Oluja

ponedjeljak , 20.09.2021.

Budi me glasni zvuk grmljavine koja se vješto prišuljala dok sam čvrsto spavala. Isključujem alarm za buđenje prije nego što se oglasi te kuham kavu. Poluotvorenih očiju na sebe navlačim odjeću koju sam izvukla s vrha hrpe u ormaru, noć prije mi se nije dalo razmišljati što ću odjenuti. Između dva bljeska trčim kroz snažan pljusak i mokra sjedam u auto. Putem jedva vidim cestu te sam zahvalna što sam krenula dovoljno rano kako bih stigla parkirati čim bliže ulazu.

Već po dolasku u sali za male zahvate me dočekuje starija gospođa koja je vani pala i rasjekla čelo. Dio kože visi sa čela preko oka, a rana je puna pijeska. Čistim ranu, zaostala zrnca vadim jedno po jedno, "odljušteni" dio kože vraćam na svoje mjesto. Doznajem da je operacija na kojoj asistiram odgođena zbog loših laboratorijskih nalaza te odlazim u ambulantu. Tamo nailazim na previjanje rane jednog pacijenta čija mi je opsežna rana ostala u pamćenju. Odlično se oporavlja.

Odlazim s kolegom na kavu dok čekamo sljedeću operaciju. Vrlo sam uzbuđena zbog te operacije jer će operirati jedan od najboljih kirurga u ovim krajevima, a možda i šire. Kolega, kao i obično, ubacuje nekoliko neprikladnih šala koje lako toleriram jer sam od njega doživjela i gore. Lako za njega, ja nervozno čekam onaj savršeni osjećaj ulaska u salu i trenutak kad se po tisućiti put prisjetim zašto sve to radim.

Izlazim iz sale najsretnija na svijetu i već trčim pomoći ženi stradaloj u prometnoj nesreći. Nije teško ozlijeđena, no vrlo je prestrašena. Dajem joj analgetike dok procjenjujem njene ozljede, no primjećujem da će joj više pomoći ampula Apaurina. Rješavam još neke sitnice. Kolega izlazi sa svoje operacije i dolazi prokomentirati kako mi dobro stoji nova uniforma dok naglašava da je i on večeras dežuran.

Dok čekam da se moj pacijent vrati s pretrage, odlazim van zapaliti cigaretu. Inače ne pušim, samo kad sam nervozna. Gasim cigaretu i shvaćam da se pacijent još nije mogao vratiti. Duboko udišem zrak natopljen kišom. U daljini vidim i dalje intenzivne bljeskove, no sada su mnogo tiši. Hladno je. Odlučujem ući i obući toplu majicu preko uniforme. Kolegice su skuhale kavu prije svog odlaska iz smjene te čekaju da dođe iduća smjena. Njihova smjena od 12 sati je završila, moja još nije ni približno.

Pala je noć, sve se smirilo. Iz svoje sobe kroz orošeni prozor promatram svjetla javne rasvjete i slušam kako automobili šume dok prolaze mokrom cestom. Palim televizor i sretna sam što napokon mogu skinuti grudnjak i podignuti noge na povišeno. Osjećam kako ću jako brzo zaspati i već se bojim u koliko sati po noći će me probuditi. I koliko puta će me probuditi. Odlučujem malo puniti mobitel prije spavanja i tad vidim nepročitanu poruku. Postaje mi jasno da dežurstvo neće proći onako dobro kao što sam se nadala.

Povratak sitnicama

srijeda , 15.09.2021.

U mom kraju polako dolazi to razdoblje. Probudim se i ugledam maglu. Izađem iz auta i zagazim u šuštavo lišće zagasitih boja. A navodno će uskoro i kiša.

Bolnica u kojoj radim ima predivan pogled na polja nad kojima izlazi sunce. Zato je buđenje u mojoj sobi nakon dežurstva možda najbolji dio dana.

Znam da dolazi jesen zato što ponovo nosim zatvorene klompe i od kuće sam donijela toplu majicu koju moram obući navečer. Dani postaju sve hladniji.

