12

ponedjeljak

veljača

2024

Knjige

Prolazim kroz mračno dvorište prema garaži i teglim dvije torbe. U jednoj nosim pribor za osobnu higijenu - četkica za zube, pasta za zube, češalj, gel za pranje lica, krema za lice, maramice, gumica za kosu. U drugoj nosim knjige koje uvijek ponesem u dežurstvo, a nikad ih ne uspijem otvoriti. Pada sitna kiša. Vozim oprezno.

Preuzimam dežurstvo od kolege, kaže da je situacija u hitnoj službi mirna. Nakon vizite odlazim u ambulantu. Začuđena sam manjim brojem pacijenata od uobičajenog. Dovršavam ambulantu i odlazim do operacijske sale baciti oko na jedan neobičan zahvat u tijeku, za sada sve ide po planu. Primam poziv iz hitne službe o jednoj starijoj gospođi koja će trebati moj pregled. Gospođa je jako simpatična žena i nakon što smo se dogovorile kako će uzimati antibiotike i kad će doći na kontrolu, odlazim "pročešljati" odjele. Situacija je mirna, operiranim pacijentima pojačavam doze analgetika i ordiniram kontrolne laboratorijske nalaze.

Dolazi 16 sati i kolege se spremaju na odlazak kući. Žele obaviti još nekoliko sitnica, međutim kažem im da idu kući jer sam ja ionako ovdje do jutra. Ostajem sama sa dežurnim sestrama. Sve je nekako pretiho, tiše od uobičajenog te kompjuterski provjeravam stanje u hitnoj službi kad me kolega iz iste telefonski obavijesti o pacijentici s prijelomom kuka. Odmah se uputim s gospođom provjeriti neke osnovne podatke i organiziram operacijsku salu. Tijekom operacije doznajemo da je u hitnu službu stigao pacijent s amputiranim prstom. Poručujemo da ga se odmah pripremi za zahvat kako bismo se nakon ove operacije samo prebacili u susjednu salu.

Već je kasno navečer kad završavamo. Službeni mobitel je tih, povremeno provjeravam radi li uopće. Odlazim obaviti papirologiju te provjeriti stanje na odjelima i u hitnoj službi. Situacija je nevjerojatno mirna. Odlučujem otvoriti one knjige. Mnogo je mladih kirurga u mojoj ustanovi i prilika za samostalnu operaciju uvijek dođe iznenada, bez prilike za pripremu. Zato učim kad god stignem. Redovito se borim sa snom.

Već je sredina noći kad sam opet vrlo začuđena što je službeni mobitel tih. Radim još jedan krug po odjelima i hitnoj službi. Vraćam se knjigama. Imam još nekoliko sati prije nego se ujutro bacim na otpusna pisma. Sve je tiho, začudo svi pacijenti mirno spavaju, sestre su ispružile bolne noge na susjedne stolice, sve što čujem je ona sitna kiša koja se tijekom dana pojačavala i povremeno pucketanje starog namještaja u mojoj sobi.

Zadovoljna sam. Još nisam imala dežurstvo u kojem sam stigla učiti. Ujutro čak nisam toliko umorna. Obavljam sve poslove i odlazim kući. Nikad ne uspijem zaspati odmah po dolasku, prvo gledam TV i onda usput slučajno zaspem u poslijepodnevnim satima. Ali i dalje pokraj sebe imam one knjige, kao da ne trebam malo sna.

06

utorak

veljača

2024

Teški dani

Stalno mi se spava. Dođem kući s posla, brzinski pojedem, istuširam se i zaspem čim dotaknem kauč. Imam puno toga za učiti i knjige su mi stalno na stolu. Ne stignem ih ni otvoriti jer samo spavam. Na poslu se osjećam kao da mi ništa ne ide, okruženje je takvo da samo traži tuđe propuste i u njima uživa, umjesto da si međusobno pomognemo biti bolji.

Mali broj kolega su iznimke, a posebno moram izdvojiti jednog koji mi pomaže da ne poludim, nazovimo ga dr. B. Njemu uvijek mogu sve ispričati i znam da to ostaje među nama. Kad sam uznemirena on će mi reći da ne moram brinuti i podsjetit će me da samo radimo svoj posao nakon kojeg idemo onima koji su najvažniji, a to su naše obitelji. Stariji je od mene i prošao je mnogo više sr***a od mene i zato znam da ako mi kaže da je sve ok, stvarno je sve ok. Kad je na godišnjem osjećam se usamljeno i kao da nema nikog tko će stati iza mene. S njim provodim najviše vremena i zato zli jezici pričaju svakakve priče, ali ja znam da je to pored mog supruga najbenignija osoba koju sam ikad upoznala, obožavamo svoje obitelji i uvijek ćemo biti samo kolege i prijatelji. Beskrajno sam mu zahvalna što je prepoznao moje kvalitete i svakodnevno spašava moje psihičko stanje.

Danas radim noćnu smjenu i poprilično sam se naspavala. Dr. B je zaboravio da ne dolazim ujutro i u 8 sati ujutro me probudio porukom, zabrinuo se zašto me nema. Jedva vidim slova dok tipkam odgovor i krećem podizati rolete. Vani je jako svježe, koliko god volim u kuću pustiti svježeg zraka, toliko sam i zimogrozna pa ću to za sada odgoditi. Prolazim kućom do kuhinje, kuham kavu jer imam mnogo za učiti a još mi se spava. Kuća izgleda kao da je pala bomba. Suprug se svaki dan potrudi pospremiti kuhinju i učiniti još neke osnovne kućanske poslove, ali mojih knjiga i uniformi je posvuda. U kući je mračno od gustih oblaka i magle koji je okružuju. Tlo je mokro, ali kiša trenutno ne pada. Odlučujem učiti u krevetu, ali morat ću uključiti malu lampicu iznad jer je sve mračno. Mjesecima me već bole leđa, neovisno o položaju i umoru ili odmoru. Naravno da sam najgori pacijent pa za sada ne poduzimam ništa po tom pitanju.

Još malo pa godišnji. Putujem u daleke kišne krajeve.

