskog stila i dokumentarnosti Ernaux u trećem licu vodi čitatelje gustim tkanjem svojega autofikcijskog teksta nižući snažne i upečatljive slike francuske prošlosti – od 1940-ih godina do početka 21. stoljeća. Satkan upravo od slika, ovaj slojeviti roman zahvaća različite aspekte svakodnevnog života s naglaskom na žensko iskustvo prožeto društvenim i političkim silnicama. Sazrijevanje, prijateljstva, obiteljski i ljubavni odnosi, istraživanje i izražavanje vlastite seksualnosti, politički i povijesni prevrati, masovna i visoka kultura, utjecaji katoličkog odgoja, ženska prava i konzumerizam neke su od tema koje Annie Ernaux maestralno opisuje u asocijativnim sljedovima intimnih fragmenata koji postaju univerzalan doživljaj.
U adaptaciji romana Annie Ernaux redateljica Jovana Tomić i dramaturginja Mirna Rustemović usredotočile su se na povijest žene koja razmatra svoje mjesto u svijetu uviđajući vlastitu prošlost u društveno-političkom kontekstu i u najintimnijim odnosima. Tretman tijela važna je točka u priči i jeziku predstave. Tijelo i tjelesnost prizma je kroz koju se može promatrati cijeli život, ali i osobna i politička povijest žena. Svojom iskrenošću i humorom Annie Ernaux osvaja publiku, pa njezina priča postaje univerzalnom i tiče se svih nas."
U adaptaciji romana Annie Ernaux redateljica Jovana Tomić i dramaturginja Mirna Rustemović usredotočile su se na povijest žene koja razmatra svoje mjesto u svijetu uviđajući vlastitu prošlost u društveno-političkom kontekstu i u najintimnijim odnosima. Tretman tijela važna je točka u priči i jeziku predstave. Tijelo i tjelesnost prizma je kroz koju se može promatrati cijeli život, ali i osobna i politička povijest žena. Svojom iskrenošću i humorom Annie Ernaux osvaja publiku, pa njezina priča postaje univerzalnom i tiče se svih nas."
INSTAGRAM STORY
Konstatno aktualna tema. Kad smo kod Francuske-iako se radnja predstave ne odigrava tamo ali je u adaptaciji redatelja iz francuske a adaptira život na Siciliji, tamo je "meta" Juanovo "bludničenje" i šaranje u izvanbračne avanture što rezultira zgražavajućim reakcijama okoline koja se vodi puritanskim moralizmom a licemjerje njega kao protagonista drame ispada obrambena reakcija kojoj je korijen petljanje drugih u osobne slobode. Ironično ovdje je u pitanju muška poročnost iako je općenito na meti tog narativa više ženska strana. Što me refleksivno asociralo na konkretno ženski slučaj u nebeskom svodu predstava o potčinjenosti ženske strane ali iz istog kuta u kojem su one i žrtve i one koje provode taj narativ koji ih unžava. Kao da ne znaju za bolje. Ima u istoj referenci na aktualne stvari iako stavljena u 18.stoljeće.Repriziram prigodno ovdje dio iz "nebeskog svoda"
"Kao jedna od početnih premisa u samoj najavi predstave je problematiziranje patrijahata. Zato su prigodno ovdje stavljene reference na "genijalnu prijateljicu" i "don Juana"+ na "nestajanje" koje je u kontekstu ovog asocijacija na situacije pucanja pod pritiskom. Prva stvar koja je ovdje specifična je to da je meta problematizacije onaj ženski patrijahat. Radnja je u 18.stoljeću ali nije poanta vraćanje u prošlost nego kompromitacija sadašnjosti. Kompromitacija primitivnih mentalnih sklopova sa identičnim mentalnim postavkama kao i onda. Seciranje modernog društva i mentaliteta. Materijala iz reale ne fali inferiorne bezveznjače koje podržavaju klečavce koji bi i glupačama kao što su one oduzeli njihova prava su najbolji materijal koji odgovara tom ženskom obliku patrijahalnosti-još i ljigavijem od onog u muškoj varijaciji. Viđene su natruhe ženskog patrijahalizma u "genijalnoj" u "nebeskom svodu" je taj problem još više konkretno fiksiran na ženske uloge."