Da, prisjetila sam se mog dobrog starog običaja traženja veselja u sitnicama. Moram to raditi kako bih potisnula sve ružno što se događa. Ne bih morala toliko sve potiskivati kad bih mogla razgovarati s nekim tko razumije.

Uskoro ću krenuti na posao, a kasnije imam plan proučiti što se novo događa kod vas. U zadnje vrijeme sam dosta zanemarivala blog i sve vas koji se uvijek javite. Pozdrav!

Bez milosti

nedjelja , 05.09.2021.

Ranije sam pisala kako sam se oduvijek željela baviti kirurgijom i sad je napokon došlo razdoblje da se to i događa. I moram priznati da sam jako brzo naučila osnove. Nažalost, ne osnove same kirurgije, već osnove preživljavanja u tom polju.

Kirurgija je okrutna i nepravedna. Tu ne funkcioniraju uobičajena pravila. Zvuči kao da pretjerujem, ali zaista je potrebno gaziti sve pred sobom kako bi se došlo do zasluženog. Nema prijateljstva, nema morala, nema poštovanja. Nema milosti.

Ponekad je teško živjeti s nekim stvarima, ali takav je život s kirurgijom. Pogotovo kad si žena u kirurgiji. Gotovo nepodnošljivo. Ali pogledam krajnji cilj, tijekom svake operacije se prisjetim zašto sve to radim. Zašto više nemam milosti, zašto sam ponekad i manipulator.

Ne radim to kako bih se jednog dana ponosno nazivala kirurgom. Radim to kako bih promijenila život nekoj osobi. Radim to kako bih jednog dana ja mogla uvesti red, pravdu, poštovanje i moral. Živim za te dane.

Zašto se zlostavljani osjećaju krivo?

ponedjeljak , 16.08.2021.

Kao što naslov kaže. Zašto? Kao da samo zlostavljanje nije dovoljno loš osjećaj, čemu još i krivnja?
Ne mislim samo na fizičko zlostavljanje. Mislim i na ucjenjivanje, manipulaciju, prisiljavanje i nagovaranje itd.
Žrtva zna da se suočava sa psihopatom kojem nikako ne može uteći, a opet krivi sebe za sve loše stvari koje joj se događaju.
Kako postići da žrtva shvati da je samo žrtva, a ne i krivac?

Sivo

ponedjeljak , 31.05.2021.

Zašto je ponekad tijekom dana sve savršeno jasno, a s mrakom dolazi sumnja i krivnja? Poznavanje tog osjećaja me mnogo puta spriječilo učiniti neke krive stvari - jer sam znala kako je kad sustigne krivnja.
Na kraju svega shvaćam da stvari nisu uvijek crno bijele, mnogo je kompliciranije od tog. Najteži dio je ne utopiti se u tom sivilu i plivati prema svjetlijoj nijansi.
Kako se uvijek slijepo držati dobrog kad je ponekad loše tako privlačno?

Ravnoteža

nedjelja , 30.05.2021.

Tako sam puno radila da uopće nisam imala inspiracije pisati. Sad gledam nekoliko mjeseci unatrag i vidim koliko toga se promijenilo. Koliko sam se ja promijenila. Ne znam je li na bolje ili gore, ali više ni približno ne živim isti život kao prije godinu dana. Mislim da sam privatno lošija osoba, a poslovno bolja.
Ponekad se osjećam bespomoćno prema svojim pacijentima, a ponekad kao neki heroj. I prihvaćam da su obje strane dio ovog posla.
Nakon napornog rada često pokušavam maksimalno uživati i opustiti se, a ponekad imam osjećaj da sam toliko privatnog života narušila da se ne mogu opustiti. Valjda je i to dio ovog posla. Ali pokušavam se sabrati i uravnotežiti obje strane mog života. Mogu ja to.

Druga smjena

četvrtak , 11.02.2021.

Upravo odmaram za drugu smjenu i s kreveta gledam kako vani mirno pada snijeg. Pada od ranog jutra i tlo se već zabijelilo. Pogled mi bježi i na jednu medicinsku knjigu koju želim uskoro savladati. Skuhala sam odličnu kavu i ne želim ustati iz kreveta. Ali, ipak ću morati. Idem nešto skuhati i zatim se spremiti za posao. Čujemo se uskoro!

