5 FILMSKIH PREPORUKA 4/MOJ JUTARNJI SMEH
A sad na malo komedije ali ne sasvim nego one s intenzivnom dozom tragike. Predzadnji film iz serijala a ja sam ih poredao od ozbiljn(ij)ih prema ovim opuštenijima sasvim obratno kako je navedeno na listi jer je sigurno mjesto i zbornica bilo ono što mi je na listi prioriteta s popisa bilo prvo za pogledat. Drugi fillm iz talona, konkretno iz 2019. za koji saznah tek ove zime preko relevantne preporuke. Mjesto radnje je neko srpsko selo, protagnonist filma je sam u nekom svom filmu koji je sam po sebi farsa jer opet-pod utjecajem okoline i ne samo toga nego i stanjem unutar njegova 4 zida.
"Ova regionalna komedija očaja nudi zabavan i prisan prikaz čitave jedne generacije obilježene krizom odrastanja i nemogućnošću napuštanja roditeljskoga gnijezda. Film je premijerno prikazan na festivalu u Rotterdamu."
Ali nije stvar niti u tome-kako je generalno implicirano u najavi fima, iza toga generalnog uzimanja stvari je niz raznoraznih okolnosti. Tipa odrastanje u maloj sredini još seoskoj iako je i to već davno u urbanizaciji ali ne i u smislu mentaliteta. Postoje u kompletnoj stvari raznorazni drugi faktori. Ali ostavit ću to postrani zasad bit će vremena za raspetljavanje prvo da dam riječ onoj čije mišljenje cijenim i koje je razlog za ovaj serijal.
"Ovo mi je jedan od boljih novijih filmova gdje se tako dobro gradira humor i gradi humor na realnim situacijama, koje nam se isprva mogu činiti tragikomične, a zapravo su realne. Glumački je film odlično napravljen. Komedija koja me je dobro nasmijala i zbog koje sam se oko nekih stvari i malo zabrinula."
A da, realnost i tragikomika su stvari koje se ne dovode u pitanje, na njima je i baziran kompletan film na realnim živopisnim situacijama. Ovaj put ne iz ženske nego muške perspektive. Ironično malo-student 28 godina perspektivan imat će karijeru a bezerspektivan u drugu ruku na osobnoj razini. Moj jutarnji smeh
"Dejan se bliži tridesetoj i još je djevac. Rješenju problema ne pridonosi to što još živi s roditeljima, ocem alkoholičarom i zaštitnički nastrojenom majkom. U nadi da bi se prijateljski odnos s kolegicom s posla mogao razviti u nešto više, on pomoć traži kod lokalnog vidovnjaka. No seansa završi Dejanovim poniženjem i on napokon zaključi da nema što izgubiti. Okuražen tom spoznajom, kreće u misiju da postane svoja osoba."
E to je stvar u kojoj se reflektira pitanje bezperspektivnosti, nema neki svoj karakter život se svodi na studiranje, kasnije posao profesora u provincijskoj školi intiman/seksualni život ravan nuli ne što ne bi imao neke šanse kod cura nego što je u svom mentalnom sklopu totalno out of intrest uopće nema takvih želja i potreba. A to je u prvom redu pitanje slobode same po sebi. Ipak nije isto život u gradu ili život u selu koje i nije selo kao selo koje se i mentalitetom urbanizira nego baš provincijski tip sela u kojem se zna na kojim je mantalnim postavkama stanovništvo. Ironija je-on je uz svoju kolegicu s posla jedan od rijetkih mladih koji su u filmu čitaj u tom selu svi drugi-osim ako nisu kolege iz škole su po gradovima vrlo vjerovatno masa njih i po svijetu.
"Jučer je u Laubi bio na programu srpski film "Moj jutarnji smeh", redatelja Marka Đorđevića.
„Mamizam“ i upliv majki u živote svoje djece je jedna akutna tema današnjeg društva, a upravo o njoj nam priča film "Moj jutarnji smeh". Pričati o srpskoj kinematografiji uvijek je zanimljivo pogotovo ako za sugovornika imate nekog od kolega iz Srbije. U nekoliko razgovora s nekolicinom eminetnih mladih filmskih kritičara iz Srbije čuo sam podosta kritičkog tona, kao i priče o krizi srpske recentne kinematografije, no nakon ovog filma svakako će moći pričati u superlativima o svojoj filmskoj produkciji.