06

ponedjeljak

studeni

2023

Trenutak

Ima jedna plaža koja kao da je samo naša. Na njoj se osjećamo kao da smo sami na svijetu. Za nju nas veže bezbroj savršenih trenutaka.

Spuštamo se uskim stepenicama prekrivenim otpalim iglicama i smještamo u hlad računajući da će nas na tom mjestu sunce poštediti još neko vrijeme.

Stojim na molu koji se doima kao da bi mogao biti najmanji mol na svijetu i upijam lagani povjetarac i miris mora koje me uporno osvježava svojim sitnim kapljicama. Taj mol je centar naših uspomena.

On se odlučuje kratko prošetati po osamljenoj okolici. Do tada ću malo plivati.

More je osvježavajuće temperature i već na ulasku se odlučujem namočiti kao vrećica čaja. Ponovo stojim dok me površina mora škaklja oko struka, a moja koža se ježi od sudara kapljica i povjetarca.

I odjednom se uhvatim da plačem dok istovremeno osjećam olakšanje. Ne znam od čega, rekla bih od cijelog života i svih briga. Samo priroda, ja i mir.

To je taj trenutak s godišnjeg odmora kojeg se često prisjetim kad mi je teško. Ne prisjetim se finih večera, haljina koje sam kupila, koktela koje sam popila. Samo ovog trenutka.

29

utorak

kolovoz

2023

Osvježenje

Spavam na kauču pored prozora dok osluškujem kako kapljice kiše lupkaju po prozoru. Poprilično je svježe, pokrila sam se dekom. U pozadini se vrti serija uz koju sam zaspala. U kući je mračno, što mi odgovara, opuštajuće je. Kronično sam umorna i jedva čekam godišnji. Ali nedavni događaj mi daje snagu da se unatoč svemu osjećam dobro.

Nekoliko dana ranije... Ulazim u hitnu razgovarati s mladim čovjekom kojeg moramo hitno operirati. U trenutku kad dolazim on se pozdravlja sa suprugom. Ja im nažalost ne mogu reći kolike su šanse da preživi. Svjesni su da možda razgovaraju posljednji put. Oko ponoći dolazimo u operacijsku salu. Vidim da se neopisivo boji i svi ga pokušavamo utješiti, iako ni sami nismo sigurni što ga čeka. Dolazi šef i operiramo cijelu noć. Krvari posvuda.

Jučer ponovo gledam njega i suprugu skupa. Skupa putuju kući. Oporavio se savršeno.

19

subota

kolovoz

2023

Čekam...

Dugo nisam pisala... Možete li vjerovati da sam čitavo vrijeme samo radila bez većih predaha? Sad sam nakon dugo vremena čak nekoliko dana slobodna. Uglavnom spavam, čitam, promatram sitnice u okolišu.

Tijekom turističke sezone moj posao bude gotovo neizdrživ. Bezbroj prometnih nesreća i ostalih nezgoda. Još jedan dodatni razlog zašto jedva čekam jesen. Uskoro idem na godišnji odmor. Veseli me što će me prilikom povratka dočekati manje gužvovita hitna služba, kiša, magla, topla odjeća i naš običaj kuhanja čaja svaku večer. Već križam dane na kalendaru i razmišljam kakvu ću jaknu kupiti. Planiram izraditi ukrasni vijenac od šarenog lišća za ulazna vrata.

Posljednjih dana imala sam nekoliko neobičnih situacija i često razmišljam o njima. Imala sam pacijenta s urednim nalazima, no imala sam osjećaj da u abdomenu nešto nije uredu. Naručila sam kontrolne pretrage i ispalo je da ima rupturu slezene i aktivno krvari. Idući dan sam susrela pacijenta s neobičnim tegobama za kojeg nitko nije bio siguran što mu je. Bubnula sam jednu rijetku dijagnozu i nakon nekog vremena saznala da sam bila u pravu. Pričam kolegici da imam osjećaj kao da mi neki glasić nešto sugerira u vezi tih pacijenata. Ona kaže da je taj glasić savjest.

Često se prisjetim jedne pacijentice kojoj sam morala priopćiti da joj je suprug preminuo u prometnoj nesreći. Oboje su u istoj sudjelovali, ali je bio živ kad ga je posljednji put vidjela (prije dolaska hitne). Posjetila sam je kad je odlazila kući. Obje smo priznale da ćemo se jedna druge zauvijek sjećati. Često se zapitam kako je sada i kako se drži.

Ovih dana bi mi trebala doći naručena polica za knjige. Jedva čekam početi ih slagati. Dok zamišljam složenu policu, maštam o jednom velikom putovanju kojeg On i ja već dugo planiramo. Želimo posjetiti jedan kišni gužvoviti grad tijekom iduće jeseni. Vjerojatno ću se osjećati kao da sanjam kad tamo stignemo.

I tako skačem s teme na temu, ali mislim da sam na taj način u najkraćim crtama opisala što se kod mene sve događalo u međuvremenu.

07

nedjelja

svibanj

2023

Rijeka

Prilikom jutarnjeg tuširanja zaključila sam da prije ikakvog doručka idem pogledati kako se drži moje novoposađeno cvijeće. Dugo sam u njega gledala jer su me omamile jarke boje. Mislim da će unositi šarenilo u svakodnevicu. Promatram dvorište, ovih dana je toliko toplo da se već sad dio travnjaka osušio. Jorgovan prkosi vrućini i zamirisao je cijelo dvorište.

Automobilom sam se zaputila kupiti kruh, danas nisam raspoložena za šetnju. Ali vrijeme je toliko lijepo da sam spontano odlučila skrenuti do obližnje rijeke. Došla sam do jednog parka pokraj slapa. Žuborenje je tako glasno da mi gotovo ometa vlastite misli. A to mi odgovara. Sjedam na klupicu i promatram bistrinu rijeke u kojoj se odražava okolno zelenilo. Iznad klupice se nadvijaju bogate zelene grane, imam osjećaj da će uskoro dotaknuti vodu. Klupica je okružena gustom, čak i previsokom travom pa se osjećam ograđeno od svega ostalog.