Povratak

nedjelja , 07.02.2021.

Ove godine pišem popis stvari koje me vesele. Trenutno obožavam kad dođem kući za vikend i dečko dođe kod mene. Naručimo pizzu i gledamo Zaštitu granica na rtl2. Tako obično i glupo, ali tako me veseli. Također volim raditi na hitnoj. Ogovorno je i ponekad naporno, ali osjećam se korisno i uvijek nešto naučim. Trenutno na krevetu slušam kišu. Veseli me što ću uz taj zvuk zaspati i ujutro ići na posao. Duboko ću udahnuti svježi jutarnji zrak i ući u bolnicu. Popit ću kavu i otići na operaciju. I bit ću sretna.

Dan po dan

nedjelja , 20.12.2020.

Danas sam se napokon naspavala! Ovaj tjedan bio je naporan i radila sam drugu smjenu. Vjerujem da će i sljedeći biti naporan. I zato guram dan po dan, čekam neke bolje dane. Svaki dan čekam večer kako bih pila čaj i čitala. I tako dani prolaze, ja se tješim nekim jednostavnim frazama koje zvuče naivno optimistično.

Strpljivo.
Dan po dan.
Bit će bolje.

Blagdani

nedjelja , 13.12.2020.

Opet me nije bilo sto godina. Izašla sam zdrava iz samoizolacije, vratila se na posao i dobila temperaturu. Sljedeći dan sam se testirala, dva dana kasnije dočekala negativan rezultat, tek se u petak vratila na posao.

Uglavnom, kad sam saznala da sam negativna otišla sam u šetnju. U mom “novom” gradu božićni ukrasi su savršeni! Znate da jesu kad to govori osoba koja je prošlih godina bila Grinch. Ali čini mi se da se to ove godine promijenilo.

Inače sam uvijek imala posla i sve dane provodila u bolnici na operacijama. Ove godine napokon radim za plaću, ali na jednom radnom mjestu koje je više administrativnog tipa. A to nikako nije za mene. I izgleda da moj život više nije toliko intenzivno ispunjen poslom kao nekad pa sam podsvjesno odlučila uskočiti u božićno raspoloženje. Čak me vesele božićne pjesme dok putujem na posao.

Bilo je nešto snijega, ali otopio se. Baš želim da ponovo padne. Uskoro idem kupiti poklone i ukrase za moj stan. I sve to me ove godine jako veseli.

Punjenje baterija

subota , 28.11.2020.

U samoizolaciji sam. Čekam kišu na prozoru, pišem znanstvene radove, gledam serije. Iako stalno osluškujem hoću li razviti simptome, nekako sam zadovoljna što ću malo odmoriti od posla. Na poslu je naporno i komplicirano, količina posla se ne može ni opisati.

Upravo iz kreveta gledam u sivo nebo iznad dvorišta nadajući se da ću uskoro ugledati koju kapljicu kiše pa da se večeras uz zvukove kiše na prozoru napokon pošteno naspavam. Pokraj sebe imam rokovnik u kojem mogu prekrižiti sve planove za sljedeći tjedan i literaturu za pisanje sljedećeg znanstvenog rada.

Večeras ću skuhati čaj i zapaliti mirisnu svijeću. Ovih dana sve češće kavu zamijenim čajem. Moj jedini problem trenutno je što sam zaboravila ponijeti koju dobru knjigu, a sad ne mogu iz kuće.

Put vlakom, kiša na prozoru, vrući tuš

ponedjeljak , 16.11.2020.

Jutros sam odlučila na posao putovati vlakom. Krenuli smo i stigli na vrijeme, put je bio opuštajući i mogla sam promatrati svjetla naselja u daljini. U povratku je kiša šarala po prozorima vagona, a unutra je bilo toplo.

Primjetila sam da je vrući tuš jedan od najboljih dijelova svakodnevice. Ne topao, nego toliko vruć da gotovo peče. Kao da osjetim kako mi se tijelo opušta.

