Sijaset kratkih filmova+koncepcija
1
Već sam ponešto elaborirao unazad koju godinu o-može se uvjetno (s naglaskom na uvjetno) reći o hiperreprodukciji filmova akademske produkcije kratkog metra. Uvjetno jer ih ima poprilično u postu linkanom su samo neki od izdvojeni ali ne i javno isticani osim po festivalima filma i specijaliziranim televizijama tipa klasik tv-a. Rekapitulirat ću neke filmove iz postova unazad s dodatkom nekih još neobjavljenih.
2
Specifičnost akademske produkcije-žanr igrani film kratki metar je apsolviranje često kompleksnih radnji stavki pozicija događaja unutar jako kratkog vremena. Primjer toga su "minute" short film inspiriran istinitim događajem koji je apsolvirao konkretnu scenu/rekonstrukciju u manje od 10 minuta konkretno u samo 6. I ostavio jaku intenzivnu poruku. Rekonstrukcija realno kompleksne radnje u jako malo vremena. Ali nisu svi filmovi te dužine niti praktični za baš svaku temu, iako je ovo bilo izazovno utrpati u tako malo vremena, opet za više toga kad se radnja svodi na više od samo jedne stvari minutaža je duža ali opet u okvirima kratkog filma A produkcije.
3
A na što konkretno pucam? Neki dan mi se ponovo aktivirala inspiracija za lagano vraćanje na formu filma koja je moja specifična ljubav i tako gledam i gotivim i kako to onda po nepisanom pravilu krene otvore se i neki nov(ij)i projekti koje evo gledam premijerno. Malo se doduše preseravam s ovim premjerno u smislu da gledam prvi put ali online jer ovakve filmove ako se izuzmu festivali i klasik tv osim na nekom kanalu nisu dostupni u televizijskim formama.
ZAŠTO (2022)
Film iz 22 traje svega 9:28 iz nekog razloga mi na zadnjih par postova ne prolazi objava kad se videi embedaju pa ću ga ovdje ubacit metodom linkanja mini psihološki i emotivno nabijen film o nesreći koja je derastično promijenila živote dvoje protagonista.
VIDEO
Vratit ću se još na dotični film samo po redu ima ih još ovdje za dodat. Ovo će biti poziv na gledanje navedenih filmova ali paralelno i rezimiranje samog koncepta/principa kratkog filma.
4
Na Croatian filmu su objavljena dva filma u nastavcima pod imenom "zagrebačke priče" 2 i 3. ali caka je u tome da se filmovi sastoje od spajanja više kratkih filmova uzastopno jedan za drugim u jedan komplet. Spoj u jednosatni film montiranjem više kratkih koji su u kontekstu teme kompletne "zagrebačke priče". Tako su u dvojku stavljeni filmovi koji obuhvaćaju ljudske odnose/sudbine ljubavne veze na zagrebačkom asfaltu, u trojku isto to samo na neki turbulentniji način a i ne samo to nego i one koji imaju političko-socijalne konotacije. Neke sam od njih i imao na blogu kao zasebne filmove praznik demokracije ili recimo dan otpora koji su spoj ljudskih sudbina ali sa dozom socijalno-političko-ekonomskog pitanja. Ekipa koja me prati od samog početka možda će se sjetit mog posta o transmaniji iz 2016 koji je evo usput da dodam-nedostupan online a osim toga spoj kratkih filmova petorice (ako se ne varam možda i više) redatelja/redateljica u jedan kompletan film. Samo je glavna razlika između njegovog i koncepta "zagrebačke priče" recimo u tome da je "transmanija" tako realizirana kao izvorna omnibus ideja dok su svi filmovi koji su u "zagrebačkim pričama 2 i 3 " nastali kao solo projekti neovisni o kompletnom redanju više njih u jedan cjelovečernji.
BURE BARUTA
Postoji na yt i kao kompletan film o raznoraznim post ratnim traumama i sjebanom sustavu ali najviše osobne točke pucanja ljudi. U kojima su došli do ruba. Više je protagonista i radnje iako nepovezane jedna s drugima se isprepliću u paralelnim tokovima. Ali skrenut ću pažnju na jednu upečatljiviju scenu iz busa u kojoj krele kojeg glumi Sergej Trifunović dostigne svoju točku pucanja pa počinje njegovo verbalno zlostavljanje putnika. A jebiga neće se svi toga sjećat samo mi filmoholičarski zagriženi s naglaskom na domaće onda i Balkan filma "Zbog tebe" koji je spoj humoreske tragike ili kako je najavljeno-citiram po sjećanju film o "pištoljima seksu rocknrollu ljubavi" tako nešto da sad ne rondam previše u potrazi za izvorom. The point is je da se isto radi o filmu nizanom od 5 različitih situacija/scena sa drugim glumcima/ulogama u svakom priči. Film ukupno traje oko sat a svaka priča funkcionira i kao dio kompletnog filma a i izrezano zasebno. Imali smo nakon gledanja Isabelči i ja malu eksperimntalnu suradnju što je bio zabavan i konstruktivan projekt a najviše što je sama scena cjelovečernjeg filma kasnije i kratki film kao zasebna kategorija bio poprilično inspirativan ne da se konkurira orginalu nego da se improvizia a okviri i poatna ostanu pribižno isti kao i u orginal scenariju.