Po sličnom principu i "godine" su "ženska" predstava putovanje kroz vrijeme na relaciji nekad i sad. Politička i društvena situacija u principu nepromijenjena. Može provncijalac iz provincije ali provincija ne može iz njega. Čast iznimkama koji su dosegli stepenicu više ali u svakom se vremenu nađe zagovornika primitivizma samo s razlikom da je danas otpor represiji nazadnjaštva žešći. Luki se svojevremeno žalila na kazališnu modernizaciju "mjere za mjeru" na način da je scena i kostimgrafija modernizirana čak mi je zalijepila i citat Čadeža (no hard feelings drugarice) nakon kojeg sam morao stavit prst u grlo kad god imam peh pročitati nešto od tog tipa to mi je instantna reakcija. Elem, modernizacija je ovdje bila ključna jer su i vremena moderne tehnologije a mentalitet (posebno u recimo Poljskoj ili Iranu) je nepromijenjen, napredovalo se teghnološki ali ne i mentalitetom. Modernizirani Shakesprerae je eksperiment kako bi raj nazadni puritanski narativ funkcionirao u današnjem vremenu a to je nužno iz par ključnih razloga. Prvo jer je realan problem, mora se ponekad eksperimentirati i ići u korak s aktuaonom situacijom ali ima još, s obzirom kakvo je stanje-to nažalost izgleda kao neka budućnost. I i kompromitira licemjernost konkretno onih na vlasti koji su kroz cijelu povijest dvolični seronje. Po izjavi Gorana Grgića u hrt-ovoj emisiji:
"Shakespare se poigrava sa nogim temama, ovdje se poigrao sa jednom priču o vlašću. Poigrao se s time da vojvoda koji vodi taj grad na početku drame odluči da više to neće raditi nego da će prepustiti nekome za kog misli da je pošten da će voditi lakše i da će sprovesti zakone koji su na snazi jako oštri ali vojvoda ih nije provodio jer je bio recimo to tako liberalan ali dao je jednom čovjeku evo daj ti probaj naučiti ljude da poštuju vlast."
Elem od svih predstava navedenih najizravnije o tom problemu je adaptirano kroz "nebeski svod" "godine" su kombinacija političkog i društvenog stanja u različitim vremenima.
INSTAGRAM STORY
"Iskrenost i izravnost bez zadrške u preispitivanju osobnog u relaciji s društveno-političkim glavna je odrednica narativa, pa tako u prvi plan dolazi ranjivost glavne junakinje koja je ujedno i njezina najveća snaga. Godine se usredotočuju na žensko iskustvo, stavljajući u prvi plan teme sazrijevanja, seksualnosti, ljubavi, obitelji, prijateljstva i političke svijesti, otkriva redateljica Jovana Tomić."
Ljubitelj sam klasika posebno ruskih a i oni su u svom vremenu bili suvremene drame isto podložne modernizaciji kroz vrijeme. "Godine" kao adaptacija suvremenog romana vraćaju u prošlost do nekih godina u ovom stoljeću. Ratne godine nakon toga post ratne, asociralo mi se samo od sebe na Napulj u pedesetim godinama prošlog stoljeća sijaset problema-post-ratna skoro bankrotirana zemlja ratne traume a najviše što je u fokusu-dvije klinke koje su odrastale i toj toksičnoj patrijahalnoj okolini. U najavi je ostavljeno ovo:
"Iskreno i duhovito djelo Annie Ernaux prerasta iz osobnog u univerzalno, pretvarajući intimnu priču u zajedničko iskustvo gledatelja."
Ali nije li to i poanta kazališta? Prepoznavanje poistovjećivanje, projekcija događaja na 4 zid koji u ulogama vidi ne neke druge ljude nego se poistovjećuje. Situacije koje su realne i ne događaju se drugima. Zanimljivi su posebno klasici tipa revizor koji je kao satiricom ali istovremeno i ozbiljna predstava o onda i sad aktualnim stvarima mitu korupciji doživljava se na živoj sceni promil tog vremena kao da je aktualno a izvanredno se povlači paralelka sa istim stvarima u sadašnjosti. Povlačim sve ove predstave jer svaka govori o različitom stvarima koje su u neku ruku povezane i vječne kao inflacija. Korelacijske točke se uočavaju i po samom sadržaju sa nekim drugim projektima.
