subota, 07.02.2026.
Hana
Jučer mi se dogodilo nešto jedinstveno, nešto što mi se nikada ranije u životu nije dogodilo: posvađao sam se s Hanom. Nije to, doduše, bila prava svađa, zapela je već na samome početku jer je Hana bila dobro poučena o tome kako se treba ponašati. Sve je počelo tako što sam noć prije na X-u saznao da HZZO ne namjerava ljudima slati obavijesti na kućnu adresu o tome da je usluga dopunskog osiguranja poskupjela s prvim veljače (i koliko sada iznosi) i o tome kako se trebaju nositi s plaćanjem prve rate poskupljenja, budući da svatko od nas ima drugačiji dan dospijeća rate u mjesecu. Ja imam dvadesetpetog. Riječ dospijeće mi je inače jeziva, jedna od mnogih normiranih riječi u javnoj upotrebi, a vezano uz zakonske obveze građana. Na računima za režije uvijek piše: vrijeme dospijeća, a ja se pitam: što to dospijeva? Smrt nakon terminalne faze neplaćanja usluge? OK, znam, dospijevaju zatezne kamate ili ovrha, ali ja ovdje govorim o mojim psihološkim odjecima. Kad nešto dospijeva, to je nesvršeni oblik glagola dospjeti, koji znači doći. Dakle, nešto nam se primiče, dolazi, dolazi, sve nam je bliže - nije li to ipak pomalo spooky? Vrijeme dospijeća je onaj dan i sat i minuta kad se sablast konačno pojavi pred nama. Btw., plin i struju plaćam petnaestog iako je vrijeme dospijeća petog; nikad mi se ništa ne dogodi zbog ogrješenja o dospijeće.
Nego, da se vratim na Hanu i njezine sestre, pardon, marifetluke. Jučer prijepodne posjetih stranicu HZZO-a i ondje nađoh broj besplatnog telefona za dopunsko osiguranje. Nazvah ga s očekivanjem da ću morati provesti najmanje pedeset minuta kao vazda sedamnaesti u redu čekanja, kao što biva kad HEP Toplinarstvu prijavljujete da u zgradi nema grijanja, no na moje iznenađenje gotovo trenutno sam dobio vezu, samo da bih u slušalici čuo: "Dobar dan, ja sam Hana, virtualna asistentica. Moram Vam napomenuti da se ovaj razgovor snima, radi usavršavanja usluge. Recite kako Vam mogu pomoći?" Nepripremljen za chatbot (i danas imam tremu kad automatu svoje doktorice moram jasno i glasno izreći svoje ime i prezime, datum rođenja i redovitu terapiju), započeo sam stilski ne dokraja savršeno:
"Molim Vas, moja rata Dopunskog 25. u mjesecu dospijeva..."
"Kako Vam mogu pomoći?", prekinula me je.
"Dakle, rate Dopunskog mi dolaze na naplatu svakog 25. u mjesecu. Zanima me..."
"Recite što vas zanima."
"Pa evo, upravo sam htio reći. Dakle, ako mi sljedeća rata dospijeva 25. veljače, koliko točno moram platiti..."
"Gospodine, recite što Vas zanima."
"Pa želim reći, ali Vi me stalno prekidate. Dopustite mi da dovršim rečenicu..."
"Gospodine, vidim da ste frustrirani. Bit će bolje da Vas preusmjerim na razgovor s operaterom..."
"Ne, ne, ne želim razgovor s ope..."
Ali ona me je već prespojila. I opet mi se javio automat, ovaj put onaj benigni, koji nema interakciju s mojim nesigurnim glasom, e samo da bi mi rekao da sam u redu čekanja i da slobodno mogu spustiti slušalicu / završiti razgovor jer će me oni povratno nazvati čim dođem na red. Naravno da me nisu nazvali.
Moja je supruga stajala malo podalje i vjerojatno je mislila kako se ja opet jednom počinjem svađati s neljubaznim, nestrpljivim, bahatim i nesusretljivim službenikom/službenicom s one strane kafkijanštine pa se pomalo iznenadila kad sam, zbunjen i zatečen, tako brzo završio tu svađu. "Zamisli, Hana mi je rekla da vidi da sam frustriran. Hana je virtualna asistentica. Prekinula je sa mnom razgovor i preusmjerila me na 'listu čekanja'."