VIDEO
ZBOG TEBE/TO SE TAKO NE RADI
Uglavnom AlanFordovska situacija tragi-komična nevjerovatna i u kompletnom filmu od 5 kadrova najzabavnija i najopuštenija iako je podloga brutalna realnost i splet nesretnih okolnosti ocrtano kroz humorustički filter. U slučaju prvo izdvojenog filma idemo kronološkim redom-ma ne kronološki po zlasku nego ovdje po navođenju u postu-"minute" koje su film kratkog metra savršeno bi mogle biti dio nekog projekta više kratkih filmova spojenih u jedan kao što je slučaj sa "zagrebačkim pričama" isto tako i ovaj "zašto" koji se bavi psihologijom i post-stresnom situacijom i njenim utjecajem na psihu pogođene i onog koji je pored promjenom života za 360 stupnjeva. Filmovi iz "zagrebačke priče" za razliku od "transmanije" nisu snimljeni s intencijom spajanja u jedan to se realiziralo tek naknadno a isto tako film "zbog tebe" izrezivanjem jedne od 5 scena iz njegovog kompleta ispao je jedan "to se tako ne radi" film kratkog metra. Sve ove priče imaju zanimljiv koncept-funkcioniraju kao dio kompletnog a i odvojeno neovisno o kompletu. Volim koncept filma koji su funkcionalni kao kratka zasebna priča i kao dio neke priče kompletni filmovi nastali nizanjem više zasebnih scenskih priča ili izrezivanje nekih iz kompleta i postavljanje istih kao zaseban film. Koncept koji u filmu daje prostora i umjetničku slobodu. Svi primjeri ovdje funkcioniraju kao zasebna stvar i kao kolektivna priča oba principa su zanimljivi i kreativni
"Omnibus film ili filmski omnibus je cjelovečernji (najčešće igrani) film koji se sastoji od nekoliko dijelova (epizoda) koje funkcioniraju kao samostalne narativne cjeline, odnosno mogu se promatrati kao zasebni kratki ili srednjemetražni filmovi. Različite epizode okvirno može spajati opća tema, mjesto ili vrijeme radnje, likovi, glavni glumci, režiser ili autor književnih predložaka, a epizode se često znaju razlikovati po stilu, vremenu radnje, pa i žanru. "
Općenito kad gledam takav koncept filma, svaku njegovu epizodu sagledavam kao individualnu ne kolektivnu ali bitna razlika-"zbog tebe" je tu najbolji primjer-5 miniscena spojene u jedan cjelovečernji film-svaku promatrtam zasebno kompetno sam u njoj s onom prethodnom u podsjvesti već pogledanom i računam to će se sve spojit u kompletan mozaik filma. S druge strane ovako odvjeno od kompleta ima sve stakve neovisnog mini filma što je isto izvanredna stvar, iako vezana za komplet priču o ljubavnim odnosima estradi pištoljima sexu funkcionira i kao zasebna priča o curi u bliskom susretu sa sjebanim likom koji pokušava ostvariti pljačkašku karijeru a njena reakcija je totalno neočekivana-zato sam gore nazvao situaciju Alan Fordofskom. Radi se o tragici interpretiranoj kroz humoristično urnebesnu scenu. Isti je slučaj sa ozbiljnim flimom "zašto" iz 2022-radi se o filmu koji je priča za sebe a isto tako bi se dao spojit u kolaž sličnih tema kratkog metra. Oba principa gledanje kao kompletno-bilo spojeno kao izvorna ideja ili naknadno daje kompletnu sliku rekapituliranje prethodnih scena/filmova i dovođenje u kontekst s drugima. Zasebno sagledavanje otvara prostor da se fokusira samo na jedan mini film i da ga se bolje doživi kad je koncentracija samo na njemu bez prethodnih u podsvjesti. Oba principa imaju svoje prednosti. A ovdje čitam i lagano relativiziranje.
"OMNIBUS-FILM, u nas uobičajeni naziv za film (najčešće cjelovečernji) koji se sastoji od nekoliko (uglavnom 3-5) zasebnih dijelova (odn. kraćih filmova, »storija«, »epizoda«) — relativno samostalnih i jasno označenih"
Malo, zapravo poprilično konfuzno mi je što ovako nešto čitam na stranici "filmska enciklopedija". Da relativno? U kom smislu relativno? Kad su ovdje sve sami primjeri filmova koji funkcioniraju i kao komplet(ni) i kao odvojeni-svi imaju svoju neku podlogu koja se nadovezuje temom na onaj predhodni ali nemaju izravnih dodirnih točaka osim konteksta. Funkcioniraju i kao ukupnost i kao zasebni. Ovi iz "zagrebačke priče" su sve spoj kratkih filmova naknadno povezanih u jedan što je jedna metoda spajanja druga "tako se to ne radi" kao izrez jednog kraćeg filma konkretno zadnjeg iz "zbog tebe" što dijametralno-suprotno ima formu zasebnog kratkog filma.
5 FILMSKIH PREPORUKA 4/MOJ JUTARNJI SMEH
A sad na malo komedije ali ne sasvim nego one s intenzivnom dozom tragike. Predzadnji film iz serijala a ja sam ih poredao od ozbiljn(ij)ih prema ovim opuštenijima sasvim obratno kako je navedeno na listi jer je sigurno mjesto i zbornica bilo ono što mi je na listi prioriteta s popisa bilo prvo za pogledat. Drugi fillm iz talona, konkretno iz 2019. za koji saznah tek ove zime preko relevantne preporuke. Mjesto radnje je neko srpsko selo, protagnonist filma je sam u nekom svom filmu koji je sam po sebi farsa jer opet-pod utjecajem okoline i ne samo toga nego i stanjem unutar njegova 4 zida.
"Ova regionalna komedija očaja nudi zabavan i prisan prikaz čitave jedne generacije obilježene krizom odrastanja i nemogućnošću napuštanja roditeljskoga gnijezda. Film je premijerno prikazan na festivalu u Rotterdamu."
Ali nije stvar niti u tome-kako je generalno implicirano u najavi fima, iza toga generalnog uzimanja stvari je niz raznoraznih okolnosti. Tipa odrastanje u maloj sredini još seoskoj iako je i to već davno u urbanizaciji ali ne i u smislu mentaliteta. Postoje u kompletnoj stvari raznorazni drugi faktori. Ali ostavit ću to postrani zasad bit će vremena za raspetljavanje prvo da dam riječ onoj čije mišljenje cijenim i koje je razlog za ovaj serijal.
"Ovo mi je jedan od boljih novijih filmova gdje se tako dobro gradira humor i gradi humor na realnim situacijama, koje nam se isprva mogu činiti tragikomične, a zapravo su realne. Glumački je film odlično napravljen. Komedija koja me je dobro nasmijala i zbog koje sam se oko nekih stvari i malo zabrinula."