Gledam u slap kao začarana, duboko udišem miris prirode i svježine. Do mene dopire neki cvjetni miris. Ogledavam svoju okolinu i ne primjećujem od kud dolazi. Primjećujem obližnju kuću. Razmišljam kako je stanarima lijepo pred spavanje slušati žuborenje rijeke. U mom bivšem gradu živjela sam pokraj slične rijeke, taj zvuk me često opuštao.

Zatim osjetim miris svježe pokošene trave. A zatim i roštilja. To me podsjeti da bi bilo vrijeme krenuti spremati ručak. Moje polusatno opuštanje je gotovo za danas. Jedva ga čekam ponoviti. I upravo dok ovo pišem shvaćam da svatko treba neki svoj ritual za opuštanje. Ovo će biti moj.



Po prvi put, objavljujem vlastitu fotografiju.

05

petak

svibanj

2023

Dance it out

Budim se nakon užasne smjene i razmišljam o svemu što sam vidjela. Prisjećam se drage pacijentice koja se toliko borila i na kraju preminula. Sjetim je se svaki dan.
Doručkujem, pijem kavu, ubacujem prljavo rublje u perilicu, pospremam oprano u ormar, pripremam namirnice za današnji ručak, posjećujem roditelje, usisavam stan i stalno razmišljam o svemu.
U jednom trenutku shvaćam da sve te misli moram ostaviti na poslu kako bih spasila svoju dušu. Točim si čašu žestokog pića, puštam glazbu i plešem sama sa sobom. I tih pola sata osjećam se slobodno i nestvarno. Dugo nisam ovako plesala.
Umorna se bacam na kauč i upijam cvrkut ptica u dvorištu. Osjećam se dobro.

Odjednom mi naviru samo pozitivne misli. Jučer mi se javila obitelj jednog pacijenta, žele me doći pozdraviti kad budem opet u smjeni. Prisjetila sam se jedne pacijentice koja se borila i preživjela. Prisjetila sam se jedne pacijentice koju sam pregledala sinoć i zadržala se nakon smjene s njom dočekati nalaze koji su bili dobri. Sjećam se njene sreće kad sam joj to priopćila.

Život je češće dobar nego loš. Možda bih trebala češće plesati.

30

nedjelja

travanj

2023

Kiša donosi sjećanja

Napokon jutro, a ja se ne moram spremati na posao. Iz kreveta kroz prozor gledam tmurno nebo, a pod njim procvjetalu voćku. Tolika suprotnost u jednom prizoru. Razmišljam kako želim iskoristiti dan - čistiti i učiti. Ali ne želim izaći iz kreveta. Odlučim ustati samo kako bih skuhala kavu i dok prolazim pokraj prozora primjećujem mokro tlo. Onda tek uočim kapljice kiše u zraku. Dok kuham kavu čujem da se kiša pojačava i odzvanja na prozorima. Gledam u prozore s oduševljenjem. Nosim kavu u sobu i usput pokupim jednu knjigu s police. Stvarno moram učiti. Ali i to je lakše uz ovakav ugođaj.

Idući dan moram obaviti neke sitnice u gradu. Vozim polupraznom cestom i čini mi se da će me danas ipak mimoići kiša. Ali ipak sam u torbu ubacila kišobran, nikad se ne zna. Nebo kao da visi nad gradom. Iz zgrade začujem šištanje kiše pod kotačima automobila. Pogledam kroz prozor i ugledam ljude s kišobranima kako se užurbano kreću ulicom, svi se žele skloniti od kiše koja se i danas pojačava. Izlazim iz zgrade i krećem obaviti još nekoliko sitnica. Tenisice su mi mokre već nakon nekoliko koraka. Krećem se ulicama i naviru mi sjećanja na šetnje s Majom, još u srednjoj školi. Često je padala kiša, a nas dvije smo besciljno šetale prije nastave i putem ponavljale latinski. Prisjetim se prvih sastanaka s Njim, također još u srednjoj školi. Našli smo se kod moje škole, a on mi je poklonio čokoladu dugačku jedan metar. Jedva sam je sačuvala od nemilosrdne kiše koja je taj dan padala. Sad se čini kao da su to bili neki bezbrižniji dani. Vjerojatno i jesu. Ali najvažnije mi je da njih dvoje još i danas imam uz sebe.


P.S. Jedan doživljaj me održava normalnom ovih dana. Prije nekoliko tjedana, šef i ja smo sami usred noći operirali čovjeka za kojeg je bilo neizvjesno hoće li preživjeti. Operacija je trajala 6 sati. Prije nekoliko dana gledala sam kako na nogama odlazi kući iz bolnice.


19

nedjelja

veljača

2023

Dežurstvo

U duhu aktualnih prosvjeda u zdravstvu, uhvatila sam se kako pokušavam ljudima objasniti kako izgleda moje dežurstvo i najadekvatniji izraz koji sam pronašla bio je "deveti krug pakla". Ne zato što ne volim svoj posao, nego ne volim (ne)organizaciju u mom poslu. Uglavnom, odlučila sam opisati jedno tipično dežurstvo.