Upravo ležim u krevetu i osluškujem kišu na prozoru. Već sam spremna za spavanje, ipak se opet moram rano probuditi.

Slobodan dan

nedjelja , 15.11.2020.

Danas napokon imam slobodan dan. Do jučer sam bila u smjenama i kući sam dolazila samo prespavati. Danas ne želim izaći iz kreveta. Odbijam. Mislim da ću cijeli dan gledati seriju, čitati i tek navečer malo prošetati. Pokušat ću pogledati što ima novo kod blogera koje sam pratila. Imam osjećaj da sam puno propustila.

Danas je baš dan za odmaranje. Kod mene je oblačno i strašno hladno. Sinoć sam nakon smjene stigla kratko prošetati i to me baš opustilo. U gradu ima nešto ljudi, ni previše ni premalo. Uočila sam da su na nekim mjestima postavljeni božićni ukrasi i samo čekaju pravo vrijeme da bi zasvijetlili.

A sad za početak idem uskočiti u krevet i samo gledati prirodu kroz prozor. Baš mi nedostaje opuštanje u svakodnevici.

Put

ponedjeljak , 02.11.2020.

Ovih dana daleko putujem na posao. Moram krenuti jako rano i zato se dobro naspavati. U stanu skuham kavu, dio popijem a dio spremim za na posao. Uđem u auto i krenem dok još na ulicama nema nikoga. Uključim se na maglovitu i pustu autocestu dok slušam glazbu. Iako moram biti skoncentrirana na vožnju i budna, istovremeno sam jako smirena. Uskoro ulazim u grad. U samom gradu je magla također gusta. Kroz nju se jedva vide svjetla ulične rasvjete. Dolazim ispred zgrade, uzimam kavu i idem se presvući. Moj dan počinje.

Situacija

srijeda , 28.10.2020.

Ranije sam napisala da sam po struci doktor medicine. Važno je to ponovo spomenuti zato što sam danas poslana u jedan veći grad na ispomoć. Situacija s pandemijom nije nimalo dobra, očito. Ne želim ulaziti u različite stavove i politiku, ali samo želim naglasiti važnost odgovornog ponašanja kako situacija ne bi postala još gora. Čuvajte se i pozdrav svima!

Jedna tmurna slika za tmurnu situaciju.

Obično

utorak , 27.10.2020.

Svaki dan mi prolazi čekajući da se nešto dogodi. Ništa veliko, ali barem nešto. Nikad nisam voljela rutinu i monotoniju.

Danas je zalazak sunca bio drugačiji. Nije bio predivan i narančast. Bio je običan i ružičasto-siv. Pomislila sam da u životu previše uzdižemo predivne stvari, a ponekad su baš obične najposebnije.

Navečer s dečkom sjednem na kavu u obližnjem kafiću. Terasa je u mraku i kroz velika stakla promatramo kišu. Iskoristim taj trenutak da se naslonim na njega i odahnem od svih misli.

Baš mi nedostaje razdoblje volontiranja na kirurgiji.

Novi grad

petak , 23.10.2020.

U mom novom gradu mogu se diviti prirodi svaki dan. Ne mogu izbjeći otpalo lišće, rijeka dinamično teče, nebo je često puno kišnih oblaka, a u daljini se naziru puste ravnice i iza njih šumovita brda. Centar je relativno miran, a sadrži većinu stvari koje čovjeku mogu zatrebati. Šetnje su opuštajuće, pogotovo u mom kvartu. Pronašla sam kafić kojem je cijela terasa u staklu, bit će ugodan kad bude padala kiša.

I sve brige nestaju.

Lutanje

nedjelja , 18.10.2020.

Ponekad imam onaj neki čudan osjećaj da želim nekud otići i ostaviti sve brige i obaveze iza sebe. Ne na neka skupa daleka putovanja, nego samo ubaciti stvari u auto i voziti se bez cilja. Zastati na nekim mjestima, razmišljati pod zvijezdama, popiti čašu vina uz zalazak sunca, ujutro uz maglu uzeti kavu s benzinske, promatrati kišu iz neke sitne unajmljene kućice, šetati kroz šumu i udisati svježi jutarnji zrak, gledati vatru u kaminu prije spavanja...