A da, realnost i tragikomika su stvari koje se ne dovode u pitanje, na njima je i baziran kompletan film na realnim živopisnim situacijama. Ovaj put ne iz ženske nego muške perspektive. Ironično malo-student 28 godina perspektivan imat će karijeru a bezerspektivan u drugu ruku na osobnoj razini. Moj jutarnji smeh
"Dejan se bliži tridesetoj i još je djevac. Rješenju problema ne pridonosi to što još živi s roditeljima, ocem alkoholičarom i zaštitnički nastrojenom majkom. U nadi da bi se prijateljski odnos s kolegicom s posla mogao razviti u nešto više, on pomoć traži kod lokalnog vidovnjaka. No seansa završi Dejanovim poniženjem i on napokon zaključi da nema što izgubiti. Okuražen tom spoznajom, kreće u misiju da postane svoja osoba."
E to je stvar u kojoj se reflektira pitanje bezperspektivnosti, nema neki svoj karakter život se svodi na studiranje, kasnije posao profesora u provincijskoj školi intiman/seksualni život ravan nuli ne što ne bi imao neke šanse kod cura nego što je u svom mentalnom sklopu totalno out of intrest uopće nema takvih želja i potreba. A to je u prvom redu pitanje slobode same po sebi. Ipak nije isto život u gradu ili život u selu koje i nije selo kao selo koje se i mentalitetom urbanizira nego baš provincijski tip sela u kojem se zna na kojim je mantalnim postavkama stanovništvo. Ironija je-on je uz svoju kolegicu s posla jedan od rijetkih mladih koji su u filmu čitaj u tom selu svi drugi-osim ako nisu kolege iz škole su po gradovima vrlo vjerovatno masa njih i po svijetu.
"Jučer je u Laubi bio na programu srpski film "Moj jutarnji smeh", redatelja Marka Đorđevića.
„Mamizam“ i upliv majki u živote svoje djece je jedna akutna tema današnjeg društva, a upravo o njoj nam priča film "Moj jutarnji smeh". Pričati o srpskoj kinematografiji uvijek je zanimljivo pogotovo ako za sugovornika imate nekog od kolega iz Srbije. U nekoliko razgovora s nekolicinom eminetnih mladih filmskih kritičara iz Srbije čuo sam podosta kritičkog tona, kao i priče o krizi srpske recentne kinematografije, no nakon ovog filma svakako će moći pričati u superlativima o svojoj filmskoj produkciji.
„Moj jutarnji smeh“ je jedan odličan dugometražni debitantski film režisera Marka Đorđevića. Obično se sva sila kreativnosti koja postoji u autorima slije u tom momentu slaganja svog prvog dugometražnog filmskog čeda. Upravo je tako i s ovim filmom.
Film je humorna drama začinjena ozbiljnom tematikom koju na šaljivi način obrađuje režiser Đorđević. Glavni akter filma je profesor povijesti Dejan (glumi ga Filip Đurić). On ima podosta problema u životu, no najveći je njegova posesivna i zaštitnička majka. Potakne te da se upitaš koliko imamo muških, ali čak i ženskih prijatelja koji „boluju od te bolesti“. Osim što vječno borave pod skutama svoje majke, oni su također i pod njenim „čeličnim kišobranom“. Podosta veza i brakova propada upravo zbog (općenito) roditeljskog upliva, pa tako i našeg Dejana majka svojom „sigurnom rukom“ voda kroz život. Dejana tako majka, ne želeći si priznati što mu čini i koliko daleko ide, odvodi lokalnom vidovnjaku ne bi li mu se nekako pomogla. Vidovnjak Miloš (odlična, pretpostavljam posljednja uloga Nebojše Glogovca) u razgovoru s Dejanom i majkom nekako uspijeva detektirati glavni problem koji koči Dejana da „razvije svoja krila“. No, od čitave "operacije" neće biti ništa jer majka Miloša proglašava šarlatanom. Jedan je to od smiješnijih momenata filma. No ono što Dejan čini slijedom motivacijskog razgovora s Milošom jest epohalno za njega: zaokretanje životnog puta suprotnog dosadašnjem tavorenja u slijepom kutu nečinjenja i sigurnosti boravka ispod majčinih skuta.
Marko Đorđević je, sinjskim riječnikom, pogodio „u sridu“ ovom posve aktualnom temom u kojem bezidejne aktere nije učinio totalno bespomoćnim. Đorđević nam upravo suprotno od depresivne distopijske budućnosti daje neku nadu u bolje sutra. Dejan je upravo reprezent mogućeg izlaska iz kriznog momenta i za najobičnije šmokljane kakav je on. Treba smoći samo hrabrosti, te malkice, tek ta za koji stupanj promijeniti smjer kretanja svog „broda“."
To je fragment iz ove recenzije tipkane negdje pred prikazivanje na filmskom festivalu u Motovunu.
DAILYMOTION
Ali sad bi iskoristio situaciju da skrenem pažnju na jedan kratak video snimljen negdje 2011 ako se ne varam. Oni koji redovito prate ovaj blog sjećaju se serijala iz kategorije "neverbalne interakcije" u kojima je bila poanta skrenuti na scenski nastup glumaca/glumica u spotovima kao zasebnom filmskom pričom u (ne)povezanom kontekstu sa pjesmama. Da ovako (ne)povezanom sa zagradom jer u oba slučaja stvar funkcionira-i kao spot priča sam za sebe i kao podloga testu. Kako je film i kazalište glavna točka ovog bloga tako mi je bilo važno izvući tu scensku neverbaliziranu interpretaciju na sunce kao još jedan oblik glumačke akcije. Ovaj videoisto vrijedi pogledati jer je u pitanju slična štoviše ista stvar-u pogledu te scenske interakcije samo ovdje bez teksta.Trebao sam dotični video upotrijebiti kao rekvizit prethodnog posta tamo bi savršeno i plastično dočarao s još jedne strane ono što fim problematizira ali ne sjetih se, tek mi se video izbacio pred koji dan i vratih film unazad. Poslužit će onda i ovdje kao estetska i praktična nadopuna temi.
Kadrovi simboliziraju...slobodu....ne mogućnost slobode odlaska u slobodu u principu.