Moje dežurstvo traje 24 sata. Večer prije idem jako rano spavati kako bih fizički mogla izdržati.
Ujutro kuham kavu i doručkujem. Nakon što preuzmem dežurstvo, upitno je kad ću ponovo jesti tako da doručak mora biti obilan. Pakiram mali ruksak prepun potrepština koje na kraju neću stići koristiti - četkica za zube, dezodorans, češalj, krema za lice itd.
Dolazim gotovo sat vremena ranije provjeriti mogu li neke sitnice na odjelu obaviti prije preuzimanja dežurstva, kako bih u dežurstvu imala više vremena za ambulantu i hitnu.
Preuzimam knjigu u koju ću morati sve zabilježiti i službeni mobitel koji doslovno stalno zvoni. Nakon vizite obavljam preostale poslove na odjelu i krećem u jednodnevnu bolnicu gdje napravim nekoliko malih zahvata. Nakon toga žurim u ambulantu gdje me ljudi već nestrpljivo čekaju. U međuvremenu me zovu za pokoji konzilijarni pregled ili neku kiruršku hitnoću u hitnom traktu, tako da ambulantu nikad ne dovršim u miru.
Dok dovršim ambulantu, već moram na operaciju. A dok sam na operaciji, već me zovu za dvije nove hitnoće. U međuvremenu se na svakom odjelu javi neka problematika koju ću morati usput riješiti.
Izlazim sa operacije i zovu me sestre da pogledam jednog pacijenta kojeg ne mogu razbuditi. Trčim na zadnji kat i procjenjujem da je pacijent loše i trebam biti uz njega dok ga ne stabiliziramo. U isto vrijeme me iz sale zovu na novu operaciju, a iz hitne javljaju da imaju vozača ozlijeđenog u prometnoj nesreći. Iskreno, više se ni ne sjećam kako sam ja jedna stigla razriješiti te tri problematike istovremeno.
Oko dva sata iza ponoći čeka me još jedna operacija i dva pacijenta na hitnoj i dođe mi da zaplačem od umora. Oko 5 sati ujutro je sve gotovo i napokon sve zapisujem u knjigu i računalo dok me zivkaju sa odjela s klasičnim pitanjima u smislu koju tabletu za tlak mogu dati pacijentu, koliko jedinica inzulina itd.
Na primopredaji moram pročitati što se događalo. Ne idem odmah kući. Prvo idem u vizitu, a onda obavim još poneku sitnicu na odjelu kako moji kolege ne bi morali jer ih je malo, a svi moraju na operaciju.

Jedva se sjetim kako sam došla kući. Slobodna sam taj dan kad ujutro dolazim iz dežurstva (prespavam ga), a idući već radim.
Koliko god kukam, ipak sam sretna. Svaki dan naučim nešto novo i kolege su super.
A da bi moglo i trebalo biti bolje, bi.

17

petak

veljača

2023

Ugođaj

Jutro je mračno zbog teškog neba koje se nadvilo nad moj grad. Odmah pokraj moje strane kreveta je prozor na kojem se redovito zadržim kad ustanem. Primjećujem orošenu travu i beton. Kiša već dugo nije padala. Otvaram prozor kako bih udahnula barem komadić tog meni najdražeg mirisa kiše. Udišem kao da mi je zadnji put, hladni zrak me obavija i ulazi u sobu, osluškujem onaj tihi zvuk lagane kiše. Smještam se na moje omiljeno mjesto na kauču, imam puno za učiti. Razmaknula sam zavjese na obližnjem prozoru kako bih promatrala nebo, zamotala se u deku i skuhala kavu.

Ovaj ugođaj me upravo podsjetio na jednu večer kad je kiša nemilosrdno padala, a u trenutku se približila i grmljavina. Povremeno bi se oglasio i vjetar koji je zavijao glasnije nego ikada. Odlučili smo ugasiti sva svjetla i TV te upaliti nekoliko svijeća. Upijali smo doživljaj svim osjetilima. Uz svijeću sam skuhala čaj koji nam je odlično sjeo uz hladnu atmosferu vani i toplinu unutra. Razgovarali smo o ozbiljnim i neozbiljnim stvarima i gledali kroz prozor.

05

nedjelja

veljača

2023

Transformacija identiteta

Tešku dijagnozu jednog člana najuže obitelji saznala sam usred dežurstva, taman kad sam se pripremala ući na hitnu operaciju. Ne znam kako sam to dežurstvo ostala pribrana.

Jedna kolegica mi je rekla da se u ovom poslu često jave crni dani, dani kad sumnjaš u sebe i pitaš se je li to zanimanje za tebe. Rekla je da u ovom poslu prođeš nekoliko transformacija identiteta. Prvi put to osjetim na vlastitoj koži i vjerujem da će iz toga proizaći nešto dobro.

20

nedjelja

studeni

2022

Savršen dan

Živimo u prizemlju i najugodnije se osjećamo kad na spavaćoj sobi tijekom noći spustimo rolete. Dolazim iz smjene, On je već u krevetu. Kiša je slaba, ali ne prestaje. Brzo zaspem, što od fizičkog umora, a što od psihičkog. Sutra imam prvi slobodan dan nakon dugo vremena.

Iz sna me trgne snažni pljusak. Pogledam na sat, tek je 7 sati. Volim dobro odspavati, ali kad imam samo jedan slobodan dan, draže mi je probuditi se rano kako bih kvalitetno provela dan. Podižem rolete i gledam kapljice kiše kako lupkaju po prozoru. Obožavam što imamo mnogo velikih prozora. Vani je sivo i maglovito. U kući je toplo i mirisno jer On već kuha kavu. Već u rano jutro palimo Netflix i sklupčamo se na kauču. Moramo u kupovinu preostalih sitnica koje još nedostaju u stanu, ali ipak odlučujemo polako i u miru do kraja popiti kavu.

Ovo je tako običan dan, a meni najbolji. Obožavam jednostavno biti kod kuće s Njim i odmarati, obaviti nešto sitno kućanskih poslova i grijati se dok vani pada kiša.

02

nedjelja

listopad

2022

Godišnji odmor

Dan 1:
Let je ugodan. Gledamo vrhove planina i poneko jezerce između. Uskoro prelazimo zelene ravnice, a zatim i more. Probijamo se kroz guste oblake i uskoro ugledamo naše odredište. Izlazimo s leta i žurimo nešto pojesti. U zadnji tren lovimo autobus za naš grad. Izlazimo iz autobusa u manjem gradu, noć je. Rijeka mirno teče kroz grad a gradska svjetla se na njoj reflektiraju. Dolazimo u stan i jedva čekamo leći u krevet.

Dan 2:
Budi me zvuk kiše. On još spava. Ustajem iz kreveta i odlazim do obližnjeg prozora. Ulica je mokra, ljudi prolaze sa šarenim kišobranima, nebo je tamno sivo, a po prozorima klize kapljice kiše. Odlazim skuhati kavu te mi se ubrzo pridružuje i On. Zaključujemo da bismo danas htjeli istražiti okolicu, a poslijepodne napisati plan za ostale dane. Još nije ni listopad, a već sam se morala toplo obući. Već na izlaznim vratima spremno držim kišobran. Kiša nije preintenzivna te na pola našeg istraživanja prestaje. Zgrade su raznolike, šarene, neke kao da gledam Downton Abbey. Crkve su veličanstvene. Ljudi su ugodni, pristojni. Nalazim mnogo malih zanimljivih trgovina. Odmah sam si kupila jedan komad nakita kojeg sam oduvijek željela. Savršena uspomena. Dolazimo u stan i odmah vadim komad papira. Na karti gledam što nam je od znamenitosti bliže, a što dalje te ih prema tome i grupiram. Sve moram označiti šarenim flomasterima.