„Moj jutarnji smeh“ je jedan odličan dugometražni debitantski film režisera Marka Đorđevića. Obično se sva sila kreativnosti koja postoji u autorima slije u tom momentu slaganja svog prvog dugometražnog filmskog čeda. Upravo je tako i s ovim filmom.
Film je humorna drama začinjena ozbiljnom tematikom koju na šaljivi način obrađuje režiser Đorđević. Glavni akter filma je profesor povijesti Dejan (glumi ga Filip Đurić). On ima podosta problema u životu, no najveći je njegova posesivna i zaštitnička majka. Potakne te da se upitaš koliko imamo muških, ali čak i ženskih prijatelja koji „boluju od te bolesti“. Osim što vječno borave pod skutama svoje majke, oni su također i pod njenim „čeličnim kišobranom“. Podosta veza i brakova propada upravo zbog (općenito) roditeljskog upliva, pa tako i našeg Dejana majka svojom „sigurnom rukom“ voda kroz život. Dejana tako majka, ne želeći si priznati što mu čini i koliko daleko ide, odvodi lokalnom vidovnjaku ne bi li mu se nekako pomogla. Vidovnjak Miloš (odlična, pretpostavljam posljednja uloga Nebojše Glogovca) u razgovoru s Dejanom i majkom nekako uspijeva detektirati glavni problem koji koči Dejana da „razvije svoja krila“. No, od čitave "operacije" neće biti ništa jer majka Miloša proglašava šarlatanom. Jedan je to od smiješnijih momenata filma. No ono što Dejan čini slijedom motivacijskog razgovora s Milošom jest epohalno za njega: zaokretanje životnog puta suprotnog dosadašnjem tavorenja u slijepom kutu nečinjenja i sigurnosti boravka ispod majčinih skuta.
Marko Đorđević je, sinjskim riječnikom, pogodio „u sridu“ ovom posve aktualnom temom u kojem bezidejne aktere nije učinio totalno bespomoćnim. Đorđević nam upravo suprotno od depresivne distopijske budućnosti daje neku nadu u bolje sutra. Dejan je upravo reprezent mogućeg izlaska iz kriznog momenta i za najobičnije šmokljane kakav je on. Treba smoći samo hrabrosti, te malkice, tek ta za koji stupanj promijeniti smjer kretanja svog „broda“."
To je fragment iz ove recenzije tipkane negdje pred prikazivanje na filmskom festivalu u Motovunu.
DAILYMOTION
Ali sad bi iskoristio situaciju da skrenem pažnju na jedan kratak video snimljen negdje 2011 ako se ne varam. Oni koji redovito prate ovaj blog sjećaju se serijala iz kategorije "neverbalne interakcije" u kojima je bila poanta skrenuti na scenski nastup glumaca/glumica u spotovima kao zasebnom filmskom pričom u (ne)povezanom kontekstu sa pjesmama. Da ovako (ne)povezanom sa zagradom jer u oba slučaja stvar funkcionira-i kao spot priča sam za sebe i kao podloga testu. Kako je film i kazalište glavna točka ovog bloga tako mi je bilo važno izvući tu scensku neverbaliziranu interpretaciju na sunce kao još jedan oblik glumačke akcije. Ovaj videoisto vrijedi pogledati jer je u pitanju slična štoviše ista stvar-u pogledu te scenske interakcije samo ovdje bez teksta.Trebao sam dotični video upotrijebiti kao rekvizit prethodnog posta tamo bi savršeno i plastično dočarao s još jedne strane ono što fim problematizira ali ne sjetih se, tek mi se video izbacio pred koji dan i vratih film unazad. Poslužit će onda i ovdje kao estetska i praktična nadopuna temi.
Kadrovi simboliziraju...slobodu....ne mogućnost slobode odlaska u slobodu u principu.
