Jutro je mračno zbog teškog neba koje se nadvilo nad moj grad. Odmah pokraj moje strane kreveta je prozor na kojem se redovito zadržim kad ustanem. Primjećujem orošenu travu i beton. Kiša već dugo nije padala. Otvaram prozor kako bih udahnula barem komadić tog meni najdražeg mirisa kiše. Udišem kao da mi je zadnji put, hladni zrak me obavija i ulazi u sobu, osluškujem onaj tihi zvuk lagane kiše. Smještam se na moje omiljeno mjesto na kauču, imam puno za učiti. Razmaknula sam zavjese na obližnjem prozoru kako bih promatrala nebo, zamotala se u deku i skuhala kavu.
Ovaj ugođaj me upravo podsjetio na jednu večer kad je kiša nemilosrdno padala, a u trenutku se približila i grmljavina. Povremeno bi se oglasio i vjetar koji je zavijao glasnije nego ikada. Odlučili smo ugasiti sva svjetla i TV te upaliti nekoliko svijeća. Upijali smo doživljaj svim osjetilima. Uz svijeću sam skuhala čaj koji nam je odlično sjeo uz hladnu atmosferu vani i toplinu unutra. Razgovarali smo o ozbiljnim i neozbiljnim stvarima i gledali kroz prozor.