Marketing
5 FILMSKIH PREPORUKA 3/ DA LI STE VIDELI OVU ŽENU
A sad malo na aktualne teme iako sve iz ovog serijala je aktualno. Ovo je više u okvirima...onako...zajednički nazivnik je puritanski bolesni narativ. Prije nekog kratkog vremena sam imao referencu na predstave sa stavljanjem fokusa na mentalitet palanke o nametničkoj intenciji cenzure zbog povrijeđenih osjećaja svake šuše iz tog talona. Nevažno ovo je sad samo digresija koja nas dovodi do trećeg od 5 filmskih preporuka. Prije gledanja samog vodilja mi je bila referenca iz prvog izvora od kojeg su preporuke došle.
"Film koji postavlja pitanje identiteta. Sve tri uloge igra Ksenija Marniković i fantastična je u svim ulogama. Film je zanimljivo scenaristički nov i ideja filma je fascinantna. Tu ću stati, da ne otkrivam previše."
I stvarno ne otkriva previše, to je ona posebna čar a meni već vuče svakojake asocijacije sa nekim ranije pogledanim projektima. Nedavno mi je u recenziji bio esej o Petruniji curi u financijskim i egzistencijalnim problemima iz kojih nađe izlaz u jednoj aktivnosti ali rezerviranoj samo za mušku populaciju i zbog čega pod konstruktom "normalnosti" većine postaje meta.
VIDEO
Ali kakvog identiteta? Konkretno osobnog-identiteta karaktera, i bitke protiv nametnutih društvenih narativa. Na postu o Petruniji Luki je ostavila komentar.
"Patrijarhata, na žalost, teško izumire. Mogu se poistovjeziti sa jednom od dvije prijateljice, onom neudanom i vez djece - majkom, katastrofa...:(((( Što vodiš tog psa, a ne djecu i sl. Ma to je moja odluka, dijete je obaveza za cijeli život.....Želim živjeti, i gotovo.
I Petrunjela koja skače za križem.....a nije velika vjernica. Pun pogodak"
Na što skrećem pažnju da je to opće poznata stvar tokom fima-nije vjernica bar ne one praktične vrste ali eto skače za križem jer je nagrada dobra financijska stimulacija koja bi riješila dio njenih socijalno-egzistencijalnih problema, ali stvar je u tome-to je samo baza za pravu metu problematizacije-onu primtivno nazadnu koja gleda društvo kroz skučene puritanske okvire po kojima je to samo i isključivo muški sport-degradacija stigmatizacija koja drma sruštvom i polarizira. To je meta problematizacije filma. Falilo mi materijala, jer prvi dio filma iz nekog razloga nije bio dostupan ali i kroz ovaj drugi se nekako uspjelo uloviti nit. Elem protagonistica filma prolazi kroz 3 različite priče 3 različite a opet iste povezane uloge. Uloge različite ali njihov profil i problem isti.
HAVC
Prva priča malo izgleda konfuzno ali ona je uvod u film, na prvu nepovezana s ostatkom filma. Reporter izvještava o nestanku protagonistice iz njenog stana a obitelj nije niti prijavljivala nestanak. Istovremeno ona na drugoj lokaciji u gradu živi život kao neku paralelnu stvarnost. Ne znam još sam pod dojmom tih scena, ali poantu više otkriva druga priča do koje ćemo tek doći. Na postu o filmu o Petruniji niti Satrry (očekivano) nije fulala zakucati zicera.
"svaka diskriminacija je nasilje i teror, suprotnost je civiliziranje, civilizacija, uljudba, civil nasuprot uniformi, sloboda nasuprot poslušnosti, patrijarhalni teror je teror nasiljem nad ženom i djecom, svatko tko sudjeluje u tom teroru je jednako kriv za stradanje najslabije karike u lancu a to je dijete, pa u jednom fanatičnom patrijarhalnom i religijom zapečaćenom ugovoru dobijemo smrt djece, dvoje djece od godinu dana je ubijeno i zakopano a jedno četverogodišnje je teško zlostavljano u takvom paktu protiv razuma, ekstremni primjer djelovanja patrijarhalno-religijskog terora s OBEY porukom rezultiralo je smrću najslabije karike, kao što rekoh, djece u stravičnom slučaju u Varaždinu, svi smo mi žrtve toga pod rabotom popova i klečanjem za dominaciju nas i širenjem ideologije prvotnih i drugotnih u kojoj ideologiji je pop, zna se prvotni a silovana i zlostavljana djeca - nebitna, pa pune su im ladice zlostavljane i silovane djece i časnih sestara, izubijanih i prisiljavanih na abortuse, opća gadost svijeta, gdje tu to uspješno restauriraju i naplaćuju ugovorima, jer sekta je sekta i kad ima milijun članova, dakle, zašto ju MORAMO financirati I POŠTIVATI DOGOVOR U KOJEM SMO DRUGOTNI? Tko nam je to nametnuo? Di je konsenzus žena i muškaraca da želimo biti drugotni i plaćati bogaćenje popova i pranje mozga po civilnim školama? Ti i ja očito to preziremo a moramo raditi za i financirati klersku ideju drugotnosti i dominacije, ludilo."