Da sam skupljao značke svojih svađa s neljubaznim i bezobraznim službenicima, ovo jučer definitivno bi i neupitno bila kraljevska, jedinstvena, neočekivano dragocjena značka! Chatbot mi tri puta nije dao da kažem što želim, upadao mi je u riječ, i onda me je još nazvao frustriranim - ako to nije glavni zgoditak na Distopijskoj Lutriji, onda ne znam što jest!
Uvrijeđen i ponižen, išao sam je - Hanu - ponovno zvati. No kad te ona jednom kazni "preusmjeravanjem na operatera", to je to, nema popravnog. Dosjetio sam se da bih je mogao nazvati s fiksnog. I gle stvarno - njezin umilni glasić ništa nije posumnjao. Ovaj put nastojao sam biti koncizniji, brži i odlučniji, kako joj ne bih dao vremena da me zbaci sa sedla, da osjeti moju neodlučnost. Ali - imala je ona još trikova u rukavu. Dugo je šutjela. Dugo. A onda je počela ponavljati opće odredbe o poskupljenju cijena od prvog veljače (pri čemu bi joj riječ veljača svaki put imala bizaran kratkouzlazni naglasak na prvom "a"). Ponavljao sam pitanje. Govorio: "Halo? Čujemo li se?" Svašta sam pokušavao. Obećavao sam joj da ću prestati piti, da više neću u Ilici okretati glavu za svakom ljepoticom, da ću konačno popraviti ugradni ormar. Sve džaba. Ovaj mi put nijedanput nije upala u riječ, ali me je zato maestralno ignorirala. Pa sad vi recite da žene nisu mušičave/vjetrenaste. No ipak, nakon ne znam koliko pokušaja i šutnji prozborila je: "Ako Vam je rata Dopunskog osiguranja 25. u mjesecu, morate platiti 13,39 eura." Ma daaaj! Nemreš biliviiiiit! To sam, dakako, trebao platiti još u siječnju, kod one rate koja je zlokobno dospijevala do 25. siječnja, no budući da sam ja tu ratu platio 9,29 eura, izračunao sam da sam u dugu 4,1 euro. Ali - nije mi vrag dao mira pa sam je sinoć oko 23 sata išao ponovno nazvati. Mislio sam: sada je sama, call operateri su odavno otišli kući, na zasluženi vikend, možda si je i popila koju čašicu, bit će razgovorljivija i maznija, hajde da probam. No čim sam počeo sa svojom rečenicom, prekinula me je i rekla mi da to nije njezina domena, da nazovem u ponedjeljak ujutro pa će me prespojiti agentima za razgovor uživo. Nisam se dao samo tako, nazvao sam je opet. Ovaj me je put fino slušala. I rekla mi da dugujem 5,1 euro. A onda sam ipak još jednom otišao na stranice HZZO-a i pokušao s opcijom "Provjera salda Dopunskog zdravstvenog osiguranja" (za koju sam, ne znam zašto, sve vrijeme mislio da moram imati "račun" u e-Građanima, koji nemam), ukucao svoj OIB i MBO (matični broj osiguranika, koji se nalazi na novim osobnim iskaznicama, ali i - zajedno s OIB-om - na zdravstvenim iskaznicama) te datum rođenja i gle: saldo u plusu, tj. u dugovanju, iznosi mi 4,42 eura. Ne pitajte me zašto se ovdje dugovanje izražava u plusu, a preplata u minusu; svakako ostaje činjenicom da mi je Hana dvaput lagala: prvi put mi je rekla da dugujem 4,1 euro, a drugi put 5,1 euro.
Neovisno o mojemu šaljivom tonu, evo kako sam ja, naivčina i "mrzitelj svega hrvatskoga", zamišljao da će poskupljenje od 1. veljače 2026. s 9,29 na 15 eura izgledati:
1. Prvo sam mislio da će svi dobiti nove police osiguranja, na kojima će točno pisati od koje rate više ne plaćaju manju cijenu.