“Iskrenost i izravnost bez zadrške u preispitivanju osobnog u relaciji s društveno-političkim glavna je odrednica narativa, pa tako u prvi plan dolazi ranjivost glavne junakinje koja je ujedno i njezina najveća snaga. Godine se usredotočuju na žensko iskustvo, stavljajući u prvi plan teme sazrijevanja, seksualnosti, ljubavi, obitelji, prijateljstva i političke svijesti”,
Pred premijeru našlo se još materijala
"Godine su remek-djelo autobiografske proze koje pred nama rasprostire razdoblje od šezdeset godina, kulturološki prostor Francuske i Europe, kolektivni duh vremena, ali i najdublju intimu jedne žene koja neosporno (po)kazuje kako privatno postaje političko, a političko oblikuje naše intimno iskustvo. Neke su od tematskih preokupacija ovog romana transformacija društva, konzumerizam, feminizam, nuklearna prijetnja, napredak tehnologije, pravo na pobačaj, rast nezaposlenosti, majčinstvo, starenje i zatvaranje krugova."
Ovdje su mi se s recimo genijalnom otvorile 2 premise.
Premisa 1 putovanje kroz vrijeme, ovdje počinje doduše 10 godina ranije nego u kod ove i radi se o odraslim osobama koje su u fokusu. "Genijalna" adaptira odrastanje dvije klinke u postratnoj palanačkoj sredini i borbi njihovih obitelji za egzistenciju. Represija patrijahalnog narativa protiv kojih se one još kao djeca bore svojom individualnošću crne ovce koje iskaču iz narativa.
Premisa 2 u to ulazi i korealcijska točka s genijalnom jer kolektivno-nevažno što su dvije razičite zemlje u pitanju sve se odigrava na prostoru Europe vremenski blisko. Sad mi se vratila scena iz genijalne "što si ti bolja od mene?" srednja škola? Studij? Imaš radit kao i ja a onda se kasnije udat, nećemo odstupati od društvenog narativa, zašto bi tebi bilo bolje? Treba ispunit sve to taj narativ. A u dva tipa primitivizma mi je bila poanta skrenuti na taj mentalitet ali iz dva različita kuta. Prvi koji je iz pozicije osobnog uvjerenja po kojem se ima živjet po pravilima palanke bez individualnosti i drugi koji je samo dimna zavjesa koji ostavlja prostora nekoj promijeni ali je i kategorički protiv jer "što će selo mislit". Što će mislit palanka jebala ih palanka. Naravno od individulaizma i slobode važnija je slika u očima drugih na stranu dno egzistencijalnog problema i bez toga bi situacija bila ista. Iz skupljenog materijala o "godinama" su mi se otvorile te pozicije adaptirane kroz taj aspekt nekad i sad sa rezimeom na projekcijsku sliku i sadašnjost. Još jedan primjer putovanja kroz vrijeme je suvremena drama čak i humoristična ozbiljna ali sa natruhama komičnih trenutaka "Svaki tvoj rođendan" koja se svodi na rođendane glavnog protagonista svakih 10 godina od 1957-2017. To je putovanje kroz vrijeme u smislu tehnološkog napretka, obiteljskih situacija i promjenama sustava više u nekim generalnim crtama "godine" se bave sa više konkretnijih stvari.
Predpremijerni materijal daje natruhe radnje bez spojla
"Počevši od 1940-ih godina pa sve do početka 21. stoljeća život ove žene promatramo kroz slike. Najintimniji događaji njezina života isprepliću se s političkim silnicama i događajima iz pop kulture, pa u moru novih pojava zajedno plivaju kontracepcijske pilule, tranzistori, časopisi Playboy, ali i demokracija, pad Berlinskog zida, pravo na pobačaj i pojava AIDS-a u osamdesetim godinama prošloga stoljeća. Dramskih likova, ipak, nema mnogo pa važan dio predstave postaje pokret tijela, kroz koji gledatelji osjećaju tugu, sreću, sumnju, bijes i bol."
