06

ponedjeljak

studeni

2023

Trenutak

Ima jedna plaža koja kao da je samo naša. Na njoj se osjećamo kao da smo sami na svijetu. Za nju nas veže bezbroj savršenih trenutaka.

Spuštamo se uskim stepenicama prekrivenim otpalim iglicama i smještamo u hlad računajući da će nas na tom mjestu sunce poštediti još neko vrijeme.

Stojim na molu koji se doima kao da bi mogao biti najmanji mol na svijetu i upijam lagani povjetarac i miris mora koje me uporno osvježava svojim sitnim kapljicama. Taj mol je centar naših uspomena.

On se odlučuje kratko prošetati po osamljenoj okolici. Do tada ću malo plivati.

More je osvježavajuće temperature i već na ulasku se odlučujem namočiti kao vrećica čaja. Ponovo stojim dok me površina mora škaklja oko struka, a moja koža se ježi od sudara kapljica i povjetarca.

I odjednom se uhvatim da plačem dok istovremeno osjećam olakšanje. Ne znam od čega, rekla bih od cijelog života i svih briga. Samo priroda, ja i mir.

To je taj trenutak s godišnjeg odmora kojeg se često prisjetim kad mi je teško. Ne prisjetim se finih večera, haljina koje sam kupila, koktela koje sam popila. Samo ovog trenutka.

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.