I kao što pretpostvljate ekipica-film ima izravne poveznice sa temama kojih se dotiče i film gore linkan i komentari na njega. Predlani sam u serijalu radio-drami imao jednu koja mi je posebno draga ugasi to čudo iako je ideja bazirana na američkoj u našoj verziji je to nešto sasvim drugo novo i inovativno-o radiju i susjedima u zgradi preko kojeg dotična ima izravan prijenos u stanove svojih susjeda. Ali ono što mi se urezalo kao the point is moment je ni manje ni više nego situacija koja je okidač svega toga. Dvije prijateljice 30+godina jedna je udana u iluziji sretnog braka s djetetom, druga frivolna živi slobodno izlazi zabavlja se u neobaveznoj je vezi.
24 EXPRESS
SFF
Ključni momenti drame:
-Pa di si?
-Ma kružila sam sad 15 minuta na kraju mi je trebalo još 15 minuta od auta do tu užasna gužva. A ti si na kavici. Može i meni jedna s hladnim mlijekom.
-Molim vas i meni još jednu gospodična će platiti.
-To si rekla samo da kažeš gospodična priznaj.
Elem referirao sam se tamo u postu da to počinje kao prijateljska zajebancija lagana provokacija ali koja eskalira u fijasko na kraju kad se ispostavi da je korijen toga-ljubomora ove s obiteljskim životom na ovu drugu koja je slobodna u neobaveznoj vezi jer je njena slika o bračnoj idili iluzija. Što da se sad ulazi u detalje, preslušali ste dramu ima tu svega, a korijen je kao i u svemu u mentalitetu. Konkretno u slučaju udane-to je njen stav. To su stvari na kojima se moraš relaizirat. Iz te premise ona počinje pucati pod pritiskom jer je ostvarena po pitanju toga ali u lažnoj projekciji zadovoljstva, troši lovu svog muža a ne ganja karijeru, jedina zabava joj je radio koji kad dobije neki kvar taj isti feler postaje njena zabava kad otkrije da preko prijamnika može čuti sve što se događa u susjednim stanovima. Elem u kratkim crtama jedna je tradicionalna iako ne možda skroz uvjerenjem koliko okolnostima druga je neopterećena i živi po svojim pravilima. To mi je jedna od poveznica sa današnjim filmom.
"U vrelini ljetnih dana, Draginja pronalazi tijelo mrtve žene koja podsjeća na nju. U vrelini ljetnih dana, Draginja unajmljuje lažnog muža kako bi se pokazala pred prijateljima. U hladnoći zimske noći, Draginja luta ulicama grada u potrazi za izgubljenim pamćenjem. Kroz tri različita života, jedna sredovječna žena pokušava da iskoči iz svoje kože."
3 različite priče koje se povazuju na kraju, tu mi je između prve i treće bilo malo teško uloviti paralelku ali najjača od svih definitivno je priča #2. Nakon što se sve intrige iz prve priče izredaju počinje druga, ista ta protagonistica (ali u drugoj ulozi koja ima istu sudbinu, koncept filma mi izgleda kao da živi dve paralelna života) radi u rodilištu a obitelj ima u australiji. Naravno za njih je jedino važno da se dotična ostvari na planu obiteljskog života, što dovodi do apsurdne rekacije-uzima jedno od djece iz rodilišta uzme nekog influensera i plati ga da joj pred obitelji (preko video-poziva zato će priča i proći bez problema) glumi muža. Jebote led! Euforija ne vrhuncu, s druge strane svijeta/ekrana svi u ekstazi slave eto što se ona napokon ostvarila na planu dijeteta i braka. Ok kamera se gasi daj lovu za odigranu rolu-plaćeno dijete-vraćeno u rodilište nazad u realnost. Ali u svemu tome sranju pritiska okoline ona gubi dio identiteta prilagođavajući se stanju stvari. Zadržavam fokus na drugoj priči jer mi je od sve 3 ostavila najjači dojam i najkristalniju predodžbu filma u kompletu.