Rezimirat će se sve po redu. Prvo na što se skreće pažnja je važnost neverbaliziranih interakcija. To mi je bila poanta u serijalu neverbalne interakcije skrenut pažnju na same spotove da ih se sagleda kao filmsku ili minifilmsku priču baziranu samo na scenskom pokretu. Politika-ili projekcija politike na obične smrtnike, kontracepcijkse pilule pravo na pobačaj...sve stavke koje su spadaju u rang osobnih legitimnih odluka i njihov antagonizam u palanci tu je od izuzetne važnosti neverbalna interpretacija scenski pokret uživljavanje, interpretaija i percepcija. Popriličan dio drame je na toj neverbalnoj interakciji. Eksplozija bez cenzure
"Ernaux piše jednostavnim, izbrušenim stilom, koji naizgled bilježi dokumentarno, a zapravo nosi poetsku i emocionalnu dubinu. U 'Godinama', tekstu koji je i roman i memoar, i esej i kolektivna kronika, ona rekonstruira život žene u Francuskoj, od djetinjstva do starosti, prateći kroz osobnu priču društvene i političke promjene koje oblikuju njezin svijet. No Ernaux ne piše samo o sebi: njezino 'ja' je porozno, propusno, ispunjeno kolektivnim sjećanjem."
"Pet glumica stvara kolektivno iskustvo
Predstava u HNK-u koncipirana je kao polifonija glasova. Četiri glumice – Ksenija Marinković, Iva Mihalić, Jadranka Đokić i Lana Meniga – utjelovljuju Annie u različitim etapama života, dok Daria Lorenci Flatz glumi majku; njihovi se glasovi i pokreti pretapaju u kolektivni glas žene. 'To izgleda divno na sceni', kaže Marinković. 'Svaka od njih donosi djelić Annie, a sve zajedno stvaramo cjelinu njezina života, njezine prošlosti i sadašnjosti. To je osobno, ali i kolektivno iskustvo.' Marinković se prisjeća i snažne rečenice iz 'Godina': 'Kad sam bila dijete, svijet je stajao, a ja sam trčala po njemu. A kad sam ostarjela, ja stojim, a svijet oko mene juri.' 'To mi je otvorilo oči, tako je istinito.'
To je rečenica koja ne opisuje samo život Ernaux, nego i univerzalni osjećaj gubitka vremena, propuštanja i suočavanja sa starošću. Annie ju je, govori Marinković, naučila pomirenosti sa sobom i sa životom. 'To kako ona na kraju svodi svoj život i kako piše o majci, koja joj je značila sve – to mi je bilo jako blisko.''
To je ne samo u ovoj predstavi nego neki univerzalni princip-svačije individualno iskustvo postaje kolektivno. Projekcija društva stvari koje se događaju individualno istovremeno su i kolektivne. S druge strane individualizam kao zasebna kategorija je kroz sve ove godine sputavan ograničavan evo primjer toga kroz don juana genijalnu sad i kroz projekt "godine". Postoji u večini samo kao jedan dio kolektivnog ovo je individualna borba koja postaje kolektivna pod represijom večine.
U pretpremijernom uvodu se doduše prave blesavi sa retoričkim pitanjima tipa "Zašto postavljati Annie Ernaux danas, na pozornicu hrvatskog nacionalnog teatra?" i daju istovremeno odgovor"Jer njezina književnost nije samo autobiografska. Ona je politička, društvena, feministička. Pišući o sebi, Ernaux piše o svima nama."
O osobnim slobodama o individualnosti kao slobodnoj kategoriji ne isključivo kao dio kolektivnog. Crne ovce koje odstupaju od određenog narativa i odvajaju se od kolektivnog su stavljene u poziciju nenormalnosti gleda ih se kao petu kolonu jer kakve li su to samo ideje umislili su si da sa svojim životima mogu raditi što hoće. Elem u predstavi je 5 glumica a sve one su jedna uloga u principu njih 4 kroz različite vremenske periode.