VIDEO
A video ima baš simbolično ime "life you wanted" umjetnički izvanredan video u crno-bijeloj tehnici. Kostim leptirice simbolizira njenu želju za slobodu. Sve ovdje odgovara-krila su asocijacija na to gleda u daljinu u more u slobodu ali kroz rešetke, bori se da ih razvali da ih otključa, krvi se da se oslobodi i "odleti" u slobodu prema moru ali ne može pronaći način, nakon čega se lomi i vidi svaća da ne može protiv sudbine. Video ima umjetničku vrijednost jer je on simbolika. Rešetka je metafora za skučeni okvir ograničavanje a ona treba slobodu, krila su simbolika potrebe za slobodom a otvoreno more je put u slobodu. Koju glavnu razliku dijele recimo ona i glavni protagonist filma? U principu imaju neke sličnosti-oboje su u toj nekoj blokadi bez prave slobode samo glavna je razlika ta da ona-kao što se vidi iz videa i samih kadrva iz istog izrezanih da se ona bori za slobodu da ima potrebu za njom da je to život koji želi ali jebiga ne izlazi iz toga kao pobjednica. Isto tako da ona nije u toj poziciji svojim izborom očito je to situacija u koju je gurnuta-inače njena žestoka borba da se oslobodi ne bi uopće postojala ili bar ne bi bila tako intenzivna. Ovaj video-iako nije kratak film stvarno bi ga se moglo štoviše trebalo svatiti tako. Ima sve elemente priče da bi iako nije izvorno izgleda kao oblik neverbaliziranog mini filma kronološki doduše deceniju i nešto sitno prije linkanog. Odgovara mini video po tim parametrima temi ovog filma ima ključnih poveznica sa istim iako po dijametralno-suprotnim premisama.
Problem našeg filmskog protagonista onaj korijenski je to da s njegove strane nema takvih interesa. Život mu se svodi na kuću nadjebavanja s roditeljima školu i to je to. To je njegov izbor ili bar misli da je možda može bolje ali nema ni u podsvjesti ideju kako to realizirat a nema ni promila ekstrovertiranosti u karakteru. Kao njegov glavni problem istaknut je njegov seksualni život za koji ovaj ne pokazuje interesa što je preočito i njegovoj kolegici s posla. Paralelka s ovim videom gore po pitanju slobode-on ima blokadu u glavi, koja je njegova osobna tragikomedija. Ali opet ne mogu ja protiv sebe moram postaviti stvari što je glavni okidač toga? Možda to što je iz sela skoro provincije koja nije mantalitetom evoulvirala? Ili pored situacije koju ima u kući pa nije bio slobodan dovoditi cure? Ko će ga znati može se samo nagađati film to eksplicitno ne otkriva sve opcije ostaju otvorene ali ono što je nemistificirano i izravno je da se liku život svodi na ili školu ili na zujanje po doma. To je onaj trenutak pitanja slobode one osobne ima i ju uopće kad je skorz pasivan na taj aspekt ljubavnog života?
Video gore je općenit sloboda kao nešto generano na svim životnim relacijama u slučaju filma konkretno na jednoj a istovremeno na više njih. Film više tragi nego komičan ali ima par tih lom scena u vidu nekog satiricoma. Jedna od njih je dolazak kod psihologa koji postavlja njegovu dijagnozu-provali ga u stotu već nakon par minuta seanse.
VIDEO
Osjeća se i vidi njegova napetost, na najjednostavnija pitanja odgovara s grčem u želucu, da ne govorim kad psiholog pređe na pitanja intimnih stvari, ima li curu oko seksa i svega što ide uz to njegove reakcije su groteksne doživi blam moment tokom prve (i jedine) seanse. Tu zapravo počinje zaplet filma jer je to kako se ispostavlja korijen njegove blokade. A koju je potenciralo vjerovatno i situacija koju ima doma i malo mjesto koje još siluje sve sa svojom "normalnošću" tipa one da se vratim na prethodni film-likuša iz "jeste li videli ovu ženu" mora biti ostvarena na pitanju braka i djece da bi nešto "vrijedila". U drugu ruku ne mora to biti razlog ima ih milijun za takve blokade ali s obzirom na okolinu može se u najmanju ruku pretpostaviti. Don Juan je bio meta puritanskog narativa i impulzivnih reakcija zbog "bludnog" načina života protiv kojeg je za metodu odjebavanja koristio licemjerje. Što je u toj konkretnoj situaciji jedina moguća i realna metoda. Ali u filmu nigdje nije eksplicitno određeno da je isti taj slučaj kako bi okolo komentirali to da je kojim slučajem kontra od onog što je da nema blokade i da na tom palanu sve poduzima kod njega u pitanju. Uglavnom evidentno je da ima ograničenje u jednom aspektu slobode društveni život i ljubavni ravni nuli samo radi i (pre)življavaj doduše nije to njegovo stanje izravno određeno okolinom koliko možda pasivno iako ostaje misterij što je zapravo razlog njegove indiferencije prema intimnom ljubavnom društvenom. Ili kako je crno na bijelo na stranici tv profila
"govori o jednoj generaciji koja je odrastala „pod staklenim zvonom“ i čiji su roditelji pokušavali da sačuvaju decu od surove realnosti. Sada, kada su roditelji izgubili dostojanstvo i snagu i kada su porodice počele da se urušavaju, njihova deca, već odrasli ljudi, konačno moraju da preuzmu odgovornost i suoče se sa životom."