Naravno da to nije moguće, ali nekad pomaže o tome maštati. Bolje je maštanje od živciranja.

Savršenstvo!

srijeda , 14.10.2020.

Nisam se još preselila, ali dovršila sam svoj posao traženja stana. Odluka je pala. Kuća u kojoj se stan nalazi je okružena prirodom, a na rubu ogromnog šumovitog dvorišta teče rijeka. Kad sam vidjela, mislila sam da ili sanjam ili si takvu lokaciju neću moći priuštiti. Sam stan je malen, ali u njemu može spavati čak troje ljudi. Jako mi se sviđa što je čist, uredan i dobro održavan. Sa svih prozora vidim samo prirodu, nema nikakve gužve i buke. Kad otvorim prozor u sobi, čujem šum rijeke i vidim visoka stabla. Da bi lokacija bila još savršenija - trgovina i kafić nalaze se 200 metara od kuće, u centru grada sam za 5-10 minuta hoda, a posao mi je udaljen oko 1 kilometar. Nerealno. Predobro da bi bilo istinito.

Začudo, prva stvar o kojoj sam počela maštati nije bila kiša. Zapitala sam se kako će predivno sve izgledati kad padne snijeg. Znam da će mi to otežati svakodnevicu, ali tamo odakle dolazim već godinama nije pošteno pao i stvarno mi nedostaje.

Još neko kratko vrijeme sam kod kuće (odnosno u vikendici, ne da mi se vratiti kući) i polako se pripremam za preseljenje. Razmišljam kako će to sve izgledati i s utješnom misli da će sve biti dobro vas pozdravljam.

Novi početak?

nedjelja , 11.10.2020.

Ne želim se odseliti, ali ipak od nekih stvari želim pobjeći. Sve će mi nedostajati, ali veselim se nekoj vrsti novog početka. Nije baš pravi novi početak, ali ponekad na to tako gledam. Nije baš da sam u situaciji da zaista trebam novi početak, ali ponekad samo trebam predahnuti.

Male stvari

četvrtak , 08.10.2020.

Zahvalna sam što me u životu vesele sitnice, svakodnevne stvari. Istina, pričala sam koliko bi me veselila velika sjajna karijera, ali hoću reći da me u svakom danu nešto razveseli. Nekad je to dobra knjiga ili film, nekad je to trening ili šetnja, nekad je to vatra i toplina iz kamina ili kiša. Čak i kad sam u kupovini veselim se sitnicama koje si kupim. Nekoj lijepoj bilježnici ili šalu i kapi.

Od dečka sam za rođendan dobila veliku toplu majicu i malu termosicu da mogu uzeti kavu na posao. Kaže da je tamo kamo se selim hladno i da će mi oboje dobro doći. Još je oboje odabrao iste boje kao što su mi mobitel i auto, tako da me dirnulo koliko je osmišljao poklon.

Sljedeći mini-cilj u životu mi je kupiti neke simpatične tople papuče za zimu. Znam, zvuči blesavo, ali nekako volim sve te tople stvari. Valjda zato što sam inače (rekao bi moj dečko) hladna kao gušter.

Iz starog ormara sam izvukla nekoliko važnijih knjiga s fakulteta pa malo ponavljam osnove. Naravno, da bi moj život bio potpun, kupila sam malu bilježnicu u kojoj si usporedno crtam algoritme. Istovremeno sam se prisjetila nekih tužnih priča koje sam do sad vidjela i čula u bolnici. Čvrsto sam odlučila biti jedna od onih ljudi od osoblja koji su uvijek spremni pomoći, razgovarati i odgovoriti na bilo koje pitanje. Uvijek pomislim da kad bi netko od mojih bio pacijent, voljela bih da je netko takav uz njih.

Vjerojatno se uskoro selim i nikako ne smijem zaboraviti uzeti aparat za kavu i kućni ogrtač. To će biti moji najbolji prijatelji na slobodne dane.

Sad vidim da sam skakala s jedne sitnice na drugu i na kraju malo pretjerala. Bolje da tu stanem.