2. Zatim sam - vidjevši da se to ne događa - pomislio da će nam ipak poštom poslati obavijest o poskupljenju i novoj cijeni i izračun za taj prijelazni mjesec. Jer: ljudi NISU DUŽNI iz medija, preko televizije, radija ili interneta, ili iz novina, saznavati o bilo kakvome poskupljenju njihovih obaveznih davanja ili davanja na koja su se odlučili. Mediji mogu imati zavaravajuću informaciju, dakle građanima se MORALA pružiti službena informacija od strane HZZO-a. A jedini način za to je putem pošte. HZZO-u to nije bilo ni nakraj pameti da učini, niti mu je bilo nakraj pameti da o tome da to neće učiniti obavijesti javnost. Nevjerojatna bahatost, po meni i zakonski nedopuštena, koja je sasvim kod novinara prošla ispod radara!
3. Da bi stvar bila mučnija i bizarnija, HZZO je dodatno zakomplicirao već maksimalno zakompliciranu situaciju s tzv. "alikvotnim dijelom" računa. Koliko građana Hrvatske - a HZZO se hvali da ih oko dva milijuna koristi njegovo Dopunsko osiguranje - zna što je "alikvotni dio"?! Ovo je bianco svinjarija (dakle: upiši iznos svinjarije koji želiš). Da i ne govorim o tome kako je sigurno povelik broj onih koji su, poput mene, mislili da s dospijećem 25. siječnja 2026. (ili bilo kojim u siječnju) zapravo plaćaju za period unatrag, a ne za period unaprijed, jer to je kod svih drugih računa smisao dospijeća. Čak je i HRT pristao na to da mu dospijeća računa ne budu unutar mjeseca koji još nije prošao. Iskreno, do preksinoć mi nije bilo ni nakraj pameti da u slučaju HZZO-ovog Dopunskog osiguranja dospijeće ne znači period unatrag, već period unaprijed, naprosto zbog toga što smo svi navikli na to što riječ dospijeće znači. Automatski sam godinama oko petnaestog u mjesecu plaćao Dopunsko koje dospijeva 25. u mjesecu i nisam razmišljao o tome u kojem smjeru ide to jebeno dospijeće. Vjerujem da se takvi poput mene broje u tisućama.
Da je tzv. Sustav (dakle općenito državne i gradske službe vezane uz obveze plaćanja i izdavanja dozvola) veoma često gluh i slijep svima nam je više nego poznato. Svježi takav primjer ja i supruga imali smo u vezi računa za plin zagrebačke tvrtke GPZ - Opskrba (nismo prešli na Međimurje-plin). Krajem listopada stigle su nam rate za listopad, studeni i prosinac koje su nam - protivno tradiciji procjene u odnosu na isti period prošle godine, najmanje proteklih 17 godina koliko smo na toj adresi - najednom procjenjivale potrošnju od nekih 30 do 50 kubika mjesečno, iako smo mi trošili oko 3 kubika, samo za kuhanje (grijemo se na Toplanu). Morao sam im slati e-mail sa zahtjevom obustave te nebuloze, kojem su zahtjevu morali udovoljiti jer sam im poslao nepobitne dokaze. No onda su mi prije desetak dana poslali novi obračun za siječanj i veljaču, s procjenama od 53 i 39 kubika, iako naš plinomjer stoji na 109 kubika još od 1. prosinca jer smo počeli kuhati gotovo isključivo na struju. Tek se jučer, evo, prebacio na 110. I opet sam im morao slati e-mail, i što su mi odgovorili? Poslali su mi generički odgovor, dakle odgovor namijenjen tisućama korisnika, a ne ciljanom pojedincu, u kojem stoji da su od ove jeseni i zime odlučili SVE korisnike tretirati kao sudionike u ogrjevnoj sezoni, dakle kao one koji se griju na plin. Iako im je jasno da se tisuće Zagrepčana griju preko Toplane! Pa sad mi vi recite: tko je ovdje lud i o čemu se tu radi?! Iako su i ovaj put uvažili moj prigovor, njihovo je obrazloženje katastrofalno po zdrav razum.
Ne daj se, Hana
Poderi pozivnicu, otkaži večeru
Prevari muža, odlazeći da se počešljaš
U nekom boljem hotelu
Dodirni me ispod stola koljenom
četvrtak, 05.02.2026.