I to je zapravo pravi kanalizator tragikomedije. Nije u svojih skoro 30 godina nikad bio izvan tih okvira staklenog zida da vidi kako svijet vani izgleda. u principu to je sputavanje slobode od koje se po reakcijama na samom početku seanse kod psihologa je očito-osjeća ugroženo kad su najnormalnije stvari u pitanju tipa seksualne aktivnosti, "u 28 godina nisi imao curu, nije te nikad niti zanimalo niti ne razmiljaš o tome" kompromitirao je u čemu je stvar u prvim minutama filma (konkretnije deset do 20 minuta trajanja ali računa se na početku ionako se sve na taj problem svodi). U principu-tek kad osvijesti da ima blokadu počinje dozirano i oprezno ulaziti u taj njemu nepoznat teren. Ima tragikomedije poprilično. Dobar izgovor uvijek zlata vrijedi ali ovaj je proziran i preočit ali ne i za njega-on situaciju doživljava stvarno ozbiljno što je još jedan u nizu tragikomičnih trenutaka.
VIDEO
To je scena u kojoj ga kolegica s posla pozove na druženje, ali s forom da osjeća bolove da sumnja na kojekakve boleštine, stvari koje odaju prozirnost te priče se samo nižu a stvarno ih ne treba tražiti previše. Već nakon prvih par balona stvar je kristalno jasna samo njemu nije. Da je to način na koji ona misli dovesti njega da ostvari neki bliskiji intiman kontakt s njom koji vodi zna se do koje faze a komično je što on stvarno vjeruje da je njoj loše. Što je samo po sebi indikator niti da išta zna o ženskoj psihologiji niti općenito o tim stvarima za koje je na stotu jasno što znače. A sve zato jer je jedini svijet koji (do)živi izvan svoja 4 zida samo škola njegovo radno mjesto na kojem se počinje miksati privatno s poslovnim sa njegovom kolegicom kad ipak iz prve faze opreznosti pređe u onu drugu manje invazivnu ali još uvijek sa blokadom u glavi. Da sad ne ulazim u pitanja raspleta priče to ostavljam svakom da pogleda evo sad mi je pod klik iskočio kompletan film a ne razdijeljen
_______________________________________________________________________________________________
Ali u nekim me stvarima ova situacija-na pitanjima osobnih sloboda asocirala sa onom iz mjere za mjeru posebno ova modernizirana verzija. U kojoj je scenografija i kostimografija stavljena u 21.stoljeće sa zakonima i puritanskim primitivnim mentalitetom 15-og. S te strane ekstrema aktivne agresije imamo zakon(e) koji brane slobode u smislu seksualnih bolesno teoratsko društvo u kojem su "izvanbračne avanture" kazneno djelo koje podliježe teškom kriminalu i ide se ravno na vješanja ova situacija iz filma-u kojoj je protagonist eto nezainteresiran za te stvari općenito izgleda kao oblik pasivne agresije što je živio pod svom silom zaštite od vanjskog svijeta kad se osjeća ugroženo i napeto od samih razgovora o normalnim stvarima a teatralnost i preseravanje svoje kolegice o bolovima svaća doslovno kao nešto stvarno a ne kao njenu metodu da ga navuče na bliski fizički kontakt. Elem to se sve pomalo mijenja tokom filma da sad ne idem u detalje evo vam je veza gore pa gledajte i kreirajte svoje dojmove ali sve što se događa dotičnom i kako ispada tragikomičan-jer ipak tema je ozbiljna i nije za zajebanciju ali isto tako ne može ne izvući urnebesnu reakciju napadaja smijeha do kojih ekstrema sve to ide. Je glavna tema i meta problematizacije filma. Govori o jednom slučaju ali pravo je pitanje jednom od koliko. Milijuna? Film je projekcija stvari koje se guraju pod tepih, konkretno psihološki apsekti uma. U svojim je blokadama koje su za njega stvar normale stvar rutine koj kad se prekine novim životnim situacijama osjeća ugroženost i napade anksioznosti. Ograničen samo na svoja 4 zida i na školu u kojoj radi koja je jedini njegov kontakt s vanjskim svijetom u kojem ima neki oblik verbalnog kontakta stvar se mijenja na bolje postupno a tragikomične situacije se nižu u projekciji njegovog mentalnog sklopa kako se (ne)snalazi u njima u normalnim stvarima s kojima po prvi put u životu ima doticaj.