"Žene, posebno žene određenih godina i određenog statusa, postaju i ostaju nevidljive u društvu, globalnom i lokalnom, a svakako uređenom po patrijarhalnim standardima i ukusima. Žena je tu da bude lijepa dok je mlada, da bude majka kada je zrela i da je mlađe generacije u obitelji poštuju i služe kada ostari. Za sapletanje na svakom od navedenih koraka „normalne” ženske progresije slijedi „kazna” – nevidljivost. Ovom temom se rijetko bavilo u regionalnoj kinematografiji, uglavnom u nekom realističnom ili psihologiziranom ključu. Relativno svježi primjeri bi bili „Ne gledaj mi u pijat“ Hane Jušić i „Mater“ Jure Pavlovića. Dvojica srbijanskih debitanata u dugom metru, Matija Gluščević i Dušan Zorić, izabrala su drugačiji način da se pozabave temom, onaj pomjeren i nadrealan. "
Okarakteriziran kao nadrealan ali stvarno nije napuhavanje-ima tih nadrealnih koncepata, nestanak protagonistice u prvoj priči je samo početak, ima tih kadrova koji su na prvi pogled nespojivi a na kraju se povežu priča 1 i 3 dok druga s prvom i trećom na kraju nema nikakve izravne veze ali je najmoćnija. Dokle idu granice-evo se iscenirao obiteljski život za svoje u Australiji da bi oni (pazi to oni) bili sretni jer se dotična napokon ostvarila ono što i je njena svrha i poanta života uopće jel tako?
Dvije prijateljice iz "ugasi to čudo" su drugi slučaj konkretno neudana, i to je stvar za aplauz-živi po svojim pravilima živo joj se jebe što okolina misli jer se to nikoga niti ne tiče. Postane temperamentna (moram sa svoje strane dodat sasvim opravdano) tek kad joj se nabija na nos i prigovara za njene životne izbore. Protagnositica iz filma nije taj slučaj nju je društveni narativ već odredio-bolje je i iscenirati obiteljski život i pravdati se nego živjeti s osudama a to je okidač na kojem počinju krize identiteta.
"Film zapravo počinje prilično „normalno”, simulacijom starog televizijskog izvještaja u užem (4:3) formatu slike u kojem nas voditelj informira o raspletu slučaja nestanka izvjesne Draginje Marinković, sasvim obične sredovječne žene negdje s periferije Beograda. Nisu je pronašli, ni pored potrage (a pitanje je i koliko su ju tražili), pa njena (neimenovana) bliska rodbina sada adaptira njen stan s ciljem prodaje u budućnosti, dok na banderi pred zgradom još uvijek stoji plakat s naslovom filma.
U nastavku filma nam Gluščević i Zorić nude tri mogućnosti, tri potencijalne Draginje, svaku od njih igra hrvatska glumica Ksenija Marinković u posljednje vrijeme izrazito prisutna u srbijanskoj kinematografiji, koje ipak mogu biti jedna osoba, naslovna nestala, neprimjetna, možda zanemarena žena. „Prva” Draginja je „samostalna poduzetnica” najnižeg nivoa, prodavačica koja organizira „prezentacije” usisavača po stanovima potencijalnih klijenata. Ako je klijenti ne ignoriraju, onda je eksploatiraju, ali teško da je zapravo primjećuju. Ona će, međutim, primijetiti nešto strašno, nešto što će je natjerati da napravi nešto za sebe atipično: kupiti psihoaktivnu supstancu, uzeti je i otići u provod u klubu, gdje će je ipak netko primijetiti – jednako zanemareni sloj mladih, ali i u njihovom svijetu besciljnog provoda je sredovječna „nabombonirana” žena groteskan prizor koji strši."
U nastavku filma nam Gluščević i Zorić nude tri mogućnosti, tri potencijalne Draginje, svaku od njih igra hrvatska glumica Ksenija Marinković u posljednje vrijeme izrazito prisutna u srbijanskoj kinematografiji, koje ipak mogu biti jedna osoba, naslovna nestala, neprimjetna, možda zanemarena žena. „Prva” Draginja je „samostalna poduzetnica” najnižeg nivoa, prodavačica koja organizira „prezentacije” usisavača po stanovima potencijalnih klijenata. Ako je klijenti ne ignoriraju, onda je eksploatiraju, ali teško da je zapravo primjećuju. Ona će, međutim, primijetiti nešto strašno, nešto što će je natjerati da napravi nešto za sebe atipično: kupiti psihoaktivnu supstancu, uzeti je i otići u provod u klubu, gdje će je ipak netko primijetiti – jednako zanemareni sloj mladih, ali i u njihovom svijetu besciljnog provoda je sredovječna „nabombonirana” žena groteskan prizor koji strši."