Medij
Bogat sam. Jako sam bogat. Ako biste me sada pitali, ne bih vam baš znao odgovoriti kako je do toga došlo. Sjećam se da sam - još kao student ekonomije - imao prijatelja, vječno napušenog ali briljantnog uma, koji mi je povremeno dojavljivao u što da ulažem. Ulagao sam male svote, par hiljada dolara, ali bi mi to donosilo velik novac. A onda su mi, preko svih tih poznanstava koja su mi danas u magli, počeli dojavljivati i neki drugi, iskreno - meni sasvim nepoznati ljudi. Možda smo bili skupa na nekim partijima, studentskim i onim za odrasle, na tim se partijima puno pilo i uzimale su se droge (koje ja u to vrijeme nisam uzimao, a bio sam i priličan trezvenjak, živio sam zdravo, što tada nije bilo logično za moje godine). Tko nikada nije bio na takvim zabavama, koje uvijek traju do svitanja pa i dalje, taj ne zna kakva se nevjerojatna atmosfera zna stvoriti među participantima, neko magično zajedništvo, svakako nešto veoma romantično, jednostavno i iskreno. Kako noć odmiče i kako su ljudi sve pijaniji i sve više drogirani, tako se kao magla malo-pomalo na sve spušta poseban duh zajedništva. U takvom je duhu meni bilo nejedanput - a danas nemam pojma zašto baš meni - došapnuto od strane nekih meni zapravo nepoznatih ljudi u što da ulažem. Što su vidjeli u meni? Je li moja aura bila posebnog sjaja? A onda se jedne takve noći dogodilo da mi je prišao netko tko mi se činio čak i mlađim od mene, ne znam je li imao više od 20, sjeo je do mene u separe i priopćio mi da ima za mene jednu ponudu. Za razliku od svih drugih, on je - baš kao i ja - bio trijezan i sabran. To mi je odmah bilo upalo u oči. Predložio mi je - bez ikakva okolišanja - ulaganje u naftu jedne sjevernoafričke države. Pitao sam ga: zar ona nije pod sankcijama? Nasmiješio se, ali ne arogantno i nadmoćno, tek u smislu da se pripremim na ono što će uslijediti. Rekao mi je da postoji tajni fond, u njemu ih je tek devetero, no postoji jedno neobično proročanstvo koje kaže da ih mora biti deset, i dugo su čekali na desetog, sve dok noćas nisu ugledali mene. Meni je zapisan uspjeh i mene žele da im se pridružim. A ako im se pridružim, svih nas desetoro bit ćemo u vrlo kratkome roku, manjem od sedam godina, milijarderi. U tom sam trenutku - što da vam lažem - imao osjećaj da sam se upravo zbog ove ponude rodio. I naravno da sam već u šestoj godini našeg tajnog saveza postao milijarderom. I danas se smijem zbog svega onoga što su novinari o meni tih godina pisali, čudeći se mojemu uspjehu i nagađajući o njegovim uzrocima. Jesam li nakon toga postao pošten igrač? S tim silnim "početnim" kapitalom s kojim možete dalje legalno što god poželite? Naravno da ne. Ali sam uvijek bio veoma pametan, a i do dana današnjeg imam jako pametne mentore, koji se samo stvore kad mi trebaju.
Jesam li dijelom neke masonske lože, neke okultne grupe? Ako i jesam, o tome nemam blagog pojma. Mišljenja sam da se prave stvari događaju iznutra, kroz osjećaj, misao, impuls volje i spremnosti, kroz vrlo suptilno vođenje koje to možda jest a možda i nije, tko bi ga znao. Ništa se ne smije eksplicirati, vulgarizirati. Ne kažem da možda nema i bogataša koji se tako sastaju po nekim rančevima daleko od pogleda javnosti i dogovaraju kojekakve stvari, ali vjerujte mi: njihovo se bogatstvo nikada ne može mjeriti s ovim "našim". To njihovo je mizerija i silan trud oko mrvica. Isto tako ne kažem da ne postoje multimilijarderi, njih jedan ili dva, koji ne pripadaju nijednoj od ove dvije grupe. Njima su se neke stvari poklopile skroz slučajno.