"Treba sačuvati nešto od vremena u kojem više nikad nećemo biti" premisa koja je jedna od glavnih u predstavi i u kojoj je koncipiran kompletan ovaj post.
"Iskrenost i izravnost bez zadrške u preispitivanju osobnog u relaciji sa društveno-političkim glavna je odrednica narativa, pa tako u prvi plan dolazi ranjivost glavne junakinje koja je ujedno i njezina najveća snaga." Ovo mi se asociralo sa filmom o Petruniji koja u modernom vremenu vodi bitku na 2 fronta-onom egzistencijalnom i onom u borbi protiv patrijahalnog tradicionalističkog narativa.
"njihova kćer sudjelovala je u ceremoniji ali koliko sam iz polovično pogledanog uspio skopčat-kao oblik borbe protiv kompletnog tog establišmenta i spolne diskriminacije. Tu kao prvi odgovor počinje općenitost kako je Petrunija dobra i kako je nazaposlena ravno pa u glavu sad dobivaju digresiju od tv ekipe da je sljedeće pitanje jako intimno i od iznimne važnosti za slučaj. Pitanje: jesu li oni vjernici? Odgovor na dvije suprotstavljene fronte oboje odgovaraju istovremeno ali kakav obrat od jedne strane je odgovor potvrdan od druge nije, da ne nisu vjernici ali da slave sve blagdane dakle Petrunija nije osobito religiozna? Zašto je to napravila? Samo što konkretno? tu mi fali bar prvih pola sata filma ali imam osjećaj da će se to pitanje kristalizirati, nek mi ne bude problem gledam dalje sigurno ću naći kakvu fintu da ulovim nit. Svo vrijeme kao da zaobilaze konkretan odgovor na konkretno pitanje i odgovaraju diplomatski. Stvar je u tome da je zbog nečeg u toj ceremoniji postala meta svima-kad je tv ekipa pitala ove vani što misle o pobjednici etikete "đavla" su samo pljuštale a ni želje za kamenovanjem dotične kao u biblijska vremena nije falilo. Fali materijala tih prvih pola sata-sat filma ali ovo je evidentno da se radi o nekoj ultrafantaičnoj sekti po samim njihovim izjavama. Situacija je sve hektičnija-pitanje "je li ikad pobijedila žena"? Odgovor je ispaljen praktički prije nego je pitanje i postavljeno-ne! I da, ovo je prvi put. Dakle onda je pobijedila-ne, ukrala ga je! Ukrala je križ. Ukrala jer se jebiga-životne okolnosti tako posložile"
Predstava počinje probijanjem četvrtog zida Annie u sadašnjosti s 50 plus godina govori o majki koja umire istovremeno su na sceni i njene mlade verzije s kojima je u izravnom kontaktu. Stvar se odigrava retrospektivno paralelno se izmijenjuju prošlost i sadašnjost. Rata se sjećaju i spominju samo starije generacije mladi su u nekom svom filmu revoluciji. Prva s 18 godina-seksualna revolucija vremena prvih sloboda na tom planu i zajedno s tim "kurvarluk" percipirano tako od strane nazadnih društvenih narativa. Kroz godine sve je više tehnološke revolucije a mentalitet je i dalje u stagnaciji evolucija na planu mentaliteta s jedne strane ide naprijed s druge je u antagonizmu s tradicijama i palankom koja konstantno vraća unazad. Mentalni progres je u konstantnom sputavanju dok tehnološki ide sve dalje.
HNK ZAGREB
Ali najvažnija stavka drame su njeni psihološki aspekti-reflektiraju se na ulogu kroz sve faze mladog života do šesdesetih gad dođe u neke godine. Intenzivno se reflektira na četvrti zid, ne samo po scenariju nego i neverbalnim interakcijama koje su polovica drame. Evolucija svijesti o pravu na osobne slobode je u nekoj pat poziciji nekom začaranom krugu protagonistica kroz sve faze života je u borbi za život po svojim pravilima od čega puno toga prolazi a istovremeno društvo u kojem živi to sputava. Lajanjem na sva vrata i zgražavanjem na bunt koji je uperen protiv individualne slobode koja odskače od ladica i terora normalnosti o realizaciji na bračnom i obiteljskom planu. Neću u detalje oko najkompleksnijeg djela predstave a to je pitanje pobačaja to ostavljam interesentima da pogledaju i dožive ovo je uglavnom dio u kojem se reflektiraju najveće psihološke intirge oko toga do čega dovodi nelegalnost i obavljanje tih stvari na crno.