Dan 3:
Danas kiša visi u zraku. Dok se spremamo za obilazak obližnjih znamenitosti primjećujemo da je odjednom zasjalo sunce. Iznenađujući preokret. Razgledavamo stara vrata grada, crkve i ostale znamenitosti kad se približimo galeriji. Izložba je zanimljiva, a najviše me oduševila jedna slika s medicinskim motivima. Baš sam bila razočarana što je preskupa za moj džep. Šećemo niz rijeku. Mirna je i mutna. U povratku u stan sjednemo u Starbucks, to se u inozemstvu nikako ne smije preskočiti!

Dan 4:
Dan odmah započinje suncem, a mi dan opet započinjemo kavom. Uskoro nas autobus vozi preko beskrajno zelenih površina, a putem promatramo simpatične kućice, uređene kao u filmu. Gledamo znamenitosti stare nekoliko tisuća godina, prolazimo mirnom šetnicom i fotografiramo impresivno beskrajno zelenilo koje po sredini prekida ona ista rijeka. I ovdje je mirna, međutim malo je bistrija. U međuvremenu nailazi poneki oblak praćen slabijim vjetrom. Postaje prilično hladno. Dolazimo u stan neopisivo umorni. Jako nas veseli grijanje i vrući tuš. Navečer odlazimo u obližnji pub. Ljudi su jako druželjubivi. Odlično pivo i glazba!

Dan 5:
Dan za odmor! Planiramo još mnogo aktivnosti prije polaska kući te je važno dobro odmoriti kako bismo mogli sve vidjeti. Opet započinjemo dan kavom, obavljamo kupovinu, gledamo filmove, kuhamo ručak. Tijekom poslijepodneva počinje kiša. Opet promatram mokru ulicu, a najviše kapljice na prozorima. Ležim pod toplom dekicom i čitam knjigu. Zvuči čudno, ali volim ovakve dane.

Dan 6:
Vrijeme je promjenjivo. Bez kiše, ali povremeno oblačno, a povremeno sunčano. Stalno praćeno hladnim vjetrom. Odlazimo vidjeti jednu utvrdu i izložbu. S utvrde se pruža savršen pogled na cijeli grad. Želim ga gledati cijeli dan, ali neopisivo mi je hladno! Grijemo se u stanu prije odlaska na večeru. Kao i uvijek, desert mi je omiljeni dio večere. Koktel je odličan, nakon jednog sam pospana kao da sam popila tri. Tu večer sam jako rano zaspala.

Dan 7:
Opet pravi kišni dan. Planirali smo manji izlet u prirodi, ali čini nam se da to u kišnim uvjetima nije baš izvedivo. Odmaramo, ja opet čitam uz prozor. Navečer odlazimo u kino. Pripremamo se za spavanje i tužno primjećujemo da je ovo posljednja noć ovdje.

Dan 8:
Cijelu jutro uz kavu ponavljamo kako ne želimo ići kući. Vrijeme leti i uskoro smo već na letu. Bližimo se kući i promatramo snažnu oluju. Iz zraka izgleda još impresivnije.

I da, kupila sam mnogo knjiga. Njih 7, čini mi se. Baš sam sretna!

24

nedjelja

srpanj

2022

Nas dvoje

Ulazim u kuću nakon napornog dana na poslu, torba odzvanja kad dotakne pod. U daljini čujem grmljavinu dok sa sebe skidam odjeću i odlazim pod tuš. Vruća para mi magli pogled, ali istovremeno obavija mi sva osjetila ugodnom toplinom koja opušta mišiće. Ne da mi se sušiti kosu, a kapljice se s nje kotrljaju preko leđa sve do poda dok umorno koračam u sobu. Dan je bio nemoguć: krvarenje koje smo jedva stavili pod kontrolu, operacija od sedam sati i bezbroj konzilijarnih na hitnoj. Jedva sam dočekala doći kući. On već leži na krevetu i pokazuje mi da se zavučem ispod deke. Zna da se moram pokriti dok spavam, čak i na vrhuncu ljetnih vrućina. Prepričavam mu dan, gledamo seriju, uživam u njegovoj toplini, osluškujemo oluju koja se približava i polako ali sigurno tonemo u san.

Uz sve moje male pobjede i uspjehe, spašene živote i naučene nove vještine, meni je ipak omiljeni dio dana kad ugledam Njega.

22

petak

travanj

2022

Rutina

Posljednjih nekoliko dana pokušavam pisati o malim stvarima koje me vesele, kao što to inače činim. Ali sve zvuči glupo, jer više nijedna sitnica ne može nadomjestiti moje zasićenje rutinom.

Već gotovo pola godine radim na covid odjelu. To je jedan odjel koji iznimno iscrpljuje čovjeka. Psihički.
Svaki moj dan je isti: pregledavanje laboratorijskih nalaza i terapije, uputnice, vizita, informacije i još jedna vizita.
Došla sam do zasićenja i samo želim da se nešto dogodi, da se nešto pomakne.

Još ne gubim nadu.

12

utorak

travanj

2022

Najboljoj prijateljici

Ponekad sanjam one mračne hodnike. Uvijek u snu želim na nekog vikati, a nemam glasa. Želim se od nekog braniti, a ne mogu podignuti ruke. Želim od nekog bježati, a ne mogu pokrenuti noge. Uvijek sam bespomoćna i sama u nepoznatoj okolini. Prepuštena sebi, a preslaba da bih se zaštitila. Budim se prekrivena hladnim znojem, a taj sivi oblak prati me cijeli dan.