U pogledu toga mi se sad asocira jedna druga stvar doduše dijametralno-suprotna po pitanju reakcije. Ruski je klasik isto izveden u HNK premijerno 21-e i objavljen ovdje na blogu "revizor" Marija Antonovna kao primjer izoliranosti od vanjskog svijeta u doticaju samo s unutranjim onim u svojoj kući. Repriziram ovdje prigodan fragment tog posta.
"ANA ANDREJEVNA-Ah kako je mio!
MARIJA ANTONOVNA-Ah, dražestan je!
ANA ANDREJEVNA-A kako su mu samo lijepe manire! odmah se vidi prijstolnički salonski čovjek. I vladanje i sve mu je tako...ah kakva milina! strahovito volim ovakve mladiće! Upravo sam izvan sebe ali i ja sa se njemu vrlo svidjela:zamijetila sam to-neprestano me pogledavao.
MARIJA ANTONOVNA-Ah mamice mene je gledao!
ANA ANDREJEVNA-Molim te prestani s tim svojim koještarijama! ove su ti posve naumjesne
MARIJA ANTONOVNA-Ali mamice, zaista me je gledao!
ANA ANDREJEVNA-Evo nje opet! Bože sačuvaj da se ne bi prepirala! nije i dosta! gdje bi on tebe gledao? i zašto bi tebe gledao?
MARIJA ANTONOVNA-Zbilja mamice neprestano me gledao. i kad je počeo govoriti o književnosti pogledao me je, i kasnije kad je pripovijedao kako se karta s veleposlanicima , i onda me je pogledao
ANA ANDREJEVNA-Pa možda te je ipogledao jedanput dvaput i to tek onako,samo da pogleda. Valjda je u sebi rekao hajde nek joj bude pogledat ću i nju."
Taj njihov antagonizam je jedan od komičnijih činova drame. Jedna pokindirena tikva koja je svoju osobinu (is)projicirala na kćer koja je isto primjer slučaja koji je pod utjecajem provincije štoviše palanke. Referiram se samo na taj dio jer je to u kontekstima poveznice sa ovom filmskom situaijom. Dijametralna suprotnost je što protagonist filma živi pod sveopćom zaštitom od vanjskog svijeta i osjeća nervozu i napetost kad se suočava sa drugim ljudima-posebno curama i pitanjima sexa a slučaj Marije Antnovne je daleko izravniji. Pretpostvaka je da se ni ona nije makla dalje od svoja 4 zida još ima posesivnu mater ali efekt na dolazak Hlestakova je suprotan ovom u filmu, ona se njemu nabacuje otvoreno i neskriveno. A ovaj šonjo nije u stanju svatiti da je priča o bolovima samo teatralnost i izgovor da ona ostvari blizak fizički kontakt s njim koji one thing leads to enother rezultira time da ju kresne. Film je spoj tragike i komike u talonu s jedne strane groteksna komedija s druge adaptira problem koji je za zabrinjavanje. I stvarno slažem se sa svojim izvorom-svakako jedan od boljih novijih filmova.