I kad ste tako silno bogati, toliko bogati da vam je i samom jasno da je to potpuno besmisleno i izopačeno, iako vam ne pada na pamet da se protiv toga bunite, tada nužno počinjete razmišljati na jedan nov način. Ako ste pomislili: na način da se riješi svjetsko siromaštvo, moram vas spustiti na zemlju. Ne na taj način. Rekao bih: na način da počnete propitivati, istraživati svoj prezir prema Stvarnosti i onda dolazite do pomisli da je izazovete, da joj se dodatno narugate, da je pozovete u neku vrstu okršaja. Tri sam godine meditirao o tom okršaju, duboko sam uranjao u tu temu. Jesam li tijekom svojega života ikada uživao u stimulansima? Ne. Jesam li imao posebne seksualne potrebe? Ne. Jesam li bio svjetski avanturist, penjući se po planinama i leteći ili ploveći preko svijeta? O bože moj, dakako da ne. Bio sam onaj isti običan trezvenjak iz studentskih dana. I vjerujte mi - zaista nisam naročito uživao u svojemu bogatstvu. Volio sam ljepotu koju je luksuz omogućavao, ljepotu okusa, pogleda, zvuka, visokih standarda življenja, ali ništa više od toga. Za to sam mogao biti i običan milijunaš. Pa i manje od toga. Vidite, ako ste veoma trezveni, tada ne možete biti nesretni ili nezadovoljni ili razočarani, trezvenost vam naprosto ne dopušta da se spustite u emociju. Zato sam ja uvjeren da ne bih bio nesretan i da živim od jednog dolara dnevno, kako se to već kaže. Nakon tri godine meditiranja otkrilo mi se kako da izazovem Stvarnost.
Bio je ondje jedan čovjek s inicijalima J. E. Jebivjetar samo takav, ali neobično šarmantan i na neki poseban način karizmatičan. Imao je onu posebnu vrstu otmjenosti s kojom se čovjek valjda rađa, to se ne može naučiti. A istovremeno je bio i budala. No - budala s veoma velikim kapacitetom. Kontaktirao sam ga, ali ne direktno, niti preko druge osobe, niti preko treće, četvrte, pete, šeste. Doslovno - tek preko sedme. Budući da je on bio medij, netko tko osjeća tzv. astralne dubine utjecaja (dakle: zna razlikovati neposredan od dalekometnih utjecaja pa se posebno dade impresionirati ovim potonjim), znao sam da mi je taj astralno duboko "odgođen" prvi kontakt, kontakt tek preko sedme osobe, najbolji za učinak koji sam želio postići. Tek sam mu godinu dana kasnije, u jednom sasvim usputnom "upoznavanju", dao do znanja - a i to indirektno - da sam ja bio taj koji ga je zapravo kontaktirao, a on je meni pak veoma spremno, i upravo žeđajući za još i još, dao do znanja da mi potpuno vjeruje na riječ. Bio je, dakle, savršen kandidat za moj naum. Od tog trenutka vrlo doslovno mogao sam činiti s njim što god mi je bilo volja. "Na daljinu" sam ga navodio da stupi u kontakt s američkim predsjednikom, s njemačkim kancelarom, s izraelskim vođama, s ruskim agentima, s britanskim i francuskim ministrima, s moćnicima diljem Južne Amerike i istočne Europe, s lakovjernim japanskim biznismenima, s utjecajnim Kinezima (većina od njih završila je u zatvoru, na cjeloživotnoj robiji, jer je Kineza kao Kolektivno Biće teško prevariti, čitava Kina je jedan pretpotopni, silno osjetljiv i rezonantan medij koji lako razotkrije svaku prevaru koja ide na njegovu/njezinu štetu).
Je li J. E. bio seksualni predator? Ajoj, naravno da nije. Upravo zbog toga su mu ljudi i vjerovali, osjećali su podsvjesno da je OK, da nije izopačen. No - ipak je bio seksualni predator, samo takav, zahvaljujući činjenici da je bio moja lutka na koncima. Kao i velika većina medija, kad god je od mene bio nagnan da nešto učini, veoma je lako to sebi objasnio, uopće o sebi nije mislio da čini nešto strašno, zabranjeno, naopako. I nije činio. To sam ja činio kroz njega, a ja sam bio osobno potpuno nezainteresiran za bilo kakve užitke. Vjerujte mi - to je tajni recept uspjeha nedužnog J. E.-a. Zar zaista vjerujete da bi neki izopačeni hedonist koji nije u stanju kontrolirati svoje najniže porive mogao imati takav silan globalni utjecaj? J. E. bio je - bazično gledano - neviniji od svih vas koji ovo sada čitate. No, bio je pod mojim utjecajem. A ja sam imao okršaj sa Stvarnošću.