Samo jedna misao

ponedjeljak , 05.10.2020.

Često ljudi kažu da su se u nekim situacijama loše ponijeli i sad zbog toga žale. Ne smatram se sveticom, ali primjećujem da mi se češće dogodi da se prema nekom ponašam lijepo, a onda me taj netko tako jako prevesla da požalim što sam bila dobra prema njemu. Ne treba zato postati generalno loša osoba, ali sve više osjećam da nekad prema nekim ljudima ipak treba biti loš.

Imate li neke preporuke što se tiče glazbe i serija? Toliko sam slušala The Weeknda da već skoro sve pjesme znam napamet. You sam skupa s The Fallom i sličnim pogledala već mali milijun puta. Da, volim čudnjikave i mračne serije. Ne, nisam poremećena. Valjda.

Produktivne noći

petak , 02.10.2020.

Povremeno uletim u neko čudno razdoblje kad namjerno okrenem dan i noć pa spavam cijeli dan, a probudim se navečer i budna sam do jutra. Nekad sam noću jako produktivna pa učim ili pišem neki znanstveni rad, nekad sam jako smirena, a nekad jako vesela pa slušam glazbu i pogledam skoro cijelu sezonu neke serije. Nekad si natočim čašu-dvije dobrog vina ili skuham i po nekoliko kava. Ako imam sreće, možda pada kiša pa se osjećam još bolje. Čudno je jer se noću osjećam usamljeno, ali ne tužno. Vjerojatno zato što znam da će moja samoća biti prekinuta već ujutro.

Nostalgija

utorak , 29.09.2020.

Moj dečko ima jednu malu verandu koja je gotovo cijela u staklu i iz nje se pruža odličan pogled na centar sela. U nju je stavio stolić i dvije stolice na kojima često sjedimo u mraku i pijemo kavu. Sinoć je ugođaj bio još bolji zbog kiše koja je okupala prozore i udarala po krovu. Dvorište je bilo gotovo poplavljeno, a munje su noć pretvarale u dan. Prisjećam se ovog doživljaja zato što je danas sunčano nakon dosta vremena i mislila sam da ću biti sretna što mogu ići trčati, a zapravo više osjećam nostalgiju prema prethodnim kišnim danima. Ah, to je tako glupo. Tako je glupo veseliti se hladnijem vremenu koje nas tjera da se povučemo u sebe i svoje kuće. Ne znam zašto se toliko veselim takvim danima.

Nerealne želje

ponedjeljak , 28.09.2020.

Sve je počelo kad sam još bila u osnovnoj školi. Redovito sam gledala Uvod u anatomiju i jednom prilikom je jedna operacija bila prikazana dosta detaljno i umjesto da budem zgrožena, ja sam bila oduševljena. Uskoro sam o toj grani kirurgije istraživala po internetu i gledala snimke operacija, iako realno nisam imala pojma što to oni točno rade. Tijekom srednje škole povremeno bih pomislila da ja ne mogu upisati medicinski fakultet, a kad sam i mislila da mogu, nisam nikom htjela otkriti svoje želje jer sam mislila da će svi reći da su mi želje nerealne. Tijekom fakulteta mislila sam da mogu postati liječnik, ali ne kirurg. Na jednoj vježbi smo uživo gledali jednu od tih operacija koje sam nekad gledala na internetu i tad sam shvatila da sam zbog toga tu i da ću dati sve od sebe da u tom uspijem. Počela sam dobrovoljno dolaziti na operacije u slobodno vrijeme i o njima sam učila i više nego što jedan student treba znati.

Tijekom sljedećih nekoliko godina ću saznati jesam li uložila dovoljno truda. Tijekom ovih kišnih dana često uz kavu razmišljam hoću li u životu postići ono što toliko jako želim. Često se prisjetim osjećaja s tih operacija: trnce, lupanje srca i žar u obrazima. Kad sam to prvi put osjetila, znala sam da to moram raditi.

Možda sam se na neki način zbog toga pretvorila u osobu koja jako malo osjeća prema totalnim strancima, uvijek izgleda i zvuči hladno i smireno, ne zanima je previše stvaranje vlastite obitelji i teži izvrsnosti. Možda ću sama sebi uništiti život, ali ako ikad nečiji život spasim, to će biti dovoljna cijena.