Ima nekoliko meni bliskih ljudi koji su uvijek uz mene i drže me na površini. Uvijek otjeraju taj sivi oblak. Zbog njih sam danas jaka, samouvjerena i nikog se ne bojim. Često spominjem zaručnika, ali još nisam spomenula moju najbolju prijateljicu. Nazovimo je Maja.

Maja je na poslu ozbiljna, sposobna i vrlo profesionalna odvjetnica koja sve argumentira i raspravlja do besvijesti. U slobodno vrijeme, Maja voli sunce, umjetnost, putovanja i velika je suprotnost ozbiljnoj odvjetnici. Kad imam problem, Maja će odmah reći da joj mogu sve ispričati i neće me osuđivati, ali kad radim gluposti bez problema će mi reći da sam glupa. I to cijenim kod nje. Ne štedi me, objektivna je, a s druge strane me razumije i želi mi dobro. Razgovor s Majom je kao psihoterapija. Ne znam jesam li joj dovoljno puta naglasila koliko sam zahvalna što je uvijek uz mene, ali uskoro ću je vidjeti i svakako joj to još jednom naglasiti.

07

četvrtak

travanj

2022

Dugo očekivani odmor

Tek sam počela ponovo raditi na Covid odjelu i već sam završila u izolaciji. Osjećam se dobro, borim se sa dosadom. Pratim boje neba od jutra do kasne večeri, gubim se mislima u jutarnjoj gustoj magli, promatram nježno njihanje još uvijek ogoljelog stabla ispred prozora, zahvalno sa malog stolića ispred vrata sobe uzimam kavu i doručak koje mi moji ukućani marljivo pripreme. Šaram i bojim po rokovniku nakon što sam odlučila pauzirati sa stručnim knjigama barem na dva-tri dana. U tih nekoliko dana ću dovršiti s gledanjem nekih serija koje nikad nisam stigla pogledati. Nedostaje mi zveckanje kiše po prozoru. Doći će i ona uskoro.

22

utorak

ožujak

2022

Vikend

Budi me najiritantnija melodija alarma ikad. Moram odabrati najneugodniju melodiju jer se ponekad teško budim. Vani je sve sivo i ne mogu predvidjeti hoće li uskoro izroniti sunce ili će se gusti oblaci zadržati tijekom cijelog dana. Kišu ne predosjećam, već dugo nije padala. Volim kad je miris kave prvi miris koji osjetim ujutro. Srknem tople kave s puno mlijeka i tek onda krenem staviti parfem.

Prolazim kroz dvorište i primjećujem mir i tišinu. Vikend je, svi još odmaraju osim mene. Putem susrećem tek nekoliko automobila. Najveća prednost rada vikendom je više mjesta za parkiranje u krugu bolnice. Minutu nakog što ugasim automobil, primjetim da se pokraj mene parkiraju moji kolege koji su se danas skupa vozili na posao. Opet smo svi troje uranili. Ali, to je savršena prilika da se zaustavimo u kantini i pokupimo kavu i doručak.

Još je sve mirno, rano je. Predviđamo kakav će dan biti iako znamo da nitko od nas ni približno neće pogoditi. Ovaj posao je jako nepredvidiv. Sjedimo u nekom improviziranom dnevnom boravku i povremeno se nasmijemo nekoj šali. Svatko od nas sa sobom vuče neku knjigu i stalno se nagovara da je otvori. Čuju se naleti vjetra koji je još mirovao kad smo tek dolazili. Vjetar je brzo rastjerao oblake i zasjalo je sunce.

Nađemo se ispred svlačionice i skupa krenemo kući. Jedva čekam nešto pojesti. Umorna sam, ali istovremeno i sretna. Sretna što volim biti pokraj zaručnika, a volim biti i na poslu. Tako da sam uvijek zadovoljna jer nikad ni nisam na nekom trećem mjestu.

Dok stvari stavljam na stražnje sjedalo, bacim još jedan pogled na zgradu. Na svim prozorima se vidi svjetlo, a iznad trepere zvijezde. Sutra se opet vidimo.

23

srijeda

veljača

2022

Kava

Nakon radova u stanu i osvježavajućeg tuša, sinoć smo zaručnik i ja otišli na kavu. Inače često idemo na kavu, ali jučer smo se zadržali nešto duže. Skoro pa smo otišli među posljednjima. Zanimale su ga neke stvari o kirurgiji, kako se i zašto nešto radi. Meni je dovoljno samo spomenuti kirurgiju da počnem pričati u nedogled, tako da sam mu prepričavala neke interesantne slučajeve na kojima sam radila. Naravno, bez osobnih podataka dotičnih pacijenata. Volim kad razgovaramo o kirurgiji. To je jedna od rijetkih tema o kojoj mogu puno razgovarati, a najviše me veseli što je i njemu zanimljiva. Na poslu vidim mnogo neobičnih slučajeva i lijepo je kad to mogu podijeliti s nekim koga zanima što imam za reći.

Bili smo jako umorni po dolasku kući - on je nakon posla radio u stanu, ja sam došla iz naporne noćne smjene. Smjestili smo se u krevet, ugasili svjetlo i uključili jednu manju lampicu, uključili tv i zaspali u kratkom roku. Jutros smo se rano probudili, zaključala sam vrata kad je otišao na posao, otvorila prozor i još kratko odspavala uz šum prometa u daljini. Još danas odmaram, sutra opet radim.

14

ponedjeljak

veljača

2022

Planovi

Zatvaram knjigu i ispijem posljednji gutljaj kave kad primjetim kolege koji dolaze preuzeti moju smjenu. Noć je bila mirna. Dan je rano osvanuo, ali obavijen je gustom maglom. Izlazim u dvorište, udišem onaj svježi kišni zrak i veseli me dan koji me čeka. Cijelim putem kući prati me blaga kiša, a u daljini se nazire gusta magla koja se svakim mojim kilometrom udaljava od mene.

Doručkujem i omotam se toplom dekom dok ispunim nadolazeće obaveze u rokovniku. Večeras idemo na večeru, a nakon toga odmaramo kod kuće. A sve poslijepodnevne sate posvećujem sebi. Razmatram mogućnost da si pripremim vruću pjenušavu kupku koju će slijediti mlijeko za tijelo istog mirisa. Moram pripremiti odjeću i šminku. Možda čak stignem malo učiti i pogledati epizodu jedne serije.