Vi ne možete ni zamisliti kakvu sam mrežu ispleo oko tog dječaka i njegove družice, koja, btw., za razliku od njega, nije bila medij, ona je bila zaista zla. Nerijetko mi je kvarila igru jer je brzala sa zlom pa sam morao na posebne načine utjecati na J. E.-a kako bih je ukrotio. I nikada nisam dovoljno u tome uspio. Želim vam reći da ja zapravo kroz J. E.-ja nisam primarno htio generirati zlo, zlo me kao takvo uopće ne zanima. Htio sam samo i jedino imati okršaj sa Stvarnošću. Dječak i medij J. E., na čijem se licu - budite iskreni - ne vidi nikakvo zlo, na koncu se zaista sam ubio u zatvorskoj ćeliji. Nitko drugi u tome nije sudjelovao. Čak ni ja. Na neki jako dalek način, ili kako da to nazovem, recimo iz velike, velike udaljenosti mojega uma, bilo mi ga je žao, otprilike kao što mi je žao mrava ako ga nenamjerno zgazim.
Zašto postoji toliko silan broj e-mailova, fotografija i dokumenata u vezi djelovanja J. E.-ja? Upravo zato što je to bila moja osnovna svrha, to sam želio, to je bio moj konačni ili, možda preciznije, pretkonačni cilj, jer onaj konačni trebao bi imati dramatične učinke na čitav politički poredak i ustroj svijeta. Ako u tom konačnom cilju ne uspijem, to će značiti da me je Stvarnost pobijedila. I ja ću biti veoma sretan zbog toga. Puno sretniji nego da sam ja pobijedio.
Nije kraj, ima još. Upravo kad sam htio ovaj tekst, ovu "ispovijed" bez kajanja i grizodušja, poslati papi Lavu XIV, dobio sam misao da iziđem na ulicu, bez obzira na hladnoću i snijeg, i da prošećem Petom avenijom u smjeru sjeveroistoka sve do Marcus Garvey Parka. Ondje me je čekao mladić jednakih godina kao onomad onaj o kojem sam mislio da nema ni 20. Bio je veoma fino i otmjeno odjeven, a takvo mu je bilo i lice - profinjeno, ali ne i razmaženo. Trenutno sam u glavi imao mentalnu sliku: novi level. "Da, novi level. Od vas desetorice s početka ti si odabran da sudjeluješ u novoj, višoj desetorici. Prihvaćaš li?" "Ne prihvaćam." Mladić je blago podignuo obrve, a onda se nasmijao. Slatko i od srca. "Ha ha, znam, samo si znatiželjan. Prihvaćam znatiželju. Objasnit ću ti, prošećimo..."
utorak, 03.02.2026.
Nepokoreni grad
HVALA!
i HVALA!
Nisam pobornik populističko-romantičarskih zahvalnosti, no noćas činim iznimku. Toliko je zla danas u Hrvatskoj, toliko pokušaja manipulacije istinom, toliko jezivog cinizma i bezočnog laganja, i to upravo od strane onih najodgovornijih obnašatelja vlasti na državnoj razini. Jandroković, Obuljen Koržinek, Glavina, Božinović, Anušić, Ćipo, Plenković - sipaju iz sebe destilirano zlo. Nema ama baš nikakve dvojbe oko toga da se radi o čistome zlu. Crkva gromoglasno šuti ili se tome zlu zdušno priklanja, a papa, ni ovaj ni prethodni, po tom pitanju baš ništa ne čini. Jebeš papu koji nema muda predstavljati Duha Svetoga, jebeš papu koji se vazda samo pretvara da je mio i drag i razuman i brižan, a onda od toga nitko na svijetu nema baš nikakve koristi! Jebeš papu koji nije u stanju konačno iskorijeniti zlo zvano Hrvatska biskupska konferencija! Amen.
ponedjeljak, 02.02.2026.
Doček
nedjelja, 01.02.2026.
Streets Of Minneapolis
četvrtak, 29.01.2026.
Vatra se širi svijetom
Moglo bi biti, a vrlo vjerojatno i jest, da je većina, ili čak velika većina onoga što znamo o svijetu oko nas - što uključuje povijest, znanost, ekonomiju, medicinu, duhovnost, medije koji posreduju činjenice i priče koje smo saznali od nekog drugog - laž ili u značajnoj mjeri laž. To ne znači da ta laž u znatnoj mjeri ne funkcionira - nerijetko funkcionira, ali ne zato što bi bila istinom, već zato što čovjek ima nevjerojatnu i silno potentnu, kreativnu sposobnost da se prilagodi svakoj laži kao da je istina. To ide toliko daleko da se komotno možemo pitati postoji li išta u čovjekovoj svijesti što bi bitno razdvajalo istinu od laži. Ja i dalje smatram da istina i laž postoje kao istinite kategorije, dakle kategorije s kojima ima smisla kognitivno baratati, pa ipak, stvarnost koja stoji iza tih kategorija nerijetko nas šokira, naročito ako smo srednje ili starije dobi, dakle u poziciji ili stanju uma koje iza sebe ima veliko iskustvo i mnoga, duboko razočaravajuća otkrića laži.
Psihoanaliza u svojemu najpotentnijem jungovskom naslijeđu mogla bi za današnje doba reći da ljudi masovno traže kontratežište u frivolnom i lažnom jer se podsvjesno žele rasteretiti neupitne i ultimativne dogme znanosti, koja svemu duševnom u čovjeku brutalno otima smisao i sadržaj. Čovjek svakodnevno gleda kako se znanost potvrđuje/primjenjuje baš u svemu pa njegova magijsko-duševna priroda sve više gubi bitku s tom "očiglednošću". Nažalost, u toj bici nema pobjednika, a ona ne može biti ni neriješenog karaktera. Ta bitka naprosto krade čovjeku ono što je u njemu suštinsko. A jedna od posljedica te krađe svakako je i gubitak vitalnosti u unutarnjem smislu, čija je posljedica fingiranje vitalnosti u vanjskome.
Teozofi na čelu s Jelenom Petrovnom Blavatskajom pokušali su čovječanstvu ponuditi nešto što bi bila kvalitetna protuteža čisto materijalističkoj znanosti. To je bilo krajem 19. stoljeća. U međuvremenu, do danas, osim starih teozofskih spisa i u svojoj osnovi ipak spekulativnih knjiga Alice Bailey, nismo dobili baš nikakvu kvalitetnu nadgradnju za ljude 21. stoljeća. Ništa. Sve što je bilo, bilo je krajem 19. i početkom 20. stoljeća, a nakon toga samo kopiranja i imitacije. I gomila indijskih jogija koji izvode čuda i imaju čudesna iskustva, ali su im intelektualni dosezi - u smislu kvalitativne globalne civilizacijske nadgradnje - duboko podbacili jer se vazda referiraju samo na Ramajanu, Mahabharatu, Vede i Vedantu/Upanišade. Dakle nula, ništa. Čovjek 21. stoljeća doslovno je nasukan na, s jedne strane, zastrašujuću i neprestajuću oluju/ofenzivu informacijskoga terora bez presedana, a s druge strane na samoga sebe kao na ekstremno nesigurnog i podsvjesno veoma zastrašenog pojedinca koji ima jak osjećaj da više ništa ne zna i boji se emotivno sudjelovati u bilo čemu što nije njegova familija i prijatelji. Silan porast urbanog nasilja u Europi i SAD-u, a odnedavno i u gradovima poput Teherana, bez obzira na punu opravdanost političkih prosvjeda koji onda često rezultiraju nasiljem od strane grupica prosvjednika, ukazuje na jednu nedvosmislenu činjenicu: ljudi, a poglavito mladi, u svojoj duševnoj ispražnjenosti od sadržaja osjećaju da više nemaju što izgubiti, iznutra su zapravo duboko očajni, a njihova unutarnja zbunjenost poprima karakter kompulzivnog nasilja. Vatra se širi svijetom. Tko će ju zaustaviti?
utorak, 27.01.2026.
Gestapo!