Dobila sam posao!

četvrtak , 24.09.2020.

Ovih dana sam saznala da sam dobila onaj posao o kojem sam pisala i da se selim u taj mali gradić. Ne pada mi teško što ću tamo biti sama i prolaziti kroz stres zbog posla. Teško mi je zato što će mi nedostajati dečko i obitelj. Taj gradić nije predaleko od mog grada i svih ću viđati barem jednom tjedno, ali moram se na to naviknuti. A uostalom, ovo je samo privremeno dok ne dobijem specijalizaciju (nadam se u mom gradu).

Osim što će mi oni nedostajati, inače nemam problema sa samoćom. Jedinica sam i uvijek sam voljela čitati knjige i učiti. A sad ću svakako imati puno za naučiti.

Osjećam se kao da započinjem novi život i pokušavam ga vizualizirati. Vidim sebe kako nakon naporne smjene dolazim u mali stan te se uvučem u topli krevet i gledam tv dok vani pada kiša. Na slobodan dan, ako ne putujem kući, čitam stručnu literaturu uz kavu i čekam da me dečko dođe posjetiti.

Brine me i sam posao. I u smislu pacijenata (nikako ne želim nešto pogriješiti) i u smislu kolega (stvarno trebam da mi radna okolina bude ok, tako će sve biti lakše).

Inače, neprestano pada kiša (predivno). Zbog toga se ne mogu baš voziti biciklom ili trčati, ali barem imam dobar ugođaj za čitati. Čitam Anu Karenjinu. Pročitala sam je brzinski u srednjoj školi i jako mi se svidjela, a sad sam napokon pronašla vremena da je pročitam kako treba.

Gloomy

utorak , 22.09.2020.

Prvo pravo jesensko jutro! Kava se već kuha, knjiga je spremna.

Otišla sam na vožnju biciklom i svratila u trgovinu. Vozila sam se oko jezera koje je reflektirajući tmurne oblake od svoje uobičajene sive boje došlo do gotovo potpuno crne. Suprotna strana jezera se jedva vidi od guste magle koja, kad joj se približim, donosi osvježenje na licu. Cijelim putem nema nikoga i imam osjećaj da vlada potpuna tišina. Ovo jezero je poznata turistička atrakcija, a ipak je najljepše u magli i tišini. Dvorište moje vikendice je prepuno otpalog lišća koje šuška pod nogama dok se krećem prema terasi kako bih slikala okolna brda prekrivena maglom. Impresivno je kako je priroda još uvijek zelena, a kad je se detaljno promatra ipak lagano vene.

Prijavila sam se na natječaj za posao u jednoj manjoj bolnici. Čekam rezultate natječaja.

Pozdrav!

četvrtak , 17.09.2020.

Nisam pisala blog sigurno već 10 godina i stvarno više ne znam kako započeti.
Recimo da imam potrebu pisati o nekim stvarima koje me okružuju/vesele/začuđuju, a ljudi oko mene to uglavnom ne razumiju.

Imam 25 godina, novopečena sam doktorica medicine koja bi voljela u budućnosti postati kirurg. Imam najboljeg dečka na svijetu s kojim sam u vezi skoro već jedno desetljeće. Volim kišu, jesen, kavu, čitati knjige, učiti, gledati serije... Vrlo sam stabilna i odgovorna osoba iako moja raspoloženja uvijek blago naginju negativnom. Znam, zvučim dosta tipično.

Trenutno me jako veseli dolazak jeseni i nestrpljivo čekam kišu. Često vježbam i ovih dana dok sam vani primjećujem da priroda postaje sve tmurnija. Svi žale za ljetom (neću lagati, volim i ja ponekad otići na more) i ove promjene ih nimalo ne vesele, a ja samo čekam jesen, toplu odjeću, kavu i dobru knjigu. Imam osjećaj da će kiša potaknuti moju potrebu za pisanjem, tako da bolje da se tad opširnije javim.

xx

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.