VIDEO
Nisam čitao gornju recenziju izvod iz mog relevantnog izvora u kratkim crticama bio mi je sasvim dovoljan, tek mi se iskristaliziralo da su tri priče tri različita života koji se razlikuju zanimanjem pozicijama situacijama ali konstanta je jedna stvar-ona nema obiteljski život neudana je bez djece a to je ono što je meta osude narativa "normalne" većine, u svakoj od tih priča prolazi istu situaciju iz koje nađe ili se bori (to je bolja definicija) da nađe izlaz. Iako dramatično i tragično ostavlja i dozu komike jer pada pot taj utjecaj. U predstavi nebeski svod su ženski likovi stavljeni u situaciju da odlučuju o sudbini 13-e od smrtne presude ju može osloboditi samo trudnoća koju ustanovljuju ali ono što je poražavajuća stvar sve one-iako su potlaćene i dalje se vode inertno puritanskim narativom koji ih u tu poziciju stavlja.
"Dvanaest porotnika trebaju odlučiti je li maloljetni tinejdžer iz velegradskog slama optužen za ubojstvo svog oca kriv ili nevin. Ako odluče da je kriv, ističe im sudac, mladić će biti osuđen na smrtnu kaznu. Porotnici se povlače u posebnu prostoriju i počnu vijećati. Isprva se čini da nema nikakve sumnje u tinejdžerovu krivicu i da će biti lako donijeti jednoglasnu odluku, nužnu da bi odluka bila pravovaljana, no jedan porotnik suprotstavlja se svima ostalima, iznoseći svoje sumnje u ono što se doima kao neupitna krivica… "
"Predložak predstave dosta sličan filmskom osim što je u ženskoj verziji, nega može spasiti druga strana priče koju ima jedan od porotnika (ne znam koju nisam gledao a i za ovaj slučaj je skroz irelevantno) a optuženoj u predstavi jedina olakotna okolnost je ako je trudna. Indkativno je od samog početka-oko tog dokazivanja potencijalne trudnoće dotične je iskonstruirana najveća kompleksnost predstave, i tu je najviše prijepora. Oko jedine stvari koja može rezultirati oslobađajućom presudom od sigurne smrti. "Ako želiš provjeriti kakav je netko daj mu vlast" stari citat nepoznatog autora. Na to se svodi predstava u nekom generalnijem kontekstu. Još jedan pun pogodak je adaptacija demokracije koje su svima puna usta. Specijalno onima cenzorima, raznim desnim ikonama poput bulajnca i njemu sličnih koji kao odgovor na satiričan tekst o njegovim kokainskim avanturama odgovaraju dramatičnim kmečanjem i tužbama suština predstave je u odgovornosti i zaobilaženju iste kako stoji u riječima redateljice."
"Nisam gledao "12 gnjevnih ljudi" po kojem je predlošku uzeta ideja za parafrazu u ženskoj verziji prethodno sam se informirao o filmu istovremeno sa praćenjem stvari oko predstave ono pročitano s tim u vezi izgledalo je obećavajuće i intrigantno. Općenito portle ne volim jer imaju ograničen sadržaj samo za pretplatnike ali ovo je iznimna cituacija u kojoj je podnaslovdovoljan da se izvuče još jedan ogranak predstave."
"Ova predstava ispod žita progovara o demokraciji, pritajenom feminizmu i o tome koliko je svijet surov, a ljudi su govna. Koliko zapravo nitko nikoga ne voli, koliko smo površni, sebični, usamljeni i potkupljivi. Ne znam čemu se mogu nadati jer zbilja ima različitih smjerova, ali se nadam da će dirnuti u neke tipke i da će publika prepoznati da - o kojem god se vremenu radilo - ljudi jednako griješe i jednako ustraju."
_______________________________________________________________________________________
Da, samo što je u predstavi kompletan skup ženskih likova koji su vođeni narativom koji ih degradira dok je film baš pitanje identiteta individualno koje se optrećuje vanjskim kolektivnim. Što se kao i uvijek pokazuje kao destruktivno i loše. 3 priče a sve tri u promil seciraju reakcije na akcije ne suočavanja s okolinom na odgovarajući način nego onaj pasivno agresivan.
Post je objavljen 13.03.2025. u 16:56 sati.