HNK ZAGREB
I sve do modernih vremena-taj antagonizam osobne slobode i društvenog "autoriteta" ostaje aktualan. Annie u sadašnjosti razgovara sa svim svojim verzijama u mladosti tokom predstave svako vrijeme ima svoje samo je u mentalitetu konstanta. Što sačuvati od vremena iz prošlosti? Vrijedi konstantnu borbu za slobodu života po svojim pravilima. I je tehnički to svi mogu realizirati s druge strane pod cijenu osude primitivnog narativa koji je konstantan. Ovo je ženska predstava kao i genijalna ali konstanta je kao i kod don Juana tretman osude i stavljanja na pik onih koji odstupaju od života po tuđim pravilima.
UPDATE 10.06
Na nevjerovatno ali istinito desničarskom portalu večernjaka je objavljena brz(insk)a recenzija iz koje treba izdvojiti ovom prigodom hvale vrijedne reference.
HNK ZAGREB
"U takvoj, nazovimo je prigušenoj, režiji stradavaju glumice, koje bi u ovoj priči mogle blistati kao u malo kojoj drugoj. Na sceni su glumačke dive HNK Zagreb, imena koja će ovoj predstavi dovesti publiku, i treba im priznati da su iz redateljskog koncepta izvukle najviše što su mogle, počevši od Ksenija Marinković (odjevena je kao da dolazi iz Gornjeg Vakufa, a ne Pariza, što ide na dušu kostimografkinji Seleni Orb), koja dominima predstavom, uz Dariju Lorenci Flatz u ulozi majke. Gošći Lani Menigi pripala je dionica najmlađe Annie i ona je u njoj dovoljno zaigrana i mladenački drska, a za prave glumačke zadatke ovdje su najviše zakinute Iva Mihalić i Jadranka Đokić, koje publiku vode kroz najteže i najmučnije dionice ove priče."
Kriva premisa po kojoj su one zakinute-u principu sasvim suprotno. Njihove uloge adaptiraju život protagonistice u fazi njenih najemotivnijih najkompleksnijih i psihološki najnabijenijih borbi. Obećao sam u postu situaciju sa pitanjem pobačaja ostaviti tajnom ali evo odat ću samo to da je upravo ta faza njenog života bila ona u kojoj je bilo najviše psiholoških refleksija emocionalnih lomova i bezizlaznih situacija na planu egzistencije slobode skrivanja prešućivanja i konačne odluke. Ključna faza njenog života koja je imala efekta i na sve naredne je u toj ulozi koja je kroz cijeli komad naijintenzivnija i najtraumatičnija za doživjet. Na tragu Starrynog komentara ostavljenog pod ovim postom u recneziji se ističe i to.
"Godine" su jako važna predstava i s njom Drama HNK Zagreb staje u obranu (danas više nego ikada prije) ugroženih prava žena. U vremenima molitelja po trgovima, jačanja konzervativizma i patrijarhalnih ideja u kojima je život žena u službi života muškaraca, važno je u središnjoj nacionalnoj kazališnoj kući gledati dramu koja svjedoči o tome da su prije jako malo vremena žene umirale zbog abortusa u mračnim podrumima te bile proglašavane luđakinjama samo zato što su mislile da imaju pravo na vlastite odluke."
I sa svoje sam strane sve dodao u postu i kroz odgovore na komentare pa računam da ne moram sad ponovo. U vrijeme mračnjačkih organizacija priča o dvadeset+godišnjoj Annie-uloga koja je dopala Ivu posebno je važan detalj predstave ako još ima dilema oko toga-da su stvari oko tog pitanja tako jednostavne i crno bijele a nisu.