Dok sve planiram, magla stoji u daljini, a kiša ne odustaje. Savršen ugođaj za ovako savršeno isplaniran dan.

09

srijeda

veljača

2022

Osnove

Nedavno sam zaključila da se trebam vratiti na osnovne postavke, a danas sam shvatila da u skladu s tim i svoje znanje trebam nadopunjavati od osnova. Tako da sam skuhala kavu, uključila računalo i otvorila knjigu iz anatomije. Jer realno, na operaciji moram znati koja je koja struktura. Uglavnom, kupila sam novo izdanje te knjige koje sadrži mnogo korisnih fotografija, a najviše me oduševljava onaj miris nove knjige koji je ispunio čitav moj osobni prostor. Stalno zamišljam kako će izgledati naša nova polica za knjige u stanu. Kako ćemo posložiti knjige? Gdje ćemo smjestiti radni stol? Imamo još puno toga za isplanirati.

Danas nisam bila u teretani. Nisam ni prošetala, iako je dan sunčan. Večeras radim i ništa mi se ne da. Možda prije posla pogledam kakvu seriju ili dovršim jednu zanimljivu knjigu. A teretana je na redu u petak. Večeras za noćnu smjenu pakiram novu stručnu knjigu. Prošlu sam dovršila i to je neopisivo dobar osjećaj.

Uređenje stana dobro napreduje, zaručnik i ja raspravljamo u kojem ćemo restoranu rezervirati za Valentinovo, čitanje mi dobro ide, napokon redovito vježbam. Zadovoljna sam. Iako danas nema kiše. Ali kažu da će uskoro.

07

ponedjeljak

veljača

2022

Hladno jutro

Rano jutros budi me alarm. Brzo se sjetim da ja danas nastavljam spavati, a zaručnik se sprema na posao. Čujem ga kad uzme torbu te se ustanem otpratiti ga do vrata. Osjetim nalet hladnog zraka i čim zaključam potrčim uskočiti u topli krevet. Privučem si njegov jastuk kako bih natrag zaspala uz njegov miris. Zatvorim oči i čujem kapi kiše na prozoru. U krevetu je toplo i mekano. Ne da mi se ustati kuhati kavu. Još ću malo uživati u ugođaju.

Budim se dva sata kasnije. Kiša je prestala, ali nebo je i dalje mračno. Pijem kavu i spremam se otići u teretanu. U teretani mi se sviđaju veliki prozori kroz koje vidim da se sunce i oblaci neprestano izmjenjuju. Stalno čekam kapi kiše na prozoru.

Nakon ručka pripremim si toplu kupku. Savršenstvo za umorne mišiće. Zadovoljna sam današnjim ljenčarenjem. Sutra već opet radim.

06

nedjelja

veljača

2022

Osjećaji

Iz kuće izlazim u svježinu zamagljenog mraka i zaputim se prema garaži. Puštam neku laganu glazbu, uključujem grijanje i kroz kišnu noć krećem u noćnu smjenu. Kiša pada lagano, a dovoljno da osvježi suhe ceste. U gradu je gužva, vješto se probijam do dvorišta bolnice i parkiram ispod guste krošnje visokih i starih stabala. Na hodnicima zgrade vlada tišina. Dolazim do odjela te me kolege od kojih preuzimam smjenu iznenade informacijom da je stanje na odjelu mirno. Natočim si vruće kave i dodam malo mlijeka. Saslušam što se tijekom dana događalo s pacijentima te ih odlazim posjetiti i provjeriti kako su. Svi su mirni, a najviše pospani. Ostavljam ih u miru i u računalo zapisujem njihovo stanje tijekom večernje vizite. Provjeravam ima li na hitnom prijemu koji potencijalni novi pacijent za moj odjel i kad se uvjerim da nema, sjednem na kauč čitati knjigu. Odjednom se budim nekoliko sati kasnije. Sestra mi kaže da su svi mirni i spavaju i da ne trebam brinuti. Ali san mi više ne ide na oči. Idem skuhati kavu i ispisati uputnice i otpusna pisma za predstojeći dan. Dok to dovršavam, dolaze kolege koji preuzimaju smjenu. Dan je osvanuo rano, imam osjećaj mnogo ranije nego inače ovih dana. Kroz prozor čujem buku prometa u ulici ispred bolnice. Nebo je sivo, natopljeno kišom. Putem kući prolazim kroz zaostatke one noćne magle.

Osjećam mir kakav već dugo nisam osjećala. Osjećam sreću zbog mog zaručnika. Osjećam uzbuđenje zbog uređivanja stana i svega što nas još čeka. Osjećam ambiciju zbog svog posla. Osjećam se potpuno i svi ovi osjećaji me vesele.

17

ponedjeljak

siječanj

2022

Znaš li tko si?

Toliko je toga u meni a ja ne mogu progovoriti. Ne mogu to formirati u riječi. Taj osjećaj u valovima dolazi i odlazi. Najčešće sam dobro, a ponekad me na dan-dva pokosi kao tsunami. Kao da istovremeno i želim i ne želim razgovarati o tom. Veseli me što se taj osjećaj sve rjeđe javlja i sve je manjeg intenziteta. Nadam se da će jednog dana izblijediti.

"Do you know who you are? Do you know what's happened to you? Do you want to live this way?"