VIDEO
A video ima baš simbolično ime "life you wanted" umjetnički izvanredan video u crno-bijeloj tehnici. Kostim leptirice simbolizira njenu želju za slobodu. Sve ovdje odgovara-krila su asocijacija na to gleda u daljinu u more u slobodu ali kroz rešetke, bori se da ih razvali da ih otključa, krvi se da se oslobodi i "odleti" u slobodu prema moru ali ne može pronaći način, nakon čega se lomi i vidi svaća da ne može protiv sudbine. Video ima umjetničku vrijednost jer je on simbolika. Rešetka je metafora za skučeni okvir ograničavanje a ona treba slobodu, krila su simbolika potrebe za slobodom a otvoreno more je put u slobodu. Koju glavnu razliku dijele recimo ona i glavni protagonist filma? U principu imaju neke sličnosti-oboje su u toj nekoj blokadi bez prave slobode samo glavna je razlika ta da ona-kao što se vidi iz videa i samih kadrva iz istog izrezanih da se ona bori za slobodu da ima potrebu za njom da je to život koji želi ali jebiga ne izlazi iz toga kao pobjednica. Isto tako da ona nije u toj poziciji svojim izborom očito je to situacija u koju je gurnuta-inače njena žestoka borba da se oslobodi ne bi uopće postojala ili bar ne bi bila tako intenzivna. Ovaj video-iako nije kratak film stvarno bi ga se moglo štoviše trebalo svatiti tako. Ima sve elemente priče da bi iako nije izvorno izgleda kao oblik neverbaliziranog mini filma kronološki doduše deceniju i nešto sitno prije linkanog. Odgovara mini video po tim parametrima temi ovog filma ima ključnih poveznica sa istim iako po dijametralno-suprotnim premisama.
Problem našeg filmskog protagonista onaj korijenski je to da s njegove strane nema takvih interesa. Život mu se svodi na kuću nadjebavanja s roditeljima školu i to je to. To je njegov izbor ili bar misli da je možda može bolje ali nema ni u podsvjesti ideju kako to realizirat a nema ni promila ekstrovertiranosti u karakteru. Kao njegov glavni problem istaknut je njegov seksualni život za koji ovaj ne pokazuje interesa što je preočito i njegovoj kolegici s posla. Paralelka s ovim videom gore po pitanju slobode-on ima blokadu u glavi, koja je njegova osobna tragikomedija. Ali opet ne mogu ja protiv sebe moram postaviti stvari što je glavni okidač toga? Možda to što je iz sela skoro provincije koja nije mantalitetom evoulvirala? Ili pored situacije koju ima u kući pa nije bio slobodan dovoditi cure? Ko će ga znati može se samo nagađati film to eksplicitno ne otkriva sve opcije ostaju otvorene ali ono što je nemistificirano i izravno je da se liku život svodi na ili školu ili na zujanje po doma. To je onaj trenutak pitanja slobode one osobne ima i ju uopće kad je skorz pasivan na taj aspekt ljubavnog života?
Video gore je općenit sloboda kao nešto generano na svim životnim relacijama u slučaju filma konkretno na jednoj a istovremeno na više njih. Film više tragi nego komičan ali ima par tih lom scena u vidu nekog satiricoma. Jedna od njih je dolazak kod psihologa koji postavlja njegovu dijagnozu-provali ga u stotu već nakon par minuta seanse.
VIDEO
Osjeća se i vidi njegova napetost, na najjednostavnija pitanja odgovara s grčem u želucu, da ne govorim kad psiholog pređe na pitanja intimnih stvari, ima li curu oko seksa i svega što ide uz to njegove reakcije su groteksne doživi blam moment tokom prve (i jedine) seanse. Tu zapravo počinje zaplet filma jer je to kako se ispostavlja korijen njegove blokade. A koju je potenciralo vjerovatno i situacija koju ima doma i malo mjesto koje još siluje sve sa svojom "normalnošću" tipa one da se vratim na prethodni film-likuša iz "jeste li videli ovu ženu" mora biti ostvarena na pitanju braka i djece da bi nešto "vrijedila". U drugu ruku ne mora to biti razlog ima ih milijun za takve blokade ali s obzirom na okolinu može se u najmanju ruku pretpostaviti. Don Juan je bio meta puritanskog narativa i impulzivnih reakcija zbog "bludnog" načina života protiv kojeg je za metodu odjebavanja koristio licemjerje. Što je u toj konkretnoj situaciji jedina moguća i realna metoda. Ali u filmu nigdje nije eksplicitno određeno da je isti taj slučaj kako bi okolo komentirali to da je kojim slučajem kontra od onog što je da nema blokade i da na tom palanu sve poduzima kod njega u pitanju. Uglavnom evidentno je da ima ograničenje u jednom aspektu slobode društveni život i ljubavni ravni nuli samo radi i (pre)življavaj doduše nije to njegovo stanje izravno određeno okolinom koliko možda pasivno iako ostaje misterij što je zapravo razlog njegove indiferencije prema intimnom ljubavnom društvenom. Ili kako je crno na bijelo na stranici tv profila
"govori o jednoj generaciji koja je odrastala „pod staklenim zvonom“ i čiji su roditelji pokušavali da sačuvaju decu od surove realnosti. Sada, kada su roditelji izgubili dostojanstvo i snagu i kada su porodice počele da se urušavaju, njihova deca, već odrasli ljudi, konačno moraju da preuzmu odgovornost i suoče se sa životom."
I to je zapravo pravi kanalizator tragikomedije. Nije u svojih skoro 30 godina nikad bio izvan tih okvira staklenog zida da vidi kako svijet vani izgleda. u principu to je sputavanje slobode od koje se po reakcijama na samom početku seanse kod psihologa je očito-osjeća ugroženo kad su najnormalnije stvari u pitanju tipa seksualne aktivnosti, "u 28 godina nisi imao curu, nije te nikad niti zanimalo niti ne razmiljaš o tome" kompromitirao je u čemu je stvar u prvim minutama filma (konkretnije deset do 20 minuta trajanja ali računa se na početku ionako se sve na taj problem svodi). U principu-tek kad osvijesti da ima blokadu počinje dozirano i oprezno ulaziti u taj njemu nepoznat teren. Ima tragikomedije poprilično. Dobar izgovor uvijek zlata vrijedi ali ovaj je proziran i preočit ali ne i za njega-on situaciju doživljava stvarno ozbiljno što je još jedan u nizu tragikomičnih trenutaka.
VIDEO
To je scena u kojoj ga kolegica s posla pozove na druženje, ali s forom da osjeća bolove da sumnja na kojekakve boleštine, stvari koje odaju prozirnost te priče se samo nižu a stvarno ih ne treba tražiti previše. Već nakon prvih par balona stvar je kristalno jasna samo njemu nije. Da je to način na koji ona misli dovesti njega da ostvari neki bliskiji intiman kontakt s njom koji vodi zna se do koje faze a komično je što on stvarno vjeruje da je njoj loše. Što je samo po sebi indikator niti da išta zna o ženskoj psihologiji niti općenito o tim stvarima za koje je na stotu jasno što znače. A sve zato jer je jedini svijet koji (do)živi izvan svoja 4 zida samo škola njegovo radno mjesto na kojem se počinje miksati privatno s poslovnim sa njegovom kolegicom kad ipak iz prve faze opreznosti pređe u onu drugu manje invazivnu ali još uvijek sa blokadom u glavi. Da sad ne ulazim u pitanja raspleta priče to ostavljam svakom da pogleda evo sad mi je pod klik iskočio kompletan film a ne razdijeljen
_______________________________________________________________________________________________
Ali u nekim me stvarima ova situacija-na pitanjima osobnih sloboda asocirala sa onom iz mjere za mjeru posebno ova modernizirana verzija. U kojoj je scenografija i kostimografija stavljena u 21.stoljeće sa zakonima i puritanskim primitivnim mentalitetom 15-og. S te strane ekstrema aktivne agresije imamo zakon(e) koji brane slobode u smislu seksualnih bolesno teoratsko društvo u kojem su "izvanbračne avanture" kazneno djelo koje podliježe teškom kriminalu i ide se ravno na vješanja ova situacija iz filma-u kojoj je protagonist eto nezainteresiran za te stvari općenito izgleda kao oblik pasivne agresije što je živio pod svom silom zaštite od vanjskog svijeta kad se osjeća ugroženo i napeto od samih razgovora o normalnim stvarima a teatralnost i preseravanje svoje kolegice o bolovima svaća doslovno kao nešto stvarno a ne kao njenu metodu da ga navuče na bliski fizički kontakt. Elem to se sve pomalo mijenja tokom filma da sad ne idem u detalje evo vam je veza gore pa gledajte i kreirajte svoje dojmove ali sve što se događa dotičnom i kako ispada tragikomičan-jer ipak tema je ozbiljna i nije za zajebanciju ali isto tako ne može ne izvući urnebesnu reakciju napadaja smijeha do kojih ekstrema sve to ide. Je glavna tema i meta problematizacije filma. Govori o jednom slučaju ali pravo je pitanje jednom od koliko. Milijuna? Film je projekcija stvari koje se guraju pod tepih, konkretno psihološki apsekti uma. U svojim je blokadama koje su za njega stvar normale stvar rutine koj kad se prekine novim životnim situacijama osjeća ugroženost i napade anksioznosti. Ograničen samo na svoja 4 zida i na školu u kojoj radi koja je jedini njegov kontakt s vanjskim svijetom u kojem ima neki oblik verbalnog kontakta stvar se mijenja na bolje postupno a tragikomične situacije se nižu u projekciji njegovog mentalnog sklopa kako se (ne)snalazi u njima u normalnim stvarima s kojima po prvi put u životu ima doticaj.
U pogledu toga mi se sad asocira jedna druga stvar doduše dijametralno-suprotna po pitanju reakcije. Ruski je klasik isto izveden u HNK premijerno 21-e i objavljen ovdje na blogu "revizor" Marija Antonovna kao primjer izoliranosti od vanjskog svijeta u doticaju samo s unutranjim onim u svojoj kući. Repriziram ovdje prigodan fragment tog posta.
"ANA ANDREJEVNA-Ah kako je mio!
MARIJA ANTONOVNA-Ah, dražestan je!
ANA ANDREJEVNA-A kako su mu samo lijepe manire! odmah se vidi prijstolnički salonski čovjek. I vladanje i sve mu je tako...ah kakva milina! strahovito volim ovakve mladiće! Upravo sam izvan sebe ali i ja sa se njemu vrlo svidjela:zamijetila sam to-neprestano me pogledavao.
MARIJA ANTONOVNA-Ah mamice mene je gledao!
ANA ANDREJEVNA-Molim te prestani s tim svojim koještarijama! ove su ti posve naumjesne
MARIJA ANTONOVNA-Ali mamice, zaista me je gledao!
ANA ANDREJEVNA-Evo nje opet! Bože sačuvaj da se ne bi prepirala! nije i dosta! gdje bi on tebe gledao? i zašto bi tebe gledao?
MARIJA ANTONOVNA-Zbilja mamice neprestano me gledao. i kad je počeo govoriti o književnosti pogledao me je, i kasnije kad je pripovijedao kako se karta s veleposlanicima , i onda me je pogledao
ANA ANDREJEVNA-Pa možda te je ipogledao jedanput dvaput i to tek onako,samo da pogleda. Valjda je u sebi rekao hajde nek joj bude pogledat ću i nju."
Taj njihov antagonizam je jedan od komičnijih činova drame. Jedna pokindirena tikva koja je svoju osobinu (is)projicirala na kćer koja je isto primjer slučaja koji je pod utjecajem provincije štoviše palanke. Referiram se samo na taj dio jer je to u kontekstima poveznice sa ovom filmskom situaijom. Dijametralna suprotnost je što protagonist filma živi pod sveopćom zaštitom od vanjskog svijeta i osjeća nervozu i napetost kad se suočava sa drugim ljudima-posebno curama i pitanjima sexa a slučaj Marije Antnovne je daleko izravniji. Pretpostvaka je da se ni ona nije makla dalje od svoja 4 zida još ima posesivnu mater ali efekt na dolazak Hlestakova je suprotan ovom u filmu, ona se njemu nabacuje otvoreno i neskriveno. A ovaj šonjo nije u stanju svatiti da je priča o bolovima samo teatralnost i izgovor da ona ostvari blizak fizički kontakt s njim koji one thing leads to enother rezultira time da ju kresne. Film je spoj tragike i komike u talonu s jedne strane groteksna komedija s druge adaptira problem koji je za zabrinjavanje. I stvarno slažem se sa svojim izvorom-svakako jedan od boljih novijih filmova.
5 FILMSKIH PREPORUKA 3/ DA LI STE VIDELI OVU ŽENU
A sad malo na aktualne teme iako sve iz ovog serijala je aktualno. Ovo je više u okvirima...onako...zajednički nazivnik je puritanski bolesni narativ. Prije nekog kratkog vremena sam imao referencu na predstave sa stavljanjem fokusa na mentalitet palanke o nametničkoj intenciji cenzure zbog povrijeđenih osjećaja svake šuše iz tog talona. Nevažno ovo je sad samo digresija koja nas dovodi do trećeg od 5 filmskih preporuka. Prije gledanja samog vodilja mi je bila referenca iz prvog izvora od kojeg su preporuke došle.
"Film koji postavlja pitanje identiteta. Sve tri uloge igra Ksenija Marniković i fantastična je u svim ulogama. Film je zanimljivo scenaristički nov i ideja filma je fascinantna. Tu ću stati, da ne otkrivam previše."
I stvarno ne otkriva previše, to je ona posebna čar a meni već vuče svakojake asocijacije sa nekim ranije pogledanim projektima. Nedavno mi je u recenziji bio esej o Petruniji curi u financijskim i egzistencijalnim problemima iz kojih nađe izlaz u jednoj aktivnosti ali rezerviranoj samo za mušku populaciju i zbog čega pod konstruktom "normalnosti" većine postaje meta.
VIDEO
Ali kakvog identiteta? Konkretno osobnog-identiteta karaktera, i bitke protiv nametnutih društvenih narativa. Na postu o Petruniji Luki je ostavila komentar.
"Patrijarhata, na žalost, teško izumire. Mogu se poistovjeziti sa jednom od dvije prijateljice, onom neudanom i vez djece - majkom, katastrofa...:(((( Što vodiš tog psa, a ne djecu i sl. Ma to je moja odluka, dijete je obaveza za cijeli život.....Želim živjeti, i gotovo.
I Petrunjela koja skače za križem.....a nije velika vjernica. Pun pogodak"
Na što skrećem pažnju da je to opće poznata stvar tokom fima-nije vjernica bar ne one praktične vrste ali eto skače za križem jer je nagrada dobra financijska stimulacija koja bi riješila dio njenih socijalno-egzistencijalnih problema, ali stvar je u tome-to je samo baza za pravu metu problematizacije-onu primtivno nazadnu koja gleda društvo kroz skučene puritanske okvire po kojima je to samo i isključivo muški sport-degradacija stigmatizacija koja drma sruštvom i polarizira. To je meta problematizacije filma. Falilo mi materijala, jer prvi dio filma iz nekog razloga nije bio dostupan ali i kroz ovaj drugi se nekako uspjelo uloviti nit. Elem protagonistica filma prolazi kroz 3 različite priče 3 različite a opet iste povezane uloge. Uloge različite ali njihov profil i problem isti.
HAVC
Prva priča malo izgleda konfuzno ali ona je uvod u film, na prvu nepovezana s ostatkom filma. Reporter izvještava o nestanku protagonistice iz njenog stana a obitelj nije niti prijavljivala nestanak. Istovremeno ona na drugoj lokaciji u gradu živi život kao neku paralelnu stvarnost. Ne znam još sam pod dojmom tih scena, ali poantu više otkriva druga priča do koje ćemo tek doći. Na postu o filmu o Petruniji niti Satrry (očekivano) nije fulala zakucati zicera.
"svaka diskriminacija je nasilje i teror, suprotnost je civiliziranje, civilizacija, uljudba, civil nasuprot uniformi, sloboda nasuprot poslušnosti, patrijarhalni teror je teror nasiljem nad ženom i djecom, svatko tko sudjeluje u tom teroru je jednako kriv za stradanje najslabije karike u lancu a to je dijete, pa u jednom fanatičnom patrijarhalnom i religijom zapečaćenom ugovoru dobijemo smrt djece, dvoje djece od godinu dana je ubijeno i zakopano a jedno četverogodišnje je teško zlostavljano u takvom paktu protiv razuma, ekstremni primjer djelovanja patrijarhalno-religijskog terora s OBEY porukom rezultiralo je smrću najslabije karike, kao što rekoh, djece u stravičnom slučaju u Varaždinu, svi smo mi žrtve toga pod rabotom popova i klečanjem za dominaciju nas i širenjem ideologije prvotnih i drugotnih u kojoj ideologiji je pop, zna se prvotni a silovana i zlostavljana djeca - nebitna, pa pune su im ladice zlostavljane i silovane djece i časnih sestara, izubijanih i prisiljavanih na abortuse, opća gadost svijeta, gdje tu to uspješno restauriraju i naplaćuju ugovorima, jer sekta je sekta i kad ima milijun članova, dakle, zašto ju MORAMO financirati I POŠTIVATI DOGOVOR U KOJEM SMO DRUGOTNI? Tko nam je to nametnuo? Di je konsenzus žena i muškaraca da želimo biti drugotni i plaćati bogaćenje popova i pranje mozga po civilnim školama? Ti i ja očito to preziremo a moramo raditi za i financirati klersku ideju drugotnosti i dominacije, ludilo."
I kao što pretpostvljate ekipica-film ima izravne poveznice sa temama kojih se dotiče i film gore linkan i komentari na njega. Predlani sam u serijalu radio-drami imao jednu koja mi je posebno draga ugasi to čudo iako je ideja bazirana na američkoj u našoj verziji je to nešto sasvim drugo novo i inovativno-o radiju i susjedima u zgradi preko kojeg dotična ima izravan prijenos u stanove svojih susjeda. Ali ono što mi se urezalo kao the point is moment je ni manje ni više nego situacija koja je okidač svega toga. Dvije prijateljice 30+godina jedna je udana u iluziji sretnog braka s djetetom, druga frivolna živi slobodno izlazi zabavlja se u neobaveznoj je vezi.
24 EXPRESS
SFF
Ključni momenti drame:
-Pa di si?
-Ma kružila sam sad 15 minuta na kraju mi je trebalo još 15 minuta od auta do tu užasna gužva. A ti si na kavici. Može i meni jedna s hladnim mlijekom.
-Molim vas i meni još jednu gospodična će platiti.
-To si rekla samo da kažeš gospodična priznaj.
Elem referirao sam se tamo u postu da to počinje kao prijateljska zajebancija lagana provokacija ali koja eskalira u fijasko na kraju kad se ispostavi da je korijen toga-ljubomora ove s obiteljskim životom na ovu drugu koja je slobodna u neobaveznoj vezi jer je njena slika o bračnoj idili iluzija. Što da se sad ulazi u detalje, preslušali ste dramu ima tu svega, a korijen je kao i u svemu u mentalitetu. Konkretno u slučaju udane-to je njen stav. To su stvari na kojima se moraš relaizirat. Iz te premise ona počinje pucati pod pritiskom jer je ostvarena po pitanju toga ali u lažnoj projekciji zadovoljstva, troši lovu svog muža a ne ganja karijeru, jedina zabava joj je radio koji kad dobije neki kvar taj isti feler postaje njena zabava kad otkrije da preko prijamnika može čuti sve što se događa u susjednim stanovima. Elem u kratkim crtama jedna je tradicionalna iako ne možda skroz uvjerenjem koliko okolnostima druga je neopterećena i živi po svojim pravilima. To mi je jedna od poveznica sa današnjim filmom.
"U vrelini ljetnih dana, Draginja pronalazi tijelo mrtve žene koja podsjeća na nju. U vrelini ljetnih dana, Draginja unajmljuje lažnog muža kako bi se pokazala pred prijateljima. U hladnoći zimske noći, Draginja luta ulicama grada u potrazi za izgubljenim pamćenjem. Kroz tri različita života, jedna sredovječna žena pokušava da iskoči iz svoje kože."
3 različite priče koje se povazuju na kraju, tu mi je između prve i treće bilo malo teško uloviti paralelku ali najjača od svih definitivno je priča #2. Nakon što se sve intrige iz prve priče izredaju počinje druga, ista ta protagonistica (ali u drugoj ulozi koja ima istu sudbinu, koncept filma mi izgleda kao da živi dve paralelna života) radi u rodilištu a obitelj ima u australiji. Naravno za njih je jedino važno da se dotična ostvari na planu obiteljskog života, što dovodi do apsurdne rekacije-uzima jedno od djece iz rodilišta uzme nekog influensera i plati ga da joj pred obitelji (preko video-poziva zato će priča i proći bez problema) glumi muža. Jebote led! Euforija ne vrhuncu, s druge strane svijeta/ekrana svi u ekstazi slave eto što se ona napokon ostvarila na planu dijeteta i braka. Ok kamera se gasi daj lovu za odigranu rolu-plaćeno dijete-vraćeno u rodilište nazad u realnost. Ali u svemu tome sranju pritiska okoline ona gubi dio identiteta prilagođavajući se stanju stvari. Zadržavam fokus na drugoj priči jer mi je od sve 3 ostavila najjači dojam i najkristalniju predodžbu filma u kompletu.
"Žene, posebno žene određenih godina i određenog statusa, postaju i ostaju nevidljive u društvu, globalnom i lokalnom, a svakako uređenom po patrijarhalnim standardima i ukusima. Žena je tu da bude lijepa dok je mlada, da bude majka kada je zrela i da je mlađe generacije u obitelji poštuju i služe kada ostari. Za sapletanje na svakom od navedenih koraka „normalne” ženske progresije slijedi „kazna” – nevidljivost. Ovom temom se rijetko bavilo u regionalnoj kinematografiji, uglavnom u nekom realističnom ili psihologiziranom ključu. Relativno svježi primjeri bi bili „Ne gledaj mi u pijat“ Hane Jušić i „Mater“ Jure Pavlovića. Dvojica srbijanskih debitanata u dugom metru, Matija Gluščević i Dušan Zorić, izabrala su drugačiji način da se pozabave temom, onaj pomjeren i nadrealan. "
Okarakteriziran kao nadrealan ali stvarno nije napuhavanje-ima tih nadrealnih koncepata, nestanak protagonistice u prvoj priči je samo početak, ima tih kadrova koji su na prvi pogled nespojivi a na kraju se povežu priča 1 i 3 dok druga s prvom i trećom na kraju nema nikakve izravne veze ali je najmoćnija. Dokle idu granice-evo se iscenirao obiteljski život za svoje u Australiji da bi oni (pazi to oni) bili sretni jer se dotična napokon ostvarila ono što i je njena svrha i poanta života uopće jel tako?
Dvije prijateljice iz "ugasi to čudo" su drugi slučaj konkretno neudana, i to je stvar za aplauz-živi po svojim pravilima živo joj se jebe što okolina misli jer se to nikoga niti ne tiče. Postane temperamentna (moram sa svoje strane dodat sasvim opravdano) tek kad joj se nabija na nos i prigovara za njene životne izbore. Protagnositica iz filma nije taj slučaj nju je društveni narativ već odredio-bolje je i iscenirati obiteljski život i pravdati se nego živjeti s osudama a to je okidač na kojem počinju krize identiteta.
"Film zapravo počinje prilično „normalno”, simulacijom starog televizijskog izvještaja u užem (4:3) formatu slike u kojem nas voditelj informira o raspletu slučaja nestanka izvjesne Draginje Marinković, sasvim obične sredovječne žene negdje s periferije Beograda. Nisu je pronašli, ni pored potrage (a pitanje je i koliko su ju tražili), pa njena (neimenovana) bliska rodbina sada adaptira njen stan s ciljem prodaje u budućnosti, dok na banderi pred zgradom još uvijek stoji plakat s naslovom filma.
U nastavku filma nam Gluščević i Zorić nude tri mogućnosti, tri potencijalne Draginje, svaku od njih igra hrvatska glumica Ksenija Marinković u posljednje vrijeme izrazito prisutna u srbijanskoj kinematografiji, koje ipak mogu biti jedna osoba, naslovna nestala, neprimjetna, možda zanemarena žena. „Prva” Draginja je „samostalna poduzetnica” najnižeg nivoa, prodavačica koja organizira „prezentacije” usisavača po stanovima potencijalnih klijenata. Ako je klijenti ne ignoriraju, onda je eksploatiraju, ali teško da je zapravo primjećuju. Ona će, međutim, primijetiti nešto strašno, nešto što će je natjerati da napravi nešto za sebe atipično: kupiti psihoaktivnu supstancu, uzeti je i otići u provod u klubu, gdje će je ipak netko primijetiti – jednako zanemareni sloj mladih, ali i u njihovom svijetu besciljnog provoda je sredovječna „nabombonirana” žena groteskan prizor koji strši."
U nastavku filma nam Gluščević i Zorić nude tri mogućnosti, tri potencijalne Draginje, svaku od njih igra hrvatska glumica Ksenija Marinković u posljednje vrijeme izrazito prisutna u srbijanskoj kinematografiji, koje ipak mogu biti jedna osoba, naslovna nestala, neprimjetna, možda zanemarena žena. „Prva” Draginja je „samostalna poduzetnica” najnižeg nivoa, prodavačica koja organizira „prezentacije” usisavača po stanovima potencijalnih klijenata. Ako je klijenti ne ignoriraju, onda je eksploatiraju, ali teško da je zapravo primjećuju. Ona će, međutim, primijetiti nešto strašno, nešto što će je natjerati da napravi nešto za sebe atipično: kupiti psihoaktivnu supstancu, uzeti je i otići u provod u klubu, gdje će je ipak netko primijetiti – jednako zanemareni sloj mladih, ali i u njihovom svijetu besciljnog provoda je sredovječna „nabombonirana” žena groteskan prizor koji strši."
VIDEO
Nisam čitao gornju recenziju izvod iz mog relevantnog izvora u kratkim crticama bio mi je sasvim dovoljan, tek mi se iskristaliziralo da su tri priče tri različita života koji se razlikuju zanimanjem pozicijama situacijama ali konstanta je jedna stvar-ona nema obiteljski život neudana je bez djece a to je ono što je meta osude narativa "normalne" većine, u svakoj od tih priča prolazi istu situaciju iz koje nađe ili se bori (to je bolja definicija) da nađe izlaz. Iako dramatično i tragično ostavlja i dozu komike jer pada pot taj utjecaj. U predstavi nebeski svod su ženski likovi stavljeni u situaciju da odlučuju o sudbini 13-e od smrtne presude ju može osloboditi samo trudnoća koju ustanovljuju ali ono što je poražavajuća stvar sve one-iako su potlaćene i dalje se vode inertno puritanskim narativom koji ih u tu poziciju stavlja.
"Dvanaest porotnika trebaju odlučiti je li maloljetni tinejdžer iz velegradskog slama optužen za ubojstvo svog oca kriv ili nevin. Ako odluče da je kriv, ističe im sudac, mladić će biti osuđen na smrtnu kaznu. Porotnici se povlače u posebnu prostoriju i počnu vijećati. Isprva se čini da nema nikakve sumnje u tinejdžerovu krivicu i da će biti lako donijeti jednoglasnu odluku, nužnu da bi odluka bila pravovaljana, no jedan porotnik suprotstavlja se svima ostalima, iznoseći svoje sumnje u ono što se doima kao neupitna krivica… "
"Predložak predstave dosta sličan filmskom osim što je u ženskoj verziji, nega može spasiti druga strana priče koju ima jedan od porotnika (ne znam koju nisam gledao a i za ovaj slučaj je skroz irelevantno) a optuženoj u predstavi jedina olakotna okolnost je ako je trudna. Indkativno je od samog početka-oko tog dokazivanja potencijalne trudnoće dotične je iskonstruirana najveća kompleksnost predstave, i tu je najviše prijepora. Oko jedine stvari koja može rezultirati oslobađajućom presudom od sigurne smrti. "Ako želiš provjeriti kakav je netko daj mu vlast" stari citat nepoznatog autora. Na to se svodi predstava u nekom generalnijem kontekstu. Još jedan pun pogodak je adaptacija demokracije koje su svima puna usta. Specijalno onima cenzorima, raznim desnim ikonama poput bulajnca i njemu sličnih koji kao odgovor na satiričan tekst o njegovim kokainskim avanturama odgovaraju dramatičnim kmečanjem i tužbama suština predstave je u odgovornosti i zaobilaženju iste kako stoji u riječima redateljice."
"Nisam gledao "12 gnjevnih ljudi" po kojem je predlošku uzeta ideja za parafrazu u ženskoj verziji prethodno sam se informirao o filmu istovremeno sa praćenjem stvari oko predstave ono pročitano s tim u vezi izgledalo je obećavajuće i intrigantno. Općenito portle ne volim jer imaju ograničen sadržaj samo za pretplatnike ali ovo je iznimna cituacija u kojoj je podnaslovdovoljan da se izvuče još jedan ogranak predstave."
"Ova predstava ispod žita progovara o demokraciji, pritajenom feminizmu i o tome koliko je svijet surov, a ljudi su govna. Koliko zapravo nitko nikoga ne voli, koliko smo površni, sebični, usamljeni i potkupljivi. Ne znam čemu se mogu nadati jer zbilja ima različitih smjerova, ali se nadam da će dirnuti u neke tipke i da će publika prepoznati da - o kojem god se vremenu radilo - ljudi jednako griješe i jednako ustraju."
_______________________________________________________________________________________
Da, samo što je u predstavi kompletan skup ženskih likova koji su vođeni narativom koji ih degradira dok je film baš pitanje identiteta individualno koje se optrećuje vanjskim kolektivnim. Što se kao i uvijek pokazuje kao destruktivno i loše. 3 priče a sve tri u promil seciraju reakcije na akcije ne suočavanja s okolinom na odgovarajući način nego onaj pasivno agresivan.