14

petak

siječanj

2022

Olujna noć

Olujni vjetar je stao i za sobom ostavio samo sunce. A ja uporno maštam o kišnim danima.
Na poslu sjedim za stolom u kasne sate dok čekam da moj pacijent krene na hitni operativni zahvat. Na računalu naručujem neke laboratorijske pretrage koje će se učiniti ujutro, kad odjednom sva svjetla zatrepere. Čujem kapi kiše na prozoru i približim se provjeriti dolazi li oluja. Uočim bljesak munje u daljini, a kapi na staklu postaju sve gušće, sve veće, sve glasnije. Svjetla trepere sve češće.
Trgne me glas sestara koje su došle preuzeti mog pacijenta. Uputim ih k njemu i kad vidim da su otišli, provjerim stanje na odjelu. Svi su mirni, spavaju, neki i hrču. Sestra preuzme čuvanje odjela dok ja sat vremena legnem na kauč. Odmah iza mene nalazi se prozor na kojem kapi odzvanjaju sve glasnije. Svakih nekoliko desetaka sekundi obasja me svjetlost munje, a pod se lagano zatrese.
Moj odmor prolazi brzo i lako se razbudim kako bih preuzela čuvanje odjela. Kažem sestri neka malo odmori dok može. Na odjelu i dalje svi mirno spavaju. Cijelu noć čujem zveckanje šalica u ormaru nakon svakog udara groma, a kako se bliži jutro sve češće čujem i zavijanje vjetra.
Mir našeg odjela je uskoro narušen; primim poziv da ćemo primiti novog pacijenta. Krećemo pripremiti njegov krevet i dočekati ga. Olujni ugođaj nas prati, no kako se koncentriramo na posao, u našoj glavi postaje sve tiši.
Dolazi jutro i vrijeme je da se suočim s olujom. Izlazim u dvorište i trčim prema autu. Kiša mi moči kosu, a vjetar je mrsi. Hladnoća mi daje brzinu i čim ulazim u auto, uključim grijanje. Kući vozim okolnim putem jer su neke ceste zatvorene. Kod kuće spuštam rolete i odlučujem odspavati uz zvukove oluje. Iako je noć bila relativno mirna, strašno sam umorna.

10

ponedjeljak

siječanj

2022

Dan za mene

Jučer je kod mene bio zaručnik. Naravno, prošetali smo. Bilo je strašno hladno te smo se jedva čekali ugrijati u toplom krevetu gledajući film. Večer je bila jednostavna, a savršena.
On danas radi, ja sam slobodna. Nakon što je otišao na posao još sam odspavala, možda i previše. Doručkovala sam i popila kavu te otišla do krojačice kako bi mi prepravila nekoliko sitnica na radnoj odjeći. Zatim sam otišla u teretanu gdje sam uz dobru glazbu odradila nekoliko setova vježbi za leđa i noge. Obavila sam kupovinu, uglavnom zdrave namirnice. Natočila gorivo i ručala. Pripremila sam si vruću kupku i opuštala se sve dok voda nije postala gotovo potpuno hladna. Zatim sam proučila svoje planove u rokovnicima i odlučila cijeli opuštajući dan opisati ovdje.
A sutra već ponovo radim. Gledam kroz prozor kako vjetar uvija stabla i planiram koju ću toplu odjeću ujutro odjenuti. Nadam se da neću predaleko parkirati.

09

nedjelja

siječanj

2022

Prošlost i budućnost

U nekom bezveznom filmu zapazila sam jednu mudru izjavu: "Ako ne pustiš prošlost iza sebe, stalno će gušiti tvoju budućnost."

Uglavnom, razmišljam kako bi bilo lijepo imati knjižaru. Raditi u njoj, a kad nema posla čitati pokraj izloga. Nekad bi po izlogu šarale kapljice kiše, a nekad ga probijale slabašne zrake sunca koje su potisnule oblake. Skuhati kavu s puno mlijeka i polako je pripijati dok okrećem žućkaste stranice knjige. To se nažalost nikad neće ostvariti, ali ovih dana uređujem stan i planiram kupiti ogromnu policu za knjige. Već zamišljam kako ih slažem na policu i divim im se kad su postavljene na svoje mjesto.

Jutros sam popila odličnu kavu. Ista kao i uvijek, ali ipak mi je nešto bilo drugačije. Dok sam ispijala kavu primjetila sam da su sunce prekrili oblaci prepuni kapi kiše, tako da sam odmah pripremila računalo kako bih napisala ovaj post, rokovnike kako bih organizirala svoj idući tjedan i knjigu iz anatomije kako bih ponovila sve osnove koje bi mi mogle zatrebati na operacijama. Čim dovršim navedeno i mali milijun drugih obaveza, istražit ću što ima novo kod vas. Ali sada, samo ću uživati u kiši.

04

utorak

siječanj

2022

Šetnja

Posljednjih dana zaručnik i ja imamo običaj navečer prošetati. Sviđa mi se naš novi običaj, opušta me. On počne hodati malo brže pa mora usporiti kad primjeti da ja zaostajem. Putem promatramo božićne ukrase, uočavamo napredak u gradnji novih kuća u našem naselju, pozdravljamo svaku životinju koju sretnemo. Volim osjećaj kad izađemo iz kuće, a hladnoća me grize za lice dok mi ostatak glave grije pletena kapa. Volim što bude pusto, a od zvukova jedino čujemo šum automobila u daljini. Sretna sam što imamo jedno drugo, a skupa imamo novi opuštajući običaj. To su samo naše minute. Ovih dana se spustila gusta magla u naš kraj i jedva čekam iduću šetnju.

02

nedjelja

siječanj

2022

Još jedan običan dan

U novoj godini moja jedina odluka je da idem dalje. Isključujem svaki pokušaj ometanja mog napretka i sreće. Danas je magla naglo prekrila sunce i spustila se sve do dvorišta. Sutra bi mogla i kiša. Ujutro ću se probuditi uz zvukove kiše i popiti kavu. Sjest ću u auto i blago ošamućena gradskim svjetlima u tami ću oprezno voziti do bolnice. Brzo ću utrčati u zgradu i popeti se na zadnji kat. Natočit ću kavu i presvući se. Pogledati laboratorijske nalaze mojih pacijenata i otići u vizitu. Krenuti dalje u još jedan običan dan. Kišni, nadam se.

27

ponedjeljak

prosinac

2021

Noćna mora

Moja noćna mora je otkrivena. I osjećam olakšanje. Gradim svoj život ponovo kao druga, bolja, jača osoba.
Sad znam da ne treba ići najjednostavnijim putem. Sad znam da je bolje da me se boje nego da me vole.

Počela sam sa specijalizacijom na jednoj velikoj klinici. Obećajem sebi i ostalima da ću raditi kao nitko do sada.
Vjerojatno ste čuli kako je 15-godišnji dječak dobio novo srce na badnjak. Zbog tog sve ovo radim